Osvrt na Međunarodni festival animiranog filma NAFF 2017 i nagradu Dušan Vukotić za likovnost
Već više godina u prostoru OKC-a Abrašević, svakog ljeta, imamo priliku pogledati dobar pregled produkcije animiranog filma. Tako smo i ove godine u četiri dana mogli na otvorenom, pod toplim nebom bašte, doživjeti neke nove nalete iluzije.
Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA
Filmovi sa svih strana svijeta, njih pedesetak, svakako su obogatili ljetni umjetnički prostor, no šteta je da i pored uloženog promotivnog truda organizatora, filmove uglavnom gledaju redovni korisnici prostora. Posebno je kritičan izostanak publike mlađe dobi, što predstavlja propuštenu priliku. Mladi ljudi su nekada prve poticaje prema vanjskoj socijalizaciji i svijetu upravo zadobivali preko crtanih i animiranih filmova. To nije slučajno, jer je ta animirana iluzija omogućavala jedno šire područje pripreme. Danas je, pak, sve pri ruci pa je i sam razvoj karaktera prilično otežan, fragmentiran, u susretu s toliko mogućnosti izbora. Upravo su poetičnost i apstraktnost animiranog filma jedna od početnih i lakših veza s vanjskim svijetom. Isto tako, arhetip animiranog filma sama je likovnost i različite vrste tehnika koje sama mašta može proizvesti ili podnijeti. Strip je ritam animiranog filma. Raspon tema je izuzetno velik, kao i načini izrade koji dovlače u filmove cijeli niz fenomena. Čini se da je animirani film iznenada ostao posljednje jasno mjesto empatije i kontakta. Osim neizostavnih postdiznijevskih tema i sveprisutnog humora i ironije, u filmovima koje smo vidjeli izmjenuju se odnosi između ljudi i životinja, ljudi i biljnog svijeta, ljudi i tehnologije, teme odrastanja i gubitka. Pronađe se i poneka klasična priča u novom izgledu, kao što su Žar-Ptica i Djevojčica sa šibicama. Iako već godinama sve prolazi kroz računalne forme, lijepo je bilo vidjeti kako se autori još uvijek hvataju stop – animacije, klasičnog crteža i ostalih tehnika realizacije ideje.
Ono što je posebno vrijedno pažnje je nova Nagrada za likovnost, nazvana prema oskarovcu Dušanu Vukotiću, velikom redatelju i animatoru porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Vukotić je najpoznatiji član slavne Zagrebačke škole uz Vatroslava Mimicu, Vladu Kristla i Nikolu Kostelca. Značajan doprinos školi kao scenograf dao je i poznati mostarski i zagrebački karikaturist Muhamed Ico Voljevica.
Stil Zagrebačke škole jedan je od najpoznatijih doprinosa jugoslovenskom i hrvatskom umjetničkom prostoru. Vođeni osjećajem za kreativni minimalizam, filmovi ove škole stvaraju jedinstveni spoj geometrijskih, protoavangardnih oblika, povezanih s bogatim koloritom i pričama u kojima se duhovita fabula uvijek naslanja na kontekst koji bez cinizma ironizira društvene pojave. Odustajanje od koncepta pune animacije, koja je neki oblik trajnog mainstreama, urodilo je filmovima koji s manje materijala zapravo zadobijaju izraženiju formu. Na taj način omogućuje se jedan novi i totalni spoj priče, crteža, ritmova, muzike i scenografske organizacije prostora. Muzika je posebno došla do izražaja, jer više nije samo pratnja radnji ili puka pozadinska kulisa, već aktivno komentira zbivanje, postajući tako i sama subjekt filmova kao i označitelj zbivanja. Tako je, recimo, u najpoznatijem Vukotićevom filmu – Surogat, glavni junak u cijelosti iskorišten kao instrument saksofonista Ozrena Depola. Glas junaka zapravo je izmjena dahova i glasova koji se obično koriste kako bi se pokrenule improvizacije na saksofonu.
Surogat je ujedno najuspješniji film ove škole i najpoznatiji film Dušana Vukotića. Prije svega, važan je jer je 1961. godine osvojio Oscara za najbolji animirani film, a taj trenutak je i pravi mali presedan, jer je tada po prvi put ovu nagradu dobio neamerički film. Vukotić je ujedno i prvi oskarovac s ovih prostora. Upravo u njemu dominiraju sve navedene karakteristike Zagrebačke škole. Zaigrani geometrijski likovi, koji su u svojevrsnoj duhovitoj motorici, pokretani su nadrealističkom fantazijom prostora i čudesnim jezikom opuštenog free jazza, pri čemu se fabula niti jednom ne gubi iz vida. Cijela je perspektiva sastavljena od niza ploha koje se sinkretički spajaju s pričom. Sama je priča duhovito viđenje pronalaženja i gubljenja materijalnih stvari te kritika sve veće trke za njima. Ona je dočarana duhovitom činjenicom da su sve stvari doslovno napuhane, pa u svakoj od njih leži jedan čep kojim se mogu ispuhati. Sve se može ispuhati, pa tako i junak i priča filma.
Ne možemo ovdje opisati sve filmove koje je ovaj autor napravio, a radio je i dokumentarce i igrane filmove (npr. Sedmi kontinent, Gosti iz Galaksije), ali vrijedi izdvojiti još jedan animirani. To je predivni film Krava na mjesecu, u kojem stvari snagom mašte postaju nešto drugo, izazivajući osjećaj sreće svakim kreativnim rješenjem. Mašna postaje padobran, ruke se izdužuju u durbin, glava se ispegla oklagijom (kako bi lakše ušla u kacigu), a krava, naravno, postaje svemirski uljez.
Djevojčica gradi raketu i biva ometana od strane visokog dječaka. No ona će ga animacijom zbuniti tako da će ovaj misliti kako je završio na Mjesecu progonjen od svemirskih čudovišta, od kojih je jedno zapravo obična seoska krava. Duhoviti prosede zabune malog za veliko vrlo je sličan načinu na koji slavni Cervantesov junak doživljava svijet, gdje ironija nije zapravo sam svijet, već onaj koji ga uporno krivo doživljava.
Vrijeme ovim filmovima nije učinilo baš ništa. Iako danas, kao i u svemu drugom, animacijom dominira moderna računalna tehnologija, većina prikazanih filmova, uz dužno poštovanje, ne spaja uspješno sliku i priču, niti ih dekonstruira. Uglavnom se radi o moćnoj slici koja se na različite načine multiplicira u više filmova, ostavljajući nas uglavnom ravnodušnima pri konačnom dojmu. Ipak, na programu se našlo sasvim dovoljno radova koje animirani film još uvijek čine izdvojenim mjestom u svijetu vizualnih umjetnosti. Prvonagrađeni Putnik upravo je primjer dobrog spajanja priče s univerzalnim smislom, dok mu je animacija realistična i jednostavna.
Nagradu Dušan Vukotić za najbolju likovnost dobila je još jedna verzija vječne priče o Djevojčici sa šibicama, gdje je njena tragična sudbina vješto dočarana načinom animacije same naslovne junakinje, pri čemu se njena različitost i tragična izdvojenost od samog početka vrlo jasno naznačuju crtežom.
Surogat:
https://www.youtube.com/watch?v=plE3fUvqJTM&list=PLUf5K2ui8yVvOPmkZaPGm2yrubN76os09
Krava na mjesecu:
https://www.youtube.com/watch?v=WLYGZuZEG1Y&list=PLUf5K2ui8yVvOPmkZaPGm2yrubN76os09&index=3