Almin Kaplan: U „Mostarskoj zbirci“ sam posudio glas zapostavljenom i zaboravljenom „običnom čovjeku“ na margini

Sinoć je u OKC Abrašević promovisana „Mostarska zbirka“ (roman u stihovima), autora Almina Kaplana. Povodom promocije zbirke, koja predstavlja svojevrsni „dijalog pjesnika sa gradom Mostarom“, razgovarali smo sa književnikom Alminom Kaplanom.

Razgovarala: Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA

Kako je nastala „Mostarska zbirka“? Da li vaša tvrdnja „Mostar je tužan grad“ na neki način predstavlja ovu zbirku?

Jako je nezahvalno i jako teško govoriti o onome što sam radiš. Dakle, to je skoro pa nemoguće, odnosno, ja ne mogu biti objektivan po pitanju mojih radova, četiri knjige i „Mostarske zbirke“. Ono što mogu reći, „Mostarska zbirka“ je završena kao rukopis prije nekih godinu i pol dana. Ona je relativno vrlo brzo napisana, ali je nastajala duži niz godina. Mostar je grad koji je mene, htio ja to ili ne, ozbiljno obilježio. Što je govorio Italo Calvino, na pisce gradovi djeluju, odnosno ostavljaju dojam, isto kao i knjige koje čitaju. Tako da je „Mostarska zbirka“ nekakav moj dijalog sa Mostarom. Za rečenicu „Mostar je tužan grad“, to je nešto općepoznato. Mostar stvarno jeste tužan grad, ali to nije rečenica koja je u potpunosti reprezentativna kada je u pitanju „Mostarska zbirka“. Ima tu i nekih, bar ih ja tako vidim, vedrih momenata, odnosno vedrih slika, jer bez obzira što je Mostar, kako već rekoh, tužan grad, Mostar je i lijep grad, s tim da grad čine i ljudi, kultura, grad je živi organizam, koji živi neki svoj život. Mi u određenim životnim fazama ili nađemo ili ne nađemo zajednički jezik s gradom, tako da šta god da kažem ili napišem ne smatram da je to nešto što neću nekad poslije mijenjati, ali u tom trenutku vjerujem da je tako i zato se, na kraju krajeva, bavim time.

Koliko društveno-politička situacija u Mostaru utječe na vas kao autora i na ono o čemu pišete?

Mostar je u „Mostarskoj zbirci“ opisan od rata pa naovamo. Prije rata sam jednom došao u Mostar i ne sjećam se toliko jer sam bio mali. U Mostar sam išao i u srednju školu, tu završio fakultet i danas radim. Ja sam u „Mostarskoj zbirci“ htio dati glas ljudima koji su nekako neprimjetni. To je, u stvari, ukratko jednom rječju, običan čovjek, onaj čovjek koji je negdje na margini i kojeg smo svi nekako zapostavili i na kojeg smo svi zaboravili, jer to je, u stvari, grad. Baš te margine su slika grada. Mi ne možemo govoriti o gradu na osnovu jedne njegove institucije, koja je, recimo, uspješna, grad čini svaki njegov građanin. U „Mostarskoj zbirci“ ima i Mostara od prije rata, kojeg sam ja doživio, odnosno uspio da vidim kroz priče ljudi koji su tu rođeni, a to je taj nekakav, po meni, koliko god to nekima zvučalo možda čak i nepristojno, mitski Mostar, s kojim, kao i sa bilo kojim drugim mitom, se treba na neki način obračunati. Nije dobro da vjerujemo da smo veći nego što jesmo. To je nezdravo. Tako da ima i tih momenata u zbirci gdje sam ja bar dodirnuo, žargonski rečeno, barnuo u te mitove. Politička situacija u Mostaru je toliko i loša, ali i toliko dosadna, više ne znam kako sve to skupa djeluje na mene. Jako loš odnos i jednih, i drugih, a boga mi i trećih, kada kažem treći ne mislim na Srbe, kojih je u Mostaru jako malo, mislim na onu treću opciju koja se zvanično zalaže za jedinstven grad, ali tome ne doprinosi, bar ja ne vidim da doprinosi. Naravno da politička situacija, kao i današnji Mostar djeluju na mene kao autora, kao, na kraju krajeva, čovjeka koji tu živi. Koliko god mi to željeli negirati, to je nemoguće, jer ne možemo mi pobjeći od stvarnosti. Stvarnost je da moraš ovjeriti zdravstvenu knjižicu, stvarnost je da moraš zaraditi novac da bi kupio sebi nešto da jedeš. Dakle, to je naša stvarnost.

U vašoj neobjavljenoj knjizi „Putopisi nerasanjanim predjelima“ izrazito je zastupljen pjesnički jezik. Sudeći po vašoj poeziji „običan čovjek“ je književno zanimljiv lik, a motiv sela je veoma čest i zastupljen u pjesmama, pričama, čak i pomenutom putopisu. Šta za vas predstavlja selo?

Ja sam dijete sa sela. To je najvažniji detalj u mojoj biografiji. Ja sam se na selu rodio, selo me je odgojilo i ja danas živim na selu. To je moj ambijent, ambijent u kojem ja na izvjestan način uživam i gdje crpim osnovu svoje energije, kada je u pitanju pisanje. Ja ne mogu od toga pobjeći. Jednostavno, bilo bi neprirodno da ja ne pišem o tom ambijentu. Prozu o kojoj vi govorite, na kraju se ispostavilo da je to poezija, nisam objavio. To je knjiga koju duži vremenski period radim, međutim, neke druge knjige su me odvukle. Ja sam se u svojoj knjizi „Ospice“ bavio temom sela. Kritičarka Adisa Bašić u Slobodnoj Bosni je rekla kako je bila pozitivno iznenađena da se neko danas bavi selom, jer sela u današnjoj književnosti skoro i da nema. Meni je to bilo jako drago. Što se tiče sela kao moje teme, u pripremi je moja prva proza, koja treba izaći na jesen u Synopsisu, a radi se o jednom kratkom romanu naslova „Trganje“, gdje sam se malo opširnije bavio temom sela i jezikom sela u kojem živim. Jezik je nešto što me svakodnevno iznenađuje. Mojoj majci, ženi koja ima četiri razreda osnovne škole, ne prestajem se diviti, kako ona govori. Branko Ćopić je u jednom intervjuu rekao da je postao književnik samo zato da bi naučio pripovijedati kao što su pripovijedali ljudi na sijelima u njegovom selu, kad je on bio dijete. To je rekao na kraju svoje karijere – i dodao da, ipak, nije uspio. Selo kao mjesto ima manje mogućnosti i onda je čovjek prinuđen da te mogućnosti izvuče, odnosno da ih izmašta. Tako da je priča, usmena predaja na selu jako važna, pogotovo ako je selo nerazvijenije od vitalnog značaja za ljude koji tu žive. Moj dedo, koji mi je jako važan i od kojeg sam jako puno naučio i slušao kao dijete, je bio jedna vrsta seoskog zabavljača. Nije bio čovjek koji je volio raditi, iako je iz zemljoradničke porodice, i njegov posao je bio da pripovijeda. Kada bi u selo došli neki zahtjevniji gosti onda bi zvali dedu, da dedo dođe da zabavlja tog gosta, što bi porodici stvaralo probleme, naše njive su trpile. Selo je, vjerujem, neiscrpna tema i njome ću se još dugo baviti. Osim tih putopisa koje ste spomenuli, koje sam ja u fragmentima objavljivao na nekim sajtovima, najviše sam se selom bavio u romanu koji treba izaći, a urednik bi trebao biti Ivan Lovrenović.

Za vašu poeziju koja govori o djetinjstvu u ratu kritika je istakla da je to reprezentativan primjer poezije iz perspektive djeteta u ratu.

Trebala mi je neka druga forma. Onda sam se u svojoj trećoj knjizi „Ospice“, za koju su kritičari rekli kako je to roman u stihovima, kako ja tretiram i ovu „Mostarsku zbirku“, bavio ratnim djetinjstvom, a radnja se opet dešava na selu. Ta zbirka je dosta dobro prošla kod književne kritike. Mislim da je dosta neobična bila forma tih pjesama te je mnoge to i privuklo toj knjizi. Što se tiče ratnog djetinjstva, odnosno, poezije iz perspektive djeteta ili inače književnosti iz dječje perspektive, ja sam nekako priželjkivao, ne da je ja pišem, nego da se ona konačno desi. Jedna hrvatska književna kritičarka u opsežnom eseju u Sarajevskim sveskama, prije sedam-osam godina izjavila kako ona jedva čeka trenutak kada će djeca, koja su iz podruma posmatrala svijet za vrijeme rata, početi pisati. Ja mislim da se to dešava, jer ovih dana u Sarajevu treba biti objavljena knjiga Amile Kahrović-Posavljak, koja se bavi ratnim djetinjstvom, a biće promovisana na Bookstanu, ovogodišnjem festivalu u Sarajevu. Ima još takvih knjiga i sve ih je više. To postaje kao nekakva zajednička tema ljudima različitih poetika, različitih uvjerenja i po meni je to dobro.

Mnogi za Mostar kažu da je to grad pjesnika, umjetnosti. Mostar danas, možda više nego ikad, ima veliki broj mladih ljudi koji pišu. Da li možete izdvojiti neke od mladih autora koji su perspektivni na književnom polju?

U Mostaru ima jako puno vrijednih književnika. Ne znam da li ih u čitavoj Bosni i Hercegovini ima toliko. Ipak Mostar nije veliki grad. Na jednom tako malom prostoru se desilo da ima jako mnogo književnika. Mene je sada strah da ne bih nekoga zaboravio pa ih neću nabrajati, jer ih ima stvarno puno i vidim javljaju se i mlađe generacije, koje se već poprilično razlikuju od srednje generacije, što je jako dobro i pozitivno. Prednost Mostara, sada ću se ponoviti, prije nekoliko godina pitali su me slično u jednom intervjuu pa sam rekao otprilike ovako – Mostar kao grad nije imao nikoga da ljude okuplja oko sebe, recimo, nismo imali nekog starijeg književnika koji će sve okupiti i napraviti školu istomišljenika. Mostar se desio sam od sebe u tom književnom smislu, književna stvar se dešavala sama od sebe, a to je najpozitivnije od svega. Mostarski pisci, na koje mislite i vi i ja, su pisci baš zbog toga što im niko nije „solio pamet“, pametovao, čitali bez predrasude. Mnogi sarajevski pisci uopšte u svom gradu nisu doživljeni kao pisci, nego su doživljeni kao osobe, ličnosti, s predrasudom ih se čitalo i pogrešno interpretiralo i na neki način i osudilo. U Mostaru se to nije moglo desiti. U Mostaru su ljudi čitali bez predrasuda, a čitanje je preduslov ako mislite pisati. Mislim da je splet tih okolnosti iznjedrio kvalitetnu književnu scenu koja sve više biva primjećena ne samo u BiH, nego i u regiji.