Uz godišnjicu Oluje
Aug
05
Godišnjica Oluje će i u Hrvatskoj i u Srbiji sa sigurnošću biti obilježena, kao što je to i do sada bio slučaj, jednostranim tumačenjem nedavne povijesti ovih prostora iz isključive perspektive hrvatskog nacionalizma s jedne, te srpskog s druge strane. Odbijanje vladajućih političkih elita obiju zemalja da se suoče s vlastitim udjelom u odgovornosti za katastrofu rata u Jugoslaviji (a koji je na obje strane pozamašan), ne iznenađuje: i kada su bile u opoziciji i kada su bile na vlasti, obje političke elite su aktivno sudjelovale u širenju i održavanju istih onih, u najboljem slučaju, poluistina kojima su planeri, organizatori i glavni provoditelji rata godinama obmanjivali svoja stanovništva i narode.
Najvažnije ”operativno” svojstvo poluistine jest to da je riječ o istini koja se koristi u svrhu širenja laži, pa tako i sama prestaje biti istina, te se pretvara u laž. Teško je pronaći primjer koji bi ovu konstataciju ilustrirao bolje od ”službenih” ili u medijima najčešće kolportiranih tumačenja Oluje, u Srbiji i u Hrvatskoj u jednakoj mjeri.
Tako se u Srbiji Oluja obilježava kao tragedija hrvatskih Srba, koji su (najvećim dijelom) iz Hrvatske konačno i definitivno protjerani metodom brutalnog etničkog čišćenja. Ova istina postaje međutim poluistina kada se koristi, kao što je to gotovo bez (časnih) iznimaka slučaj, u svrhu prikrivanja drugih, ništa manje bitnih istina: one o uskoj suradnji srpskih nacionalista i ratnih ‘voždeva’ s hrvatskima na etničkom reinženjeringu ovih prostora na njihovu uzajamnu korist, kao i one o ništa manje brutalnom i ubojitom etničkom čišćenju dijelova Hrvatske pod okupacijom velikosrpskih avanturista i ratnih zločinaca tipa Milana Martića od hrvatskog stanovništva.
U Hrvatskoj se Oluja obilježava kao velika vojna pobjeda nad srpskim pobunjenicima i kraj okupacije velikog dijela hrvatskog teritorija. Prešućuje se potpuna (i, na što sve indicije ukazuju, međusobno dogovorena) vojna i diplomatska pasivnost vlastodržaca u Srbiji za vrijeme Oluje, kao i dokazano zle namjere Tuđmanove kamarile, koja je, kao što je u međuvremenu definitivno potvrđeno, organizirala čitav paralelni sistem zapovijedanja vojnim jedinicama ustrojen isključivo u svrhu provođenja sistematskog terora nad srpskim stanovništvom, a da bi ga se natjeralo da napusti područje tzv. Krajine.
Kao i uvijek, hrvatski i srpski nacionalisti se međusobno dopunjuju u obmanjivanju, laganju i trovanju hrvatskog i srpskog naroda, kao i u nastojanju da na onaj drugi narod prebace breme kolektivne krivnje za stradanje svog naroda, te da time prekriju da su u tom stradanju bili ne samo suučesnici, već, u dogovorenoj suradnji sa svojom šovinističkom ”braćom” s druge strane granice, glavni inicijatori tog stradanja, te kao takvi za njega snose s odmakom najveću odgovornost. Niti jedni niti drugi niti govore niti rade u interesu svojih naroda; upravo suprotno, oni predstavljaju njihovu najveću nesreću i, u sadašnjim vremenima mira, njihove najgore tlačitelje i izrabljivače.
