Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Arleta Ćehić: „Umjetnici i umjetnice su rezonanca postojećeg sistema u kojem žive“

Arleta Ćehić: „Umjetnici i umjetnice su rezonanca postojećeg sistema u kojem žive“

Kad sam bila djevojčica moja velika želja je bila plesati balet. U Mostaru nije bilo baletne škole i ja sam godinama skakutala po kući i imitirala pokrete i okrete balerina, koje sam gledala na televiziji. Umjesto na balet, ipak sam počela igrati folklor u Abraševiću. Zavoljeh ga jako. Moj sin voli gledati baletske izvedbe, kao da zna da je njegova mama jednom imala želju biti balerina. A čini mi se da je to san većine malih djevojčica širom svijeta. Na sreću i moje veliko zadovoljstvo, moj sin ima priliku uživo gledati male balerine Mostara, zahvaljujući teti Arleti Ćehić i njenim „Arabeskama“.
Ona je jedna od onih nerjetkih osoba koje su, došavši u Mostar, u svom srcu osjetile ljubav za taj grad i ljude u njemu. Svojim angažmanom, trudom i požrtvovanošću ona ga oplemenjuje. Voljela bih vidjeti Mostar očima Arlete Ćehić – sunčanog, uvijek svijetlog, sa živopisnim bojama kamena, vode, neba i zelenila. Bez loših i tegobnih uspomena na jedno njegovo mračno razdoblje, kao vječnu i neiscrpnu inspiraciju za stvaranje. Razgovarala sam sa njom o njenoj ljubavi prema baletu, flamenku i kiparstvu, jer ona je i akademska kiparica, skulptorka sa prepoznatljivim rukopisom u životu i radu u inostranstvu, njenom domu, porodici i o njenim svakodnevnim preokupacijama i inspiracijama.

Razgovarala: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Arleta, ljudi u Mostaru uz tvoje ime obično vežu balet. Kako je sve počelo?

Arleta Ćehić: Sticajem okolnosti, između ostalog, čini se da je to ono u čemu za sada imam najviše uspjeha. Kažem između ostalog, jer se bavim i flamenkom, te skulpturom. Imam iza sebe i jednu samostalnu izložbu u galeriji Aluminij i to mi jako puno znači, jer sam tom izložbom ostavila jedan trag, najprije kod sebe, a i refleksiju kod drugih. U ovom gradu se već sedam godina dešava nešto jako lijepo, a to je klasični balet. U Muzičkom centru Pavarotti sam prvo počela sa jednim tečajem flamenka i kad sam prezentirala svoju biografiju organizacionom odboru centra, predložili su mi da bih možda trebala krenuti i sa baletom. U HNK baleta tada nije bilo nigdje. Mnoge mame su mi dolazile i dovodile svoju djecu, govoreći da su one također htjele igrati balet, ali da ga u ovom okruženju nije bilo. U samoj prvoj godini rada bilo je jako puno interesovanja za balet i u svemu tome jako puno komprimirano pozitivne energije. Ne samo od djece i roditelja, nego i od mene same. I tako je to krenulo. Ovo je sedma godina, koja u sebi nosi četiri samostalna koncerta, koji su bili koncipirani kao spoj baleta, muzike, likovne i dramske umjetnosti. Ta ideja se rodila dok je još sve bilo u povoju, prije neke četiri godine. Sve to je jedan put koji mislim da je izuzetno značajan za te male ljude, ta mala čuda, kako ih ja volim nazvati. Djeca su poput spužvi koje sve upijaju. Ona su neopterećena i stvaraju neopterećeno. Djeca tek kasnije dobivaju te kočnice i preispitivanja – „Jesam li dovoljno dobar/a? Da li se blamiram ili ne?“ Od dvanaeste godine su ta pitanja sve prezentnija, koče nas, a da ne govorim o zrelijim ljudima koji se ne usuđuju da uzmu olovku u ruke, da otvore usta i zapjevaju, da zaplešu. Stoga, vidjevši taj ogromni potencijal kod djece, a iskoristivši svo svoje znanje koje sam skupljala cijelog svog života i ispolirala boravkom, deset godina u Hamburgu, družeći se sa ključnim imenima i iz svijeta flamenka, baleta i likovne umjetnosti, odlučila sam se na jedan eksperiment koji sada već ima svoj prepoznatljivi rukopis. Spomenula bih i udrugu Let.ba, na čijem sam čelu, i koja je osnovana s ciljem propagiranja svih vrsta umjetnosti u ovom gradu i šire, sa težištem na balet.

Kada si prvi put obukla baletne papučice?

Arleta Ćehić: Sa šest godina sam krenula plesati balet kod profesora Borivoja Subotića, u rudarskom gradu Boru, u jugoistočnoj Srbiji, blizu rumunske granice. Tu sam rođena i tu sam i odrasla. Nakon toga slijedi Beograd i tamo intenzivno bavljenje španskim igrama, te učenje sviranja kastanjeta, a slijedili su nastupi, druženja… Zatim, život u Hamburgu, gdje su se desili zaista značajni kontakti sa  zaista kvalitetnim ljudima iz tog umjetničkog svijeta. Tih deset godina u Hamburgu za mene je vrlo važno razdoblje, jer sam tamo nekako ponovo proživljavala i usavršavala sve svoje ljubavi i učenja, kroz poslove kojim sam se bavila, kroz intenzivno bavljenje plesom…

Nakon toga dolaziš u Mostar?

Arleta Ćehić: Da, onda dolazim u Mostar, u rodno mjesto moga supruga. Tu gradimo kuću sa studijem. To je naš raj i naša esencijalna energija. Tu pravim svoje skulpture, tu mogu plesati i mogu šiti kostime, praviti tijare. Sve što se događa ovih sedam godina u Mostaru rezultat je svega onoga što sam ja „usput“ pokupila.

Sama izrađuješ kostime za plesne nastupe?

Arleta Ćehić: Sve što mogu napraviti to napravim sama. U okviru cijene mjesečne članarine, koju roditelji plate, dobiju i kostime za svoju djecu. Na primjer, jedna tijara kada se kupuje košta oko 150 eura, a kada je ja sama izradim onda je sve to za roditelje mnogo povoljnije i dostupnije. To je nevjerovatan popust, a ujedno i moja misija je ispunjena, jer imam duboku potrebu da dam nešto umjetnosti koja me je toliko zadužila. Ne bi bilo baleta da se sve svodi samo na edukaciju. Balet je oduvijek bio za najpovlašteniju klasu, ali ja sam našla modus i energiju da demokratiziram balet koliko to ja mogu, da ga „ponarodim“, da bude pristupačan širokim masama. U tome vidim svoju snagu.

Baviš se skulpturom, a medij koji koristiš je željezo i to je interesantno. Ti si malena, elegantna i naizgled nježna žena, odakle izbor takvog materijala?

Arleta Ćehić: Da, u pitanju je relativno težak materijal i tu sve što mogu sama izradim. U slučaju da je u pitanju prevelik i pretežak predmet, ili mašine koje posjedujem ne mogu to da obrade, ponekad tražim i asistenciju majstora, ali naravno, radi se po nacrtu koji sam sama kreirala. Usput, da spomenem, izučila sam i zlatarski zanat i to je nešto što po prvi put ovako javno spominjem. Vezano uz skulpturu, ono što me zanima je osipanje monolita, propadanje kao sastavni dio rađanja. Tu je rađanje, pa rast, jedna napeta forma, maksimum napete forme koja većinu kipara intrigira. Tu su i perforacije, probijanja forme… Mene zanima propadanje te forme, propadanje materije. Čak i uništavanje i prelazak „s onu stranu“, da bih došla do neke istine. Počela sam i jedan novi opus sa drvetom.

Majka si, imaš dvoje djece?

Arleta Ćehić: Da, kćer upravo magistrira arhitekturu, također je plesala balet u Hamburgu i dobro joj je išlo, a zatim je kod mene plesala, kada sam držala balet za odrasle, te flamenko takođe. Zajedno smo i nastupale. Sada se u Sarajevu bavi baletom. Ponosna sam na nju. Sin ima dvanaest godina i svira klavir. Jako sam zadovoljna svojom djecom. Odlični su učenici. Pored spoljašnje ljepote i njima je važna ona unutarnja – mi to njegujemo. Unutrašnja ljepota nas i spolja čini lijepima. Odrastali su uz mene i supruga i sve usput „kupili“. Nikada nisam sjedila sa njima posebno i vaspitavala. Sjećam se razgovora sa jednom prijateljicom iz Hamburga, koja je rekla: „Pa kako? Od jutra do mraka si zauzeta, dijete sa tobom, te vamo te tamo, na raznim aktivnostima, ja po cio dan sa svojom kćerkom sjedim,  pa opet manje rezultata imam.“ Oni su uvijek radili uz mene ono što sam i ja radila. Naravno na nekom svom nivou. Bilo da sam slikala, plesala ili varila, bilo da sam tesala kamen ili drvo. Sin je već dobar u skulpturi i ima odličan osjećaj za mjeru, proporciju i ravnotežu. Od njegove treće godine skupljam njegove radove. Tu nadarenost prepoznajem kod mnoge djece i na mom koncertu su na pozadinskom platnu, na projekciji, bili dječiji crteži. Važno je da to roditelji prepoznaju i mislim da dosta njih to i prepozna. Zanimljivo je da su roditelji prepoznali vrijednost baleta u jednom malom gradu, koji nije imao tu tradiciju, i da su mi ukazali toliko povjerenje. To mi je jako drago.

Kako provodiš slobodno vrijeme?

Arleta Ćehić: Ja nemam slobodno vrijeme. Moje slobodno vrijeme, moji hobiji i moj posao su jedno. Ja od jutra do mraka radim, radim i stvari za koje nisam ni mislila da ću da radim, a to je propaganda na facebooku. Tu je i moja stranica www.arletabalet.com, koja je aktivna. Novosti moraju da se redovno objavljuju. Važno je da se vidi to što radimo, da se primjeti taj krajnji rezultat. Umjetnički dizajner iz Roterdama napravio je i jedan kratkometražni film o nama, o Arabeskama, u okviru svjetskog programa pravljenja filmova sa vrijednim i uspješnim ljudima, za koji su se koristile fotografije plesačica koje sam većinom ja radila. Balet Narodnog pozorišta Sarajevo je na svojoj stranici dva puta objavio taj film.

Možemo li te u budućnosti očekivati na sceni?

Arleta Ćehić: Sa flamenkom svakako, sa baletom ne, jer tu postoje starosne granice, ali se i dalje mogu baviti pedagoškim radom. Mislim da ću flamenko prakticirati do kraja života. Flamenko je moja velika ljubav.

Kako vidiš Mostar za nekih 15 godina?

Arleta Ćehić: To je teško pitanje. Ja sam u Mostar stigla 2000. godine, u njemu sam rodila svog sina, sagradili smo kuću, posadili veliki voćnjak koji nam puno znači, i nisam imala nikakve pretenzije da osim toga ja ostavim ikakav trag u ovom gradu. A onda se sasvim slučajno izrodila ta ideja da počnem sa flamenkom, pa zatim sa i baletom. Zatim i skulptura… Potom se moj posjed pretvorio u jedno veliko radilište, što mojih radova, što radova moga supruga. Ja nemam puno kontakata sa ljudima u centru grada, moja kuća je u prigradskom naselju. Međutim, iznenađena sam koliko ima otvoreno-progresivnih ljudi. Ljudi koji, uprkos svemu, žele nešto da učine i rade. Mi znamo šta je to „sve“. To „sve“ nas uvijek koči za bilo šta – za dobar ručak danas…, ali bitno je da uprkos svemu koračamo. Ako istraju, bez obzira na sve i uprkos svemu, mislim da će biti pomaka za 15 godina. Sve zavisi od nas. Ja sam uvijek radila uprkos svemu i uprkos bilo čijoj sujeti i moći. Kada nešto voliš i prepoznaš, a u godinama sam da mogu da prepoznam svoju sudbinu, a umjetnost je moja sudbina i ako stvarno iskreno ideš tim putem i osjećaš obavezu da daš ono što je u tebi i što si sakupljao godinama, osjećaš potrebu da ostaviš svoj trag, ako tako razmišljaju i drugi ljudi koji imaju potencijala, onda mislim da će Mostar biti drugačiji od ovoga danas. I danas, koliko ja vidim, ima nekih pomaka, ali znamo isto šta nas to sputava, šta nam to ruke vezuje, koji su to nevidljivi lanci oko nas. Mislim da je suština ljudi od umjetnosti da iskoriste ekonomsku krizu i da darivaju ono što nose u sebi. Ekonomske krize su uvjek pogodovale umjetnosti. Toliko toga nagomilanog u čovjeku mora da iziđe. Mi smo rezonanca postojećeg sistema u kojem živimo.

Da li ti je odmak od ovih prostora i život u inostranstvu na neki način pomogao da se osvježena vratiš i doneseš neku novu pozitivnu energiju?

Arleta Ćehić: Stekla sam tamo jedno unutrašnje bogatstvo. Između ostalog, imala sam u Hamburgu značajan koncert sa Manolom Marinom iz Sevilje, a široj publici je poznat kao scenograf otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Barseloni ’82. Ta naša suradnja desila se ’99. godine. Doći do toga je jedan pozamašan put. To nekako „polira kičmu“ da bi uspješno stajala i vjerovala u sebe i to što radim. Svi ti značajni kontakti su ostavili svoj trag i načinili od mene Arletu takvu kakva sam danas.

Da li ti se, nakon svega, bilo teško prilagoditi na život u Mostaru?

Arleta Ćehić: Svaka promjena je teška, ali naš karakter je odlučujući za prilagodbu. U umjetnosti  i poslovima vezanim uz nju nema žaljenja, plakanja, sujete ili možda ima, ali do neke određene granice. Ako sve te okolnosti ne znamo iskoristiti u umjetničkom smislu onda ništa od toga. Onda ostajemo na nivou osrednjeg, a to je za mene kao neka kazna. Moramo zadovoljiti neke elementarne potrebe i one su važne, ali kompletno svođenje života samo na to, to jednostavno nije moja sudbina. Ja strahovito radim u tom smislu da to ne bude tako. Ne zalazim ni u čije tuđe sudbine, ali ja sam zadovoljna da stalno „batrgam“, stalno „kopam“, da stalno idem naprijed. Da ispitujem, da eksperimentišem, da radim. Da radim od jutra do mraka ono što volim. Ne dajem nikome recepte, za mene je to jednostavno tako. Respekt prema nečijem mikrosvijetu je jako bitan. Moj rad je moj život. Još želim reći da sam zaljubljena u Mostar od mog prvog upoznavanja sa njim i da je zaista u mom srcu.