Razgovarali smo s Nedžadom Maksumićem Maksijem, glumcem, redateljem, pjesnikom i piscem, o alternativnoj eksperimentalnoj teatarskoj sceni Mostara 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća, njegovom teatru LIK, ali i o čitanju, književnosti, utjecajima općenito kao i o lutkarskoj umjetnosti i stanju teatra danas.
Autori: Ronald Panza i Husein Oručević, AbrašMEDIA
Razgovaramo o Teatru Lik, ali i o pozorišnoj umjetnosti, kako je ona utjecala na Mostar i na vas – kako ste rasli skupa s njom, kako ste se motivirali za alternativno, nezavisno pozorište? Koji su bili uzori i povodi?
Teatar LIK nastaje kao teatar poezije sasvim slučajno – iz želje da zaradimo neke pare recitirajući rodoljubne pjesme, međutim od toga nije bilo ništa. I nakon što nas se polako odrekla Književna omladina odlučili smo Denis Markić i ja napraviti jednu drugačiju predstavu, kakve do tada nigdje nije bilo. Denis je okupio mlade ljude iz Stare i Nove gimnazije ali i par starijih ljudi, zaostataka iz 70-tih, ostarjelih hipika, pa smo mi željni novog talasa, a oni drugačijeg života, zajedno napravili prvu predstavu koju smo nazvali Ambrozija plus, koja bi na svakoj izvedbi imala drugačiji naziv. Prvi put se zvala „Veš – mašina“ u dva čina, a drugi put „Grimizna grahorica“. Na scenu smo prvi put izveli preko 30 mladih ljudi.
Koristili smo tekstove Davora Slamniga, Ernesta Hemingwaya, neke tekstove koje smo sami napisali. Premijera je bila u Pozorištu lutaka. Postojao je čovjek kojeg smo zvali Mjerač vremena koji je, pošto nismo imali pješčani sat, presipao zemlju iz saksije u saksiju i tako obilježavao vrijeme. Ta je zemlja bila suha, pa se napravio ogroman oblak prašine. Na sceni se pušilo, pilo i vikalo. Taj prvi neuki, ali apsolutno slobodni pokušaj naveo nas je da nastavimo. Poslije toga nastaje predstava Večer poezije „Ambroza Štoklera Pište“, pjesnika kojeg smo izmislili, ali to nitko tada nije znao. Božo Ostojić, Denis Markić, Tomislav Čale, ja i još nekoliko nas, napravili smo predstavu u kojoj je hor pjevao na a i o, svi obučeni kao iz filma „Blues brothers“, a kao gosti nastupali su ljudi iz „raznih zemalja Evrope“. Svi smo bili odavde. Doveli smo Asima Avdića iz Gacka kojeg smo predstavili kao Udo Erektea, pjesnika s Islanda i čak sam na islandskom napisao jednu pjesmu. Nas su kao omladinsku aktivnost pozvali na veliku svečanost organizovanu povodom polaska štafete Maršala Tita iz Mostara. Oni su mislili da je to stvarni gost i stvarni pjesnik. Uskoro su počeli da nas mrko gledaju.
Radili smo i predstavu o našim nacionalizmima. To je bila godina 1985. i zvala se „Snoviđenje Jurajevo u 6 i 15 ujutro“. Jedan je lik išao po publici i pitao – Triglau, Triglau? – u potrazi za nacionalnim identitetom a recitovali smo i Harambašića… Upleli smo i Kosovsku bitku, uz muziku Idola. Bilo je tu i buđenja njemačkog nacionalnog ponosa. Mislim da smo prodrmali mnogo toga. Sve je to bilo u maloj baraci kod današnjeg MUP-a, u neuslovnim prostorima. Zatim smo napravili predstavu „Deset božjih zapovijedi“, koju sam napisao u epskom desetercu, gdje Isus i Mojsije razgovaraju o stanju u svijetu. Pokušavali smo napraviti balet „Braća Karamazovi“ s ljudima koji nisu bili baletani, ali to je propalo. Zato je sljedeća predstava bila „Krvoskok“, Antonina Artauda, koju smo premijerno izveli na stepenicama Pozorišta lutaka. Predstavu je režirao Salko Šarić u ljeto 1986. god. Tada je uz nas nastupio i Kuzma iz zagrebačke gruoe „Film“. Poslije toga dobio sam poziv za odlazak u vojsku.
Rad vašeg pozorišta je apsolutno neodvojivi dio jake jugoslovenske alternativne, studentske pozorišne scene, gdje su se stvarno radile odlične stvari kao što su Kugla glumište, Coccolemocco… Možeš li nas provesti kroz taj svijet kojeg ste voljeli?
Prije svega to je bilo vrijeme čitača. Svi smo veoma mnogo čitali. Svi smo gledali puno predstava. Puno smo putovali. Išli smo za predstavama. Svi naši prijatelji iz Kugle glumišta, iz Daske, Studentskog pozorišta iz Beograda, Pozorišne grupe iz Ljubljane, koji će biti dio NSK-a, svi smo zajedno stvarali scenu alternativnog, eksperimentalnog pozorišta. S Privremenim pozorištem obišli smo cijelu tadašnju Jugoslaviju. S predstavom „Ekumena“ pobijedili smo na festivalu u Monte Karlu, gostovali u tadašnjoj Čehoslovačkoj, igrali na sceni Cankarjevog doma u Ljubljani. Poznavali smo se. Artaud je za nas bio neka tačka koju smo morali dotaći da bi smo dokazali da možemo. Prekretnica u radu Teatra Lik je predstava „Krvoskok“. Kada smo napustili sablažnjivanje publike, odlučili smo raditi predstave koje ih mogu dotaknuti onako kako su dotakle nas. Mostar je tada imao publiku. To je stvar koju danas nema. Mostar nema ni takve alternativne grupe koje bi morao imati. Takvi kakvi smo bili nismo bili miljenici sistema, ali nije nas smatrao opasnim, pa nas je trpio.
Ostatak intervjua poslušajte na AbrašRadiju.