Predrag Lucić: Velečasni diuretik
U Glasu Slavonije možemo pročitati ono što u Glasu Koncila – tako mu Bog pomogao! – nećemo. A možemo pročitati pismo čitateljice E. P. (podaci poznati redakciji) o ponašanju velečasnog Ivana Varoščića, župnika župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji, prema njezinom desetogodišnjem nećaku, nesuđenom prvopričesniku. Dječak je kod velečasnog pohađao župni vjeronauk i pripremao se za prvu pričest. Jednoga dana, po završetku vjeronauka, začuo je glas vjeroučitelja. »Curo, curo!« – dozivao je velečasni. Vjeroučenik se nije odazivao, misleći da se svećenik obraća nekoj od djevojčica. »Curo, curo!« – velečasni je bio veleuporan, sve dok dječak nije shvatio da je u vjeroučionici ostao posljednji i da vjeroučitelj doziva upravo njega.
»Nisam ja cura«, odgovorio je mališan vremešnom velišanu. A onda je sedamdesetogodišnji svećenik desetogodišnjem dječaku kazao: »Kad odrasteš, bit ćeš bolestan i peder!« Zašto? Eto zato što dječak ima nešto dužu kosu. Eto zato je on za svojega vjeroučitelja cura i zato će izrasti u bolesnika i pedera.
Dječak na to svećeniku nije uzvratio ni riječju. Otišao je kući i sve ispričao ocu koji – kako to već roditelji običavaju kad im dijete otkrije ono što o Božjim službenicima ne žele znati – isprva nije mogao vjerovati ni svojim ušima ni sinovljevim riječima. Očev otac je, međutim, povjerovao i otišao do županjskog dekana, velečasnog Marka Peulića, da mu ispriča što se na vjeronauku dogodilo njegovom unuku. »Velečasnom Peuliću ponašanje svećenika Varoščića nije nepoznato, niti je to ikome nepoznato, a, između ostaloga, upoznat je s informacijama da se prilikom prve ispovijedi neka djeca pomokre od straha koji u njima izaziva svećenik Ivan Varoščić«, navela je dječakova tetka u pismu Glasu Slavonije.
Djed je potom otišao i do svećenika koji, propovijedajući mir i dobro, kod djece izaziva strah i mokrenje, da ga priupita za »curu«, za »bolest« i za »pederluk«. Velečasni Varoščić mu je kazao kako nikad ne bi rekao to što je rekao da je znao o čijem se djetetu radi, te upitao kako se može ispričati pogođenoj obitelji. A djed kao djed – odbrusio svećeniku kako bi mu bilo najrazumnije da se brine za svoju vlastitu obitelj. Tu se velečasni veleljutnuo, pa djedu otkrio svoj koncept obrane: »Tu se radi o riječi djeteta protiv riječi moje.« Procijenio, dakle, pastir da će se njegovoj riječi vjerovati više nego blejanju jedne od njegovih ovčica, k tome još i nepričešćene. Pa sada možda sriče kakav autoritativni dopis Glasu Slavonije, očekujući da se čitateljstvo pred njim pomokri od straha. I da djeci više ne padne na pamet da ukućanima otkrivaju tajne sa župnog vjeronauka.
No, ako Boga ima i ako je u Njemu ostalo išta od Svete Duhovitosti kojom je stvarao ovu zajebanciju od svijeta, tada bi velečasnom Varoščiću na vjeronauk trebao poslati nekog dugokosog klinca koji bi na župnikovo »Curo, curo!« odvratio – »Mislite na mene ili na njega?«. I koji bi zbunjenom svećeniku pokazao put zida, tamo gdje visi onaj dugokosi, trnovom krunom urešen i čavlima za križ zakovan. Onaj dugokosi kojemu bi velečasni Varoščić i na Križnom putu dobacivao: »Curo, curo! Bolesniče! Pederu!« I čekao kad će se taj dugokosi što posrće pod križem popišati od muke.
