Amela Stovrag: Hodajuće bombonjere

Naše su nene imale one takozvane čekmedže (samo njima znana ćoša u kući), gdje bi čuvale ištirkanu haljinu, veš, miris, šal i bombonjeru i još neke, ovom prilikom manje značajne stvari.

Kafa se pila na podne kod jedne od komšinica ili u neninoj kući, kad se kućne radinosti privedu kraju. Kokošinjac zatvoren, veš prostrt, hljeb pečen, ručak “zgotovljen”, stap opran. Voljela sam dane ljetnog raspusta provoditi kod njih.

Piše: Amela Stovrag, AbrašMEDIA

Onda bi se ona “izmila”, obukla novu čistu haljinu, novi šal i “metnula” miris i meni i njoj. Ja bih uvijek nanijela miris dvaput, triput, pa i više puta, zavisi koliko bih uspjela od nene prošvercati, a ona uvijek jedanput. Znala bi prigovoriti : “Valja sine i za sutra imat’!”

A meni je beskrajno drago bilo slušati njihove priče. Jedno predvečerje u goste je došla nenina rodica. Nisu se dugo vidjele prije te večeri, i nena meni išaretom pokaza na čekmedžu. Razumjele smo se neverbalno. Pojela se bombonjera, u slast, da bih ja ujutro na omotu pročitala već vrlo stari datum. Bombonjeri prije tri mjeseca istek’o rok.

Nena rahmetli je bila analfabeta. I ja joj rekoh šta sam vidjela, a ona mi odgovori, pomalo iznenađeno, sa dozom neugode: “Hajde Boga ti, žive smo se probudile.”

Ja joj rekoh na to: “Ko zna moja neno je li i Nevza?!” Naravno, to sam u šali rekla. Nasekira se ona ozbiljno i odmah je tražila da joj je “okrenem”. Ispričale se one site, k’o da se nisu sinoć vidjele.

Nekad su postojale “hodajuće bombonjere”. Nije se vazda moglo “s’lazit’ ” u grad; što od posla, što i nije bio običaj. Niti je bilo prodavnica na svakom ćošku. Šta će žena sama hodati po gradu, ako ne mora. Kad se bombonjera dobije na poklon, čuvala se strogo: ili za u pohode, ili za muštuluk goste ili za rođendane. I tako bi jedna bombonjera “hodala” dok ne stigne nazad prvobitnom vlasniku.

Međutim, stiglo vrijeme da se i to ukine i odbaci. Ipak smo sada gospoda. Stig’o vakat da se čokolada jede svaki dan.

Nebitna je činjenica da imamo zabrinjavajući broj gojazne djece sa skoliozama.

Zatim, imamo i novi običaj izvođenja bebe stare dvadeset dana da “pije” kafu sa mamom u Mepasu. Svi je slikaju, dive se koliko je beba slatka, treba to veličati i slaviti kao kuriozitet, treba bebu momentalno vidjeti rodica u Melbournu čak.

Može nam se. Sve nam je libero. Niko nas više ne može iznenaditi. Strogo se jedni drugima najavljujemo. Zato se manje smijemo, radujemo, grlimo, ne vrištimo od sreće.

Vrisak je out. Demode.

Seljakluk, s dna kace.

Jer ko o čemu, balkanofili o modi.