Home » AbrašMEDIA » Amela Kreso: Pozorište mi je pomoglo da ostanem normalna osoba
Predstava "Hotel Plaza", Narodno pozorište Mostar

Amela Kreso: Pozorište mi je pomoglo da ostanem normalna osoba

Glumica i umjetnička direktorica Narodnog pozorišta Mostar, Amela Kreso, koja je još u ratnom periodu počela da glumi u Narodnom pozorištu Mostar, danas predstavlja jednu od najvažnijih ličnosti mostarskog teatra i kulture.
Sa Amelom Kreso smo razgovarali o počecima rada u Narodnom pozorištu, saradnji sa mladim glumcima, ulogama u predstavama, saradnji sa drugim pozorištima i festivalu komedije Mostarska liska.

Razgovarala: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA

U Narodnom pozorištu Mostar ste zaposleni 1996, a 2015. godine ste na poziciji umjetničke direktorice u ovom pozorištu. Kada se u sjećanju vratite unazad, kako su izgledali počeci vašeg rada, šta je predstavljalo pozorište u ratu?

Mi smo već 1993. godine sa gospođom Hadžijom Hadžibajramović krenuli raditi poetske večeri i kroz rad učila nas je osnovama glume. Malo poslije toga smo počeli raditi na našoj prvoj ratnoj predstavi „Hasanaginica“, po tekstu Alije Isakovića. S tom predstavom smo u to doba putovali u Sarajevo i igrali u Narodnom pozorištu. Za mene je rad u teatru u ratnom periodu predstavljao bijeg od surove stvarnosti, a pozorište mi je pomoglo da ostanem normalna osoba.

U posljednje vrijeme publika vas je gledala na sceni u predstavama „Soboslikar“, „Odumiranje međeda“, „Hotel Plaza“, „Đaurko moja“, „Mostarska djelidba“, „San ljetne noći“… Da li je neka od uloga za vas posebno bitna ili su sve jednako vrijedne?

Svaka uloga za mene je jednako bitna, u toku rada na predstavi trudim se da dam svoj maksimum, bez obzira da li je uloga sporedna ili glavna. Likovi u ovim predstavama koje ste nabrojali su iz različitih žanrova, ali lik Norma Hubble iz predstave Hotel Plaza mi trenutno donosi najviše radosti igranja na sceni. Moj partner u predstavi Emir Sejfić je nedavno, na Festivalu osmijeha u Sarajevu, za tu ulogu dobio nagradu za najboljeg mladog glumca festivala i to me čini jako sretnom.

Susrećete se i sarađujete sa mladima glumcima, studentima glume. Koliko su perspektivni mladi glumci, da li poslije studija nastavljaju da se glumom, pruža li im se, po vašem mišljenju, dovoljno prostora u pozorištima da steknu iskustvo?

Radujem se radu sa mlađim kolegama, jer uvijek u naš ansambl donesu jednu novu i pozitivnu energiju. Od naredne sezone u našem ansamblu na pripravničkom radu će biti kolegica Fatima Kazazić i jedva čekam da sarađujem s njom. Također, početkom naredne sezone biti će premijera predstave „Ćelava pjevačica“ po tekstu Eugena Ionescoa, gdje će naša publika moći gledati dvije mlade glumice Andreu i Dinu.

U podijeljenom Mostaru, nekako je veoma bitno istaći saradnju Narodnog pozorišta sa Hrvatskim narodnim kazalištem. Koliko je bitno i na koji način prevazilaziti te i sve druge granice u institucijama i društvu općenito?

Što se tiče saradnje Narodnog pozorišta Mostar i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, memorandum o saradnji je potpisan za predstavu „Ajmo na fuka“, za koju su moje kolege Robert i Saša dobili nagradu Centra za mir, na šta sam jako ponosna. Sljedeća saradnja je bila na predstavi „Chick lit“ po tekstu Damira Šordana, a u režiji Tanje Miletić Oručević. Prošle sezone smo gledali „Mrtve ribe plivaju na leđima“, po tekstu Josipa Mlakića, također u režiji Tanje Miletić Oručević, gdje je pored naša dva mostarska pozorišta učestvovalo i Bosansko narodno pozorište Zenica, tako da smo na sceni mogli uživati u igri 17 glumaca.

Veoma veliki značaj za grad Mostar predstavlja festival komedije „Mostarska liska“, jer tu publika ima priliku da gleda veoma kvalitetne pozorišne komade i glumce koji dolaze iz drugih gradova i država. Koliko Narodnom pozorištu, Mostaru i njegovoj kulturi, po vašem mišljenju, doprinosi ovaj festival?

Uz veliki trud kolege Šerifa Aljića, koji je prije 13 godina bio direktor NP-a, obnovljen je festival Mostarska liska, na radost svih Mostaraca. Koliko naši građani vole pozorište dokazuje činenjenica da se za svaku predstavu trazi karta više. Mi glumci,također uživamo tih sedam dana sa svojim kolegama iz drugih teatarskih kuća, jer nažalost nemamo priliku gledati predstave iz Hrvatske, Srbije, gdje su teatarske kuce dosta jake, jer se mnogo više nego kod nas ulaže u produkciju.