Povratak u stvarni život

(Faruk Šehić, Knjiga o Uni, Algoritam, Zagreb, 2011.)

"...Trebalo bi u obilju bilja
Zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
I sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvjestiti  se
U tamnim vlasima neke travne kose..."

Mak Dizdar(Dažd)

1.

Sasvim  je očito da odavno prisustvujemo eroziji sveukupne kulturne scene. Međutim, i na postmodernom umjetničkom smetljištu, katkada zasjaji  biser. Nedavno objavljeni biser zove se Knjiga o Uni, Faruka Šehića. Dakle, u epohi   nedostatka književne estetike, viška žargoniziranih narativa i banalnih tema, tj. sveprisutnog  postmodernog literarnog amaterizma, Knjiga o Uni se, poput riječne pare, izdiže  na savremenu književnu scenu kao duhovno i nadasve stilizirano štivo.
Ovaj roman, na radost, neće ustuknuti pred pritiscima komercijalizma. Knjiga o Uni ne dolazi sa estradizirane postmodernističke scene. Upravo tako i sam pisac kaže u romanu: moja biografija je krv i meso, nije entertainment.
 
 Za razliku od savremene, tzv. trash literature, one literature koja nije ništa drugo do obični reprezent masovne kulture, bez ikakve smislene veze unutar djela, Knjiga o Uni,  ipak se izdvaja svojom posebnošću, objedinjujućom idejom,  a prožeta je i nano emocijom.

Kako Šehić piše u jednoj odveć kompliciranoj epohi, nalazeći se na njezinoj vjetrometini, izložen raznim izazovima koje mu nudi: frazerski jezik, banalno poimanje i predstavljanje života, ili uopće - bijedu stila; uprkos tome,  on ostaje vjeran onim estetsko-poetskim i estetičko-etičkim književnim konstrukcijama.
 

Knjiga o Uni  značajan je ispovijedni  roman, i već od samog početka bivamo zarobljeni u tok misli naratora. Ovaj roman ne može se prepričati, nema fabulu, iako ima  prividnu cjelinu. Roman  sadrži i  tzv.  promjenu pripovjedne perspektive u priču o Mustafi Husaru. Tada  otkrivamo da sve vrijeme prič(u)e priča upravo on – Mustafa Husar, pjesnik i ratnik. Mustafu Husara prijatelji su na prevaru odveli u neku kinodvoranu gdje se održavala cirkuska predstava. U cirkusu  Ramajana,  hipnotizira ga fakir – potom Mustafa pod hipnozom ispriča cijelu priču o svom životu. No, ta okvirna priča zaista nema mnogo značaja za nas niti za značenje ovog romana. Jasno je da je ta promjena perspektive omogućila da se značenja vide višestruko. Ipak, i bez toga bi ovaj roman bio roman, i ostao dubok i kompleksan, što,  na svu sreću, zaista i jeste.   

2.

Naratorova psiha raspolućena je između svijesti i podsvijesti: Ja nisam ja ponekad, ja je Gargano. Onaj drugi sam istinski ja. Onaj iz sjenke. Onaj iz vode. Plav, krhak, nemoćan.  Njegov um je opterećen  prljavim i odvratnim sjećanjima iz prošlosti.  Pokušaće ih sebi predočiti tako što će zaroniti u najtamnije i najintimije kutke svoje psihe. Potom ga Una vraća ga u prošlost i vi zajedno sa njim  plovite njegovim  mentalnim univerzumom.

Naime, sama vrijednost romana očituje se upravo u njegovoj neaktualnosti teme: rat, priroda, pecanje, plivanje, sjećanja, itd. Svjesno  pristajete  da vas Knjiga o Uni hipnotizira jer u čitalačkoj mašti budi vrtloge imaginativnih slika. Općepoznata je činjenica da je Šehić iznimno nadaren lirskim senzibilitetom za jezik. U isto vrijeme uspio je opričati i opjevati, stoga znamo da je ispunio zadatak pravog pisca. Roman također ima nakanu  terapeutizirati naš um, baš kao što će autora terapeutizirati pisanje o prirodi, rijeci, listu, travi, latici cvijeta, insektima, ribama. Kao tok svijesti, knjiga  propituje sve ono što je značajno za pojedinca i njegovo mjesto u svijetu  u kojem živi: ljudi, priroda,  historijski događaji, fantazmagorijski svijet, itd. Koncipirana je kao niz od četrdeset i četiri međusobno povezanih priča/poglavlja. U svakom poglavlju esejizirani narativ neizostavno ostaje obilježen poetskim pečatom. Knjiga o Uni također figurira kao metafora ogledala; i to na dva načina: jedan je da su upravo ta četrdeset i četiri naslovljena poglavlja dijelići razbijenog ogledala kojeg narator pokušava ponovo sklopiti eda bi dostigao identitetsku cjelovitost koja se raspršila u užasima rata; druga je  rijeka predstavljena kao ogledalo u koje zaranja da bi pronašao izgubljeno vrijeme, nestale isječke svoje intimne povijesti.

3.

U prvi plan izbija metaforična priča o prirodi kao iskonu svega. Ona predstavlja podijeljenu  sliku svijeta na prirodno i historijsko. Taj koncept signalizira ciklično mijenjanje prirode i povijesti jer - krug je postojan, kako kaže narator. Doista ima nečega veličanstvenog u toj statičnosti svega što nam opisuje. Moram priznati da me upravo ta statičnost podsjetila na genijalne filmove ruskog reditelja Andreja Tarkovskog. Posebice na filmove Zrcalo (Zerkalo 1975) i Stalker (1978). Naime, Tarkovski je poznat po jako dugim kadrovima, te ova dva filma posvema korespondiraju sa Knjigom o Uni.  Na primjer, u filmu Stalker sva tri lika zalaze u prostore ispunjene ruševinama zarasle u divlju vegetaciju. Baš onakve kakvim ih opisuje i Mustafa Husar.

Nadalje, u filmovima Tarkovskog vidjećemo dosta zemlje, tj. prirode. Njegovi likovi u Stalkeru često odmaraju/spavaju na zemlji uvijek blizu vode. Osluškuju zemlju, dodiruju ju je. Potom nastupa dvominutni kadar, čitav snimljen ispod bazena na čijem dnu se nalaze ostaci nekog prošlog vremena: ikone, oružje, novac, fotografije, itd. Dakle, dosta je materijalnog svijeta u njemu kao i u ovom romanu. S druge strane, film Zrcalo/Ogledalo koncipiran je kao melanholičan film o dječaku koji je odrastao, te se sa distance zrelog muškarca počinje prisjećati svojega djetinjstva. Naime, prožet je mnogim reminiscencijama, a kao osiono sjećanje nameće se uvijek njegova majka, dok je vojnik-otac odsutan. Film je također prožet poetskim jezikom,  vizaulnom senzualnošću, te sjajnim dijalozima, i naravno prirodom (dosta upečatljivih pejzaža).  U romanu je, kao i u filmovima, sve to prisutno uz jaki naboj metaforičnosti iskaza koji odaje potrebu za metafizičkim istinama.

Također, kao i u Knjizi o Uni – ne manjka snovidnih pasaža, takorekuć, nadrealnih. Cijeli film je baš kao i naš roman, rascjepkan i nepovezan, satkan od melanholije i snova, eda bi se i u filmu također istakli  historijski prevrati: Španjolski građanski rat, i Drugi svjetski rat. Stoga je majka  uvijek bila tu da brine o njemu, majka je uvijek bila u kući, ušuškala bi ga u toplu postelju itd. Tako i ovaj roman u sebi zrcali  slične simboličke ideje svijeta: majku-ženu, te majku-prirodu. Na nekoliko mjesta u romanu narator pominje majku i majkinu kuću, majkin jorgan, itd. Otac je namjerno izostavljen. Čini mi se da se jedino dva puta pominje djed-partizan (muškarac je nužno ratnik). Ljubav prema prirodi i ljubav prema majci odaje istinsku ljubav prema samome životu. Ta dva koncepta su simbol obnavljanja i rađanja, zbog toga on majku povezuje sa prirodom jer su žene  mnogo intimnije s njom. Majka se zato javlja kao simbol utočišta, nade, spokoja. Za razliku od Šehićevih prethodnih knjiga, ovdje nema seksualnosti, tj. žene-ljubavnice. Stoga je ovaj roman izrazito duhovan, sveden na promišljanje svijeta i potražnju za harmoničnim, stvarnim životom.

4.

Što se tiče žanrovske određenosti romana, nije posve određen, ali je ponajbliži  psihološkom realizmu. Knjiga o Uni približava se zakonima modernističkog pripovjednog postupka. Naime, ovi psihološki, esejistički narativi, u sebi zrcale i opsjednutost zlom i dobrom. Etička dimenzija diskursa bjelodana je u sjećanjima o ratu:   „Ljudi moram priznati ubio sam čovjeka, ne samo jednog nego i više njih.(...) Grižnja savjesti ne postoji, i niko ti neće šapnuti na uho: i neprijatelj je ljudsko biće.“ Knjiga o Uni tako dijalogizira sa brojnim piscima kao što su Kiš, Babelj, Celan, i dr. Čak ga možemo uporediti i sa Dostojevskim. Naime, sami početak knjige podsjeća na njegov genijalni roman Zapisi iz podzemlja. Upravo zbog toga što narator kroz tok svijesti, sve vrijeme, pokazuje izvjesnu ogorčenost i pesimizam nad usudom svojim. Međutim, na kraju to ipak neće, kao kod Dostojevskog, završiti pesimistično. Naprotiv, sve će iznenadno  eskalirati  u jedan antropološki optimizam: „...Stopio se sa gomilom, zaražen iznenadnom ljubavlju prema svim tim ljudima. Da je mogao zagrlio bi cijeli horizont, zajedno sa nepomičnim nebeskim tijelima.“

Dakle, psihičko raščlanjenje naratora najviše je prouzrokovala ratna trauma, te je on, suočivši se sa užasom, na kraju naučio živjeti s njom - pronašavši  mir u stvarnom životu. Ova knjiga ne liječi naratora od traume, niti će se on ikada moći od nje odvojiti. On jednostavno pokušava živjeti s njom, i dalje voljeti, uživati u prirodi, zvijezdama. Negdje sam pročitala da  pisac koji je nakon užasa ponovo zagledan u zvijezde, ne može razočarati čitaoce. Tako je i sa Šehićem – sve je loše, ali sve se može ispraviti.

Ono što je pomalo problematično u romanu jeste ogavna postmoderna metafikcionalnost. No, ne toliko sâmo ogoljenje, koliko činjenica da se pisac pravda zbog toga što ponovo piše o ratu? No, zašto bi  Šehić ikome morao pravdati svoju nasušnu potrebu da piše o onome što ga je, bez sumnje, sudbinski odredilo? Borges kaže da svaki pisac piše jednu jedinu knjigu cijeli život. U Šehićevom slučaju biće da je to istina. Svaka prethodna knjiga , bilo da se radi o knjizi poezije ili o zbrici priča Pod pritiskom - povezana je sa  Knjigom o Uni.  Naposlijetku,  ovaj roman, kroz životne isječke našeg naratora, svjedoči o sveopćoj  bolesti svijeta. Čas kompleksan i dubok, a opet na nekim mjestima bespotrebno ogoljen, međutim niti u jednom trenutku banalan. Zbog svega navedenog, Knjiga o Uni pretendira biti vrhunskim savremenim štivom.

Piše: Delila Repuh (AbrašMEDIA)