Home » AbrašMEDIA » Amela Dedić: „Moramo raditi na širenju kritične mase, koja može mijenjati stvari“

Amela Dedić: „Moramo raditi na širenju kritične mase, koja može mijenjati stvari“

Mnoge žene u bosanskohercegvačkom društvu, na ovaj ili onaj način, doprinose svojim aktivizmom, a jedna od njih je i naša sagovornica Tuzlanka, Amela Dedić. Sa Amelom smo razgovarali o aktivizmu, protestima za JMBG u Tuzli, građanskoj svijesti, potrebi da se širi kritička masa…

Razgovarala: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA

Amela, živite u Tuzli? Ukratko, kakva je danas situacija u ovom bh. gradu, odnosno, kakvim ga Vi vidite?

Amela Dedić: Da, ja sam rođena i živim u Tuzli. Stanje u Tuzli danas, mogu iz svog ugla definisati kao složeno u smislu socijalno-ekonomskog stanja, kao što je složeno i u drugim općinama i gradovima širom Bosne i Hercegovine. Ipak, Tuzla je jedinstven primjer, gdje općinske vlasti nisu desetljećima obnašale nacionalističke vlasti, nego kako ja volim reći antifašističke. Tako da nemamo problem s nacionalizomom i sve što iz njega proističe npr. “dvije škole pod istim krovom” i sl., ali problem gašenja velikih fabrika u našem industriskom bazenu i brojna otpuštanja radnika su svakako problem, kao i visoka stopa nezaposlenosti. Kao što rekoh, sve manje-više isto širom BiH. Obespravljivanje lica, ma kojoj kategoriji građana oni pripadali, socijalna slika ispod granice tolerancije…

Tuzla je, također, uključena u borbu za donošenje Zakona o JMBG. Građani/ke svakodnevno izlaskom na ulice podsjećaju da ne odustaju od zahtjeva. Bili ste na protestima, Koncertu za JMBG? Sprema se i jedan performans (u petak, 21. juni), akcija pod nazivom „Cucla“?

Amela Dedić: Što se tiče borbe za donošenje Zakona o JMBG, da, građani/ke Tuzle su uključeni od početka, od prvog dana… Moram podvući da se građani/ke odazivaju samoinicijativno i da se radi o okuplajnju građana/ki koji svojim individualnom podrškom žele pokazati solidarnost sa roditeljima čija djeca nemaju JMBG, ali da se podcrta da je to zaista problem svih nas, koji jesmo ili koji nismo roditelji, kao npr. ja. To nas mora sve ujediniti, da branimo naše male sugrađane i bebe širom BiH, koji, na ovoliku nepravdu, ne mogu dići svoj glas.

Mislite li, kao što većina tvrdi, da su protesti za JMBG pokrenuli mnoge druge građane/ke, druge kategorije stanovništva, koje su, kako izgleda, konačno odgvorile na 20 godina obespravljenosti raznih vrsta?

Amela Dedić: Mislim, a nisam jedina, da su protesti za JMBG širom BiH, priznali to neki ili ne, ujedinili građane BiH, kojima se davno trebala preliti čaša, ali, eto, desilo se da je prelila baš na ovom pitanju, jer imamo loš prag tolerancije. Generalno, naši sugrađani i uopšte građani/ke mogu mnogo toga da tolerišu, ali kad je došlo da se životi beba ugrožavaju, i to zbog nečije bahatosti, ne možemo dozvoliti da na takve stvari okrećemo glavu. Niko od nas nema pravo na to. Nadam se da će i dalje sve grupe građana prepoznati da je ovo problem svih nas, i da se tiče svih nas, tako da moramo nastavljati sa pritiskom do konačnog usvajanja ovog zakona.

Čeka se 30. juni, demonstranti su postavili zahtjeve… Da li će građani ustrajati u borbi za JMBG ostaje da vidimo. Međutim, riječ je o novorođenoj djeci, tako da je problem zaista opšti, mnogo se tiče svakog pojedinca, jer je u pitanju „pravo na život“!

Amela Dedić: Do 30. juna je dat rok političarima, ali se jednostavno, po mom mišljenju, svakodnevno do i na isti datum, mora kontinuirano vršiti pritisak, jer je to jedini način da se stavi do znanja političarima da moraju raditi ono za što su plaćeni, mada su zbunjeni, očito, kako se već moglo uočiti, niko od njih nije tražio ostavke, nego, na prvom mjestu, da rade i donose zakone. To im je isključivo posao, mada oni blokiranjem rada institucija očito misle da rade ono za što su plaćeni. Mi zato i jesmo država apsurda…

Rekli ste da već 6 godina volontirate i priključujete se različitim akcijama. Kako su izgledale te godine vašeg aktivizma, vjerovatno ste stekli i neka iskustva?

Amela Dedić: Kratko o mojim iskustvima koja sam stekla u nekih šest i po godina volontiranja jeste da generalno mladi, srednjoškolci i studenti nemaju svijest o tome kako mogu i trebaju da doprinesu društvu. Slab je odaziv i malobrojne su to grupe aktivista, da li zbog toga što su mladi, kao i nezaposleni i penzioneri, na margini društva? Ne zna,  uvijek je složeno pitanje puno složenih odgovora, više je faktora koji utječu na to. Dakle, vraćamo se na prvo pitanje, složena socijalno-ekonomska slika i opšta besparica utječe i na mogućnost mladih da aktivno učestvuju u društvu. Stjerani u neki psihološki geto i na margini društva teško mogu biti aktivni, mada ima aktivista koji se odupiru koliko mogu i aktivni su, ali po mom mišljenju, to nije masovno, niti je realno moguće da tako i bude.

Recite mi koliko je bitno nešto valjano isplanirati i organizirati, jer vidimo, mnogi pokreti, koji su i imali određeni potencijal, ugasili su se?!

Amela Dedić: Što se tiče pokreta i ostvarenja cilja, ja mislim da je vrlo bitno i od krucijalne važnosti na početku artikulisati jasan cilj, i to jedan cilj. Ne više, nego jedan jasan, koncizan cilj i istrajati do kraja, do njegovog ostvarenja… Ako su se neki pokreti i ugasili, to je najčešće što nisu imali jasan cilj, dobro razrađen cilj, te kako doći do istog.

Šta jedna mlada djevojka/žena može da učini za naše društvo?

Amela Dedić: U našem društvu mlada djevojka može učiniti onoliko koliko joj društvo dopušta, a u našem složenom društvu ne mnogo. Mada su tu uvijek individualci, entuzijasti, koje ne može poljuljati nikakva prepreka ni nepravedno društvo i okolina. Dakle, ako nemamo omladinu, svjesnu mnogobrojnu i ujedinjenu, moramo krenuti od osvještenjih pojedinaca, koncentričnim krugovima prema omasovljavanju i formiranju širokog fronta kritične mase, koja može mijenjati stvari, a mnogo je nepravde i apsurda u našem društvu, koja nije funkcionalna i pojedincu ne može pružiti niti osigurati ni minimum prava, a koja druge države svojim građanima/kama mogu i dužne su da pruže.

(AbrašMEDIA)