Sweet Movie: Gorčina slasti
Milioni filmova snimljeni su da zabave, ili tek da budu snimljeni. Kao što postoje i knjige koje su napisane tek tako, da se nešto kaže. Međutim, prava umjetnička dostignuća na filmskom platnu, rijetkost jesu.
Piše: Delila Repuh
Reditelj koji spada u kategoriju jednog od vrhunskih umjetnika sa ovih prostora zove se Dušan Makavejev. Postoji tuce eseja i kritika o njegovim filmovima; svakako da bilo bi čudno da neko već ranije nije pisao o filmovima koji su snimljeni tridesetih, šezdesetih, ili osamdesetih godina, naprimjer.
Makavejev je prije nekoliko godina gostovao i na Sarajevskom filmskom festivalu, u sklopu kojega je održao i radionice. No, koliko god se pisalo o njegovim filmovima, oni ipak nisu dovoljno objašnjeni, niti trebaju biti. Posebice smatram da su njegovi filmovi, s obzirom na to koliko su oni kontroverzni, marginalizirani na području našeg regiona.
Naime, film koji se mene najviše dojmio, uvršten je, pored Misterija organizma, u Kriterion kolekciju najboljih filmova ikada snimljenih. Film se zove „Sweet movie“, a snimljen je 1974. godine. Sweet movie prvi put sam pogledala prije više od godinu dana, i pomislila sam: ovo je film koji će provocirati kritiku uvijek! Želim pisati o ovom filmu. Međutim, tada nisam znala o čemu je tačno taj film. Bez obzira što mi je um neprestance kao iglice u režnjeve mozga zabadao slike iz tog filma, i signalizirao značenja – ona bi se začas pomutila, pa bi uslijedio novi krug akupunkture i tako unedogled. Nedavno sam ga opet pogledala, stoga imam na umu pokušati dočarati svu njegovu začudnost i genijalnost. Ovaj film uvijek je aktuelan, svevremen, i poput pjesnika on je – čuđenje u svijetu!
„Sweet movie“ prvi put prikazan je na Kanskom festivalu 1974. godine. Već tada je izazvao brojne polemike, ponajviše zbog scene gdje se Ana Planeta, koju igra Ana Prucnal, seksualno intimizira sa dječacima koji joj dolaze na brod po slatkiše. Makavejev jukstapozicionira dvije žene u filmu. Jedna je žrtva zapadnjačkog kapitalizma, a druga pak, totalitarnog komunizma. Već ovdje imamo konačno rješenje asocijacija! Makavejev portretira dva svijeta: zapadni-kapitalistički, te istočni (totalitarno) - komunistički. Riješiti zagonetku interpretacije filma, najmanji je problem onome ko se imalo razumije u umjetnost. No, postići cjelovitost – zaokružiti jednim filmom cijelu sliku svijeta, ne može postići bilo koji reditelj.
Ovaj film je filozofski ozbiljan, proglašen agresivno gadnim, šokantnim - a s druge strane božanstveno kreativan i originalan, na momente čak i smiješan. Film počinje natjecanjem za Miss Svijeta 1984. godine, kojeg organizuje Gospodin Kapital, Amerikanac. Na takmičenju za Miss on sebi bira najljepšu djevicu. Pobjednica je Miss Kanade (Carole Laure), a glavna nagrada je udaja za najbogatijeg čovjeka na svijetu: upravo Gospodina Kapitala. No, teško je prepričati ovaj film, kako god pokušavate – on će na papiru ostati banaliziran. Pretpostavljam da ovaj kratki početak opisa uvodnog dijela filma može da vas navede da zamislite ljepotice svijeta kako se šetkaju nekom modernom pistom, glupo se smješkajući i mašući publici.
Ipak, to ne sliči na nikakvu barbie reviju. Prva sekudna filma odmah signalizira da to neće biti holivudski film, a misice se neće šetkati na pisti, nego će svaka od njih morati sjesti na ginekološku stolicu da bi doktor na licu mjesta ustanovio da li je ona djevica ili nije. Sve djevojke pristaju na pregled, osim Miss Jugoslavije koja je predstavljena kao krupna i snažna žena. Jedino ona želi da se odupre ginekologu te ga uzima u naručje i ljutito baca u njegovu ginekološku stolicu, zatim odlazi sa scene. Dakle, jasno je da se ovdje aludira na raskidanje saveza SFRJ sa SSSR-om, tj. na Titovo historijsko „NE“ koje je uputio Staljinu 1948. godine. Ništa u ovom filmu nije suvišno niti bez značenja.
Čim počnete gledati Sweet movie zapadate u hipnotički vrtlog satkan od simbola. Miss Kanade ubrzo shvaća da je njen bogati muž neki čudak, a njena svekrva još morbidnija kada pokušava da je ubije. Prva bračna noć je javna. Njegova majka prisustvuje činu oduzimanja nevinosti; sve izgleda kao pozorište. Krevet je smješten na otvorenoj sceni, a majka Gospodina Kapitala (koja neodoljivo izgledom podsjeća na Margaret Tatcher) sjedi u fotelji, i s osmijehom na licu posmatra šta će se dalje dogoditi. Zaključak o majci kao simbolu političke suradnje iz osamdesetih godina, između Velike Britanije i SAD-a ( na relaciji Reagan-Tatcher-Friedman), pri zagovaranju kozervativne kapitalističke doktrine, sam se nameće. Nadalje, čin oduzimanja nevinosti odvija se tako što Miss Kanade leži naga na krevetu, a Gospodin Kapital izlazi iz kupatila, prilazi joj i čisti ju mokrom krpom (valjda zbog straha od seksualno prenosivih bolesti). Potom se u zumiranom kadru prikazuje penis Gospodina Kapitala obojen u zlatnu boju, iz kojeg on počinje urinirati po svojoj izabranici, dok ona histerično vrišti i odbija ga.
On ju, razljućen njenim odbijanjem, daje na milost i nemilost mišićavom crnom muškarcu koji ju tuče. Nakon toga strpa je u kofer i šalje u Pariz poput kakve robe. Miss Kanade međutim, nekim čudom, uspije da se oslobodi iz kofera i gola počinje lutati Parizom. Našavši se na Ajfelovom tornju, gdje se snimao spot španskom pjevaču, ona se njime opčini. Njih dvoje ubrzo vode ljubav upravo na tornju. Tada ih opazi grupa opatica koja partnerima prouzrokuje ljubavni grč. Nakon što ih ljekari ponovo razdvoje, Miss Nevinosti odjednom završi u komuni u Austriji. Kadrovi iz komune su momenti koji će šokirati publiku najviše .
No, prije toga se moramo osvrnuti na paralelnu priču koja prati drugu ženu. Radnja je smještena u Amsterdam. Depresivna kapetanka broda „Opstanak“ - Anna Planeta (Anna Prucnal), bivša revolucionarka, plovi na brodu rijekom kroz grad. Brod je neobičan jer mu je sprijeda, ispod palube, postavljen ogroman lik Karla Marxa. U momentu dok plovi na brodu, opazi ju mladić (Pierre Clementi) koji vozi bicikl. Odjeven u mornarsko odijelo, sa simboličnom kapom na glavi na kojoj piše ime Potemkin - uporno pokušava popeti se na brod i doći do revolucionarke. Naposlijetku u tome i uspijeva. Njih dvoje često vode ljubav na brodu, dok Anna u međuvremenu sa sjetom priča o palim revolucionarima - svojim drugovima i drugaricama. Njen brod ispunjen je slatkišima i ogromnim kovčezima šećera, koji ne uspijevaju odagnati njenu gorčinu (kako i sama kaže u filmu). Upečatljiva scena događa se upravo između njih dvoje, kada Anna pred sami kraj filma, dok strastveno vode ljubav u hrpi šećera – izvlači nož iz i ubija svog ljubavnika. Anna počinje nožem miješati krv i šećer kao da vam pokušava na nepcima prouzrokovati neku gorčinu slasti!
Makavejev osim „degeneričnog“ kapitalističko-zapadnjačkog stila života, potencira i priču o tzv. „crvenim fašistima“. Upravo zbog toga Anna Planeta, pred kraj filma, na lice Marksa objesi umjetnu suzu koja dakako simbolizira Marksovu razočaranost u staljinistički pervertiranu preobrazbu marksizma. Zbog toga je Makavejev u film uvrstio i scene iz nacističkih dokumentarnih filmova o pokolju u Katinskoj šumi – koji je NKVD izvršila nad oko 200. 000 Poljaka. Jasno je da su snimljeni mnogi filmovi koji portretiraju užas crvenog fašizma, no rijetki su filmovi poput Sweet Movie-ja koji na posve originalan način obuhvataju izopačenu sliku dva vječito suprotstavljena svijeta: Istok i Zapad.
Sada se vraćamo na priču o Otto Meuhovoj komuni. Dakle, osim povijesnog užasa, film prikazuje komunu u kojoj se našla i Miss Kanade. Ljudi iz komune ju ugoste, i stavljaju za trpezu sa mnoštvom hrane. Odjednom se svi ritualno počinju prejedati, potom povraćati, urinirati jedni po drugima, itd. Jedan od njih stavlja dildo na stol i počinje ga sjeckati mačetom. Ono što najviše šokira u ovom filmu je to da su likovi iz komune stvarni, predvođeni upravo Otto Meuhom (austrijskim umjetnikom). On je, poput Wilchelma Reicha (koji je ključna ličnost Makavejevog filma „Misterije Organizma“), zagovarao seksualne slobode. Međutim, Meuhova komuna šokira na mnogo eksplicitnije načine. Film prikazuje nage ljude u komuni, koji veoma stvarno demonstriraju momente emetofilije i korpofilije. Bitno je naglasiti da, nasuprot postmodernoj umjetnosti koja je sve te koncepte simplificirala i ismijala, ekscesi u ovom filmu ipak stvaraju nejvjerovatan šok efekat. Uistinu vam takvi prizori stvaraju mučninu u želucu, jer u momentu dok ih gledate više ne možete razlučiti šta je realnost a šta film.
Glavni likovi su čudni, pri tome besprijekorno psihologizirani. Poznato je da je Makavejev diplomirani psiholog, stoga ostaje nedoumica da takvo savršenstvo u portretiranju svojih likova trebamo pripisati njegovoj struci, ili pak rediteljskom i spisateljskom talentu. Sweet movie na kraju se završava hapšenjem Anne Planete, dok sa njenog broda iznose sve njene žrtve umotane u prozirne najlone ispunjene šećerom. Miss Nevinosti se kupa u bazenu čokolade, dok ju snima njen Gospodin Kapital. U tom momentu počinju i kadrovi iz dokumentarnog filma o pokolju u Katinskoj šumi. Nakon toga, na obali rijeke vidite položene žrtve (dječaci i Potemkin), koje počinju oživljavati i ustajati iz najlona; dok slušate pjesmu izvandernog grčkog kompozitora Manos Hadjidakisa shvatate da je sve to bio samo film, iako ostajete zapanjeni i opčinjeni svim tim kadrovima kojima ste upravo svjedočili.
Sweet movie nije samo priča o pervertiranom komunizmu i kapitalizmu, ona je mnogo više od toga. Genijalnost ovog filma je upravo u tome što ste svjedočili nadrealnim scenama iz života, za koje podsvjesno znate da su zapravo kičmena srž naše poremećene stvarnosti. Makavejev Sweet Movie tako doseže simbol jednog zaokruženog vremena. Ovo je film koji nikada nećete moći zaboraviti, niti si ga do kraja objasniti. Sweet movie će tako zauvijek stajati na umjetničkom postolju kao gorostasno ogledalo vjekovne slike sveukupne šizofreničnosti svijeta, i povijesnog kaosa.
