Bosna i Hercegovina je država sa kapitalističkim uređenjem. Neće se svi složiti sa ovom tvrdnjom. Neki će reći da ovaj sistem ne može biti kapitalistički, jer je suviše neuređen, a pod kapitalizmom se obično podrazumijeva ono što postoji na Zapadu. Neki će, pak, tvrditi da naše društvo još prolazi kroz tranziciju, pa se ne može tvrditi da je kapitalizam uspostavljen, makar to bio cilj političkih elita.
Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)
Ovdje treba istaći nekoliko stvari. Društveni sistem nije ono što neko želi i očekuje, jer je to subjektivni doživljaj koji ne mora imati, a najčešće i nema, mnogo veze sa stvarnim životom. Neuređenost „našeg“ kapitalizma ne dovodi u pitanje njegovo postojanje. To što je jedan sistem neuređen, ne znači da ne postoji, već da elite koje ga vode nisu sposobne ili voljne da ga urede, ili, čak, da je ta neuređenost njegovo prirodno stanje.
Kapitalistička društva u svijetu grupišu se u dvije ili tri grupe – društva kapitalističkog centra, poluperiferije i periferije. Ta podjela je prirodna za kapitalizam i nijedno kapitalističko društvo joj ne može izbjeći. U najboljem slučaju, bosanskohercegovačko društvo pripada drugoj kategoriji. U njemu kapitalističke anomalije pojačano dolaze do izražaja, uglavnom iz dva razloga – podređenog položaja na svjetskom tržištu i izrazite nesrazmjere snaga osnovnih društvenih klasa. Jednom riječju, sve kroz šta prolazimo posljednjih godina i decenija nije posljedica (samo) nesposobnosti političkih elita, već njihove strateške opredijeljenosti za kapitalizam. Kapitalistička restauracija, koja se sprovodi već više od dvadeset godina, uzela je danak. Proces prvobitne akumulacije kapitala, koji je u Bosni i Hercegovini imao dva osnovna oblika u ratnom profiterstvu i pljačkaškoj privatizaciji, uslovio je neuređenost sistema, jer prvobitna akumulacija podrazumijeva divlju, brzu i beskrupuloznu pljačku društvenog bogatstva u korist kapitalističke klase koja je formirana već u toku rata na ovim prostorima.
Ova restauracija znači i uspostavljanje socijalne strukture karakteristične za kapitalizam. Ovo je važno za odgonetanje dileme postoji li kod nas radnička klasa. Često se čuje komentar da ona kod nas ne postoji, da je uništena sa krupnom industrijom. Iz toga se dalje izvodi zaključak da ne postoji subjekt koji, po mišljenju ljevice predstavlja osnovni subjekt društvenih promjena. Dakle, ako nema radničke klase, nema ništa od promjena onakvih kakve zamišlja ljevica. Tradicionalno shvatanje radničke klase je pogrešno. Danas se pod njom podrazumijevaju svi oni koji nemaju privatni kapital već žive od prodaje svoje radne snage, fizičke ili intelektualne, privatnom kapitalu ili državi. Radničku klasu čine svi oni koji u procesu rada nemaju upravljačke pozicije, pa ne odlučuju o raspodjeli viška vrijednosti. Nju čine svi oni koji su u procesu rada podređeni, makar bili akademici.
Naravno, nije radnička klasa jedina zainteresovana za promjene, niti ih ona sama može sprovesti. Međutim, potrebno je relativno precizno odrediti ko je zainteresovan za društvene promjene, kakve one treba da budu i kako do njih doći. Uobičajena je floskula da se kaže kako se promjene postižu na izborima, a da treba da ih ostvari narod ili građani. To su obične besmislice, koje treba da zamagle perspektive promjena i da potpuno obesmisle svaki politički angažman. Nije stvar u tome da su izbori besmisleni. Stvar je u tome da su ovakvi izbori besmisleni. Oni su svedeni na demokratski dekor, koji treba da posluži za legitimisanje političkih elita. Pošto je u Bosni i Hercegovini, zbog prirode političkog sistema, opozicija vrlo slaba u Parlamentarnoj skupštini, pa velike stranke gotovo uvijek učestvuju u vlasti, izbori sve manje služe da odrede ko će biti na vlasti, ko u opoziciji, a sve više da se izvrši raspodjela resora i drugih rukovodećih mjesta.
Da bi izbori imali smisla, mora biti ispunjeno nekoliko uslova:
1) mora postojati izborna politička alternativa; 2) ta alternativa mora biti ne samo politička nego i socijalna; 3) alternativa mora imati relativno fer uslove za učešće u izbornoj kampanji i na samim izborima; 4) vladajuća klasa i elita moraju biti onemogućene da velikim mahinacijama onemoguće jačanje alternative.
Kad kažemo da alternativa mora biti i socijalna, mislimo da društvene promjene moraju biti izraz zajedničke volje i napora političke organizacije i šireg socijalnog pokreta, te da izborna alternativa mora imati oblikovanu i organizovanu socijalnu bazu. To što će neku političku stranku ili koaliciju podržavati određen broj birača, nije dovoljno. Potrebno je da se ti birači aktiviraju kao pripadnici različitih interesnih grupa, organizacija, udruženja, da vrše pritisak i na one koje su birali i na one protiv kojih su glasali, kako bi alternativni program bio ostvaren. To je ono što se zove kombinacija parlamentarnog i vanparlamentarnog djelovanja, jer su parlamentarni predstavnici često skloni da iznevjere izborna obećanja. Društvene promjene se ne ostvaruju samo kroz političke institucije, već i na ulici, u preduzeću, na univerzitetu, itd.
Mreža aktera društvenih promjena mora biti široka. Naše političke elite misle suprotno. Njima odgovara da se „narod“ aktivira jednom u dvije godine, u vrijeme održavanja izbora. Nikakve organizacije, osim njihovih partija, nisu poželjne, osim ako im trenutno služe za ostvarivanje nekih ciljeva. Naše političke elite nisu se ni toliko politički razvile da shvate značaj trajnog postojanja i djelovanja različitih organizacija, makar bile pod njihovom kontrolom. Uostalom, i na Zapadu postoje sindikati i druge organizacije koje su manje ili više povezane sa partijama, nalaze se pod njihovim uticajem, ali istovremeno ostvaruju svakodnevnu aktivnost i imaju masovnu podršku. Kod nas je na djelu ogoljena elitistička, formalistička i etnička demokratija.
U političkom smislu, svi čine narod – i bogati i siromašni, i potlačeni i tlačitelji, i moćni i nemoćni. Kako je narod vrlo heterogen, bilo bi besmisleno tvrditi da on kao takav može definisati poželjne društvene promjene. Svaka društvena grupa unutar naroda ima svoje interese i svoje viđenje promjena, svaka od njih definiše svoj politički program. Dakako, to je tako u društvima u kojima društvena stvarnost nije prekrivena velom tzv. nacionalnih interesa. U Bosni i Hercegovini postoji konsenzus političkih elita o najvažnijim pitanjima ekonomske i socijalne prirode, koja su riješena na za njih prihvatljiv način, pa ih skoro niko ne postavlja. Uzmimo za primjer poresku politiku ili politiku zapošljavanja. U Bosni i Hercegovini ne postoji progresivno oporezivanje, osim u nekim bijednim tragovima. Nijedna politička stranka ne propagira usvajanje zakona kojima bi bilo uvedeno progresivno oporezivanje. Time se one jasno opredjeljuju kao partije kapitala.
Ili, pitanje PDV-a? Glasovi za diferenciranu stopu i nultu stopu PDV-a odavno su utihnuli, a i čuli su se samo u vrijeme usvajanja Zakona o PDV-u i nešto malo u izbornoj kampanji. Partija koja bi htjela predstavljati alternativu morala bi imati jasne i drugačije ideje o tome kakvu poresku politiku voditi. Međutim, postoji širok konsenzus političkih stranaka, bez obzira na etnički predznak, da tu ništa ne treba mijenjati. Političke stranke, dakle, itekako mogu naći zajednički jezik kad im je to u interesu, bilo da se interes ogleda u promjenama ili zadržavanju postojećeg stanja.
Drugi primjer je zapošljavanje. Postoji konsenzus političkih stranaka da to pitanje jednostavno zanemare, jer nema nikog dovoljno snažnog ko bi ih primorao da ga rješavaju. S druge strane, njihovi programi isključuju mogućnost rješavanja ovog problema. Ako imamo ekonomiju koja počiva na uvozu i trgovini, jasno je da problem nezaposlenosti ne može biti ni ublažen, a pogotovo ne može biti riješen. Jedna od uspješnih mjera koja se primjenjivala u nekim državama radi smanjenja stope nezaposlenosti je skraćenje radnog vremena i uvođenje kraće radne nedjelje, naravno bez smanjenja plata već zaposlenih. Time se stvaraju pretpostavke za zapošljavanje novih radnika. Kod nas to nije moguće, i to ne toliko iz ekonomskih koliko iz političkih razloga. Nikad neka politička stranka nije predložila ovu mjeru. Ako je sindikat odlučio da ne vrši pritisak na vlade da rješavaju problem nezaposlenosti, zašto bi onda političke stranke to same pokušavale?
Šta da radi ljevica?
Ljevica se u ovom trenutku i vjerovatno određen vremenski period u budućnosti nalazi u pripremnoj fazi. Ona se priprema za stvaranje svoje partije i šireg lijevog pokreta. Socijaldemokratske partije u Bosni i Hercegovini nisu ljevičarske niti ima izgleda da će to biti. Zato se na njih ne može računati kao na nosioce društvenih promjena. U ovom trenutku ne postoji nijedna organizacija, politička ili društvena, koja bi mogla biti nosilac promjena. Političke lijeve organizacije postoje, ali se nalaze u prvim fazama svog uobličavanja, osmišljavanja ideologije, politike i strategije. Čak je veliko pitanje da li će postojeće organizacije opstati ili će kasnije na njihovo mjesto stupiti neke druge, ozbiljnije i trajnije.
Zadatak ljevice je trostruk. Prvo, ona treba da djeluje obrazovno i propagandno. Ona treba da obrazuje i sebe i druge i da širi propagandu, ali ne propagandu u pežorativnom smislu, već u smislu širenja osmišljenih ideja o tome ko, kako i kakve društvene promjene treba da izvrši. Nijedan politički ili društveni pokret ne može postojati kao ozbiljan pokret ako nije u stanju da ponudi kredibilna rješenja, a ne može ih ponuditi ako njegovi aktivisti ne posjeduju znanja i informacije. Ljevica mora da osmisli svoj nastup u modernom društvu. Ona se ne može samo hvatati za glasačke listiće i nadati da će birači konačno shvatiti da je ona u pravu. Jer, ako desnica nije u pravu, to još uvijek ne znači da ljevica jeste. A i ako jeste, nema nikakvih garancija da će birači to shvatiti. Ljevica mora da vrati klasnu analizu društva i društvenih procesa u centar pažnje i da društvene sukobe posmatra prvenstveno, mada ne isključivo, kao klasne. Ona treba da vodi politiku koja bi se od današnje razlikovala po tome što ne bi bila dnevna politika lokalnih politikanata, zasnovana na interesima uskih grupa, koje ne posjeduju šira znanja niti su im ona potrebna.
Drugo, ljevica treba da se organizuje, da stvara svoju partiju ili više njih, ali i druge organizacije, koje ne bi bile političke u užem smislu. Svaki ozbiljan politički pokret djeluje kroz čitavu mrežu organizacija, počev od političkih preko sindikalnih do studentskih. Ukoliko takve organizacije nije moguće stvoriti, pokret djeluje kroz već postojeće organizacije, nastojeći da u njima ostvari što veći utjecaj. Političke organizacije ljevice ne smiju biti centralističke i birokratske. U njima treba dozvoliti organizovanje tendencija, ali način djelovanja ne smije biti ni federalistički, pa da dovede do anarhije i samovolje lokalnih organizacija.
Treće, ljevica treba da uzme učešće u aktivnostima koje već sad organizuju sindikati i druge organizacije, da im pokuša dati prepoznatljiv oblik. To znači da postojeće akcije treba da budu bolje osmišljene, sa ciljevima koji se neće ograničiti samo na trenutne i lokalne zahtjeve. Drugim riječima, postojeće akcije treba da postanu programske. Osim toga, one treba da prevaziđu lokalne okvire. Štrajk u jednom preduzeću može biti koristan i nužan oblik borbe, ponekad jedino moguć. Ali, dugoročno posmatrano, izolovane štrajkačke akcije ne mogu dati bilo kakve trajne rezultate, a ponekad čak ne mogu dovesti ni do najsitnijih ustupaka. Treba ostvariti vezu između „lokalnih vođa“, a sindikalne centrale to često ne žele ili nisu u stanju. Slično važi za aktivnosti koje provode druge organizacije.
U Bosni i Hercegovini nema masovnog pokreta otpora neoliberalnom kapitalizmu. Uglavnom se radi o lokalnim akcijama, najčešće u pojedinim preduzećima. Njima rukovode ljudi koji najčešće nemaju dovoljno iskustva i znanja i ne osjećaju snagu ili spremnost da svoje akcije povežu sa drugim lokalnim akcijama. Ljevica tu može pomoći, ali ne kao pokret koji se želi nametnuti kao vođstvo, već kao pokret koji razumije šira društvena kretanja, prednjači teorijskim analizama i prijedlozima i ima svoje aktiviste u čitavoj zemlji i različitim društvenim grupama. Ako u tome uspije barem u maloj mjeri, učiniće veći uspjeh nego da na nekim izborima ima svoje kandidate koji će osvojiti nekolicinu mandata kojima neće moći ništa da promijeni.