Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte

Banjalučki Deer In The Headlights čine Milica – vokal, Maksa – bubanj, Žule – bas , Aljoša i Igor – gitare. Iza sebe imaju dva izdanja Demo – 2011 i Split 12” sa Reflections Of Internal Rain 2011. Uskoro izlazi Split 7” sa Black Sails iz Zagreba. Sviraju hard core/punk, sada definisati dalje – po nekima je scream, po nekima crust, no oni bi to precizirali kao dark hard core, mada se ne vežu striktno za pravac, nego sviraju ono što osjećaju u tom trenutku. Za Abrašmedia govore Igor Bijelić i Bojan Žujić Žule.

Razgovarao: Robert Jandrić (AbrašMEDIA)

Relativno kratko postojite, ipak iza sebe imate već dva izdanja, evropsku turneju, uskoro krećete i na drugu… Znam da su neki od vas još od druge polovine ’90-ih u Banjaluci ugostili desetine bendova iz bivše Jugoslavije i svijeta, stotine ljudi… Koliko su veze uspotavljene sa ekipom na takav način pomogle da danas dobivate pozive za svirke iz cijele Evrope?

Žule: Kao bend mi smo si odmah na početku zacrtali da nismo hobi bend koji će svirati pet do šest puta godišnje već ćemo pokušati napraviti nešto više. I svirati, i putovati što nam je glavni cilj.
Veze koje sam uspostavio sa bendovima dok sam radio koncerte donekle imaju veze sa koncertima koje sviramo van naših prostora, ali i ne toliko, jer većina tih ljudi više ili ne živi u gradovima u kojima su tada živjeli ili ne rade koncerte, već nas eventualno spoje sa nekom ekipom koja sad radi koncerte, i to tako ide. Bukiranje diy turneja je i dalje dosta teško, jer ti nemaš nikakvu garanciju da ćeš stvarno dobiti koncert. Uvijek se može desiti da ti neko otkaže par dana prije, što je jako neozbiljno, ali ima svakavih ljudi, pa i nije čudno.

U prethodnom pitanju sam pomenuo devedesete. U to vrijeme nezavisna muzička scena u Banjaluci je bila poprilično aktivna. Organizovalo se dosta koncerata, sviralo je dosta autorskih benova… Kakva je situacija sa bendovima i prostorima za svirku danas?

Žule: Što se koncerata tiče, do prije nekoliko godina ja sam redovno radio koncerte u Banja Luci, ali kako u ovih nekoliko zadnjih godina Banja Luka nema ni jedan prikladan prostor za hard core/punk koncert, nažalost ih ne radim. Možda je nekim ljudima sa strane to čudno da Banja Luka nema prostor, ali je to istina. Dom omladine traži da se plati obezbjeđenje koje košta više od troškova koje sam bend traži, Demo fest klub isto tako ima svoje uslove ili zakažu pa otkažu koncert par dana prije i slično. Jednostavno je nemoguće ispoštovati uslove koje traže oni i uslove koji su potrebni bendu da koncert izgleda ok, da se pokriju troškovi. Sa druge strane, u gradu uopšte više nema publike za takav vid muzike. Sve se svede na to da dođu prijatelji zbog tebe koji radiš koncert, više nego zbog benda koji svira. S vremena na vreme odradimo koncert u Burbonu, ali većinom za prijatelje, jer i to nije baš neki prostor za koncerte, ali je jedino što imamo, i to samo u toplije vreme, preko zime i taj prostor otpada u većini slučajeva, jer je mali prostor.

Mislim da gradu fali jedan nezavisni prostor u kom bi se ljudi mogli okupljati i upoznavati sa tematikom diy scene i svime što je oko nje. Samo bi se na taj način nešto moglo pokrenuti. Ovako, nema dovoljno “svjesnih” ljudi na tom planu da pokrenu nešto, a i za sam prostor tog tipa je potrebno više ljudi, koje interesuje nešto takvo, nego što ih sad ima u gradu.

Što se tiče bendova mislim da nema baš toliko aktivnih hardcore bendova, mislim i u vremenu koje ti spominješ bilo je 3 – 4 benda u kojima su se većinom vrtili isti ljudi. Danas smo od aktivnih bendova samo mi i još par je u fazi nastajanja ili traže članove. U drugim muzičkim pravcima ima nekoliko aktivnih bendova, ali to se sve svede na par koncerata godišnje.

Ja ne gledam na sve bendove u gradu, gledam samo na hardcore/punk scenu. Tu je par lokalnih punk bendova koji se godinama vrte, nažalost većinom ostanu na tome da sviraju par koncerata godišnje u gradu, i to je to. Mislim da bi ljudi na punk sceni trebali da prošire svoje shvatanje punk muzike, pa bi onda možda i svirali neke pravce koji su prihvatljiviji na današnjoj sceni i samim tim bi imali i više mogućnosti da sviraju više i van naših granica.

Igor: Hm scena, scena znači kontinuitet koncerata i redovnih muzičkih i sličnih dešavanja izdavaštva i zajednicu bendova, no to baš nije tako. Bendova u današnje vreme ima više. Tu je i Demofest koji djelimično utječe na razvoj bendova i popularizacije istih u lokalnoj sredini. No, vječiti problem Banja Luke je kuknjava tipa da nemamo tradiciju, izdavačke kuće itd., umjesto da svi mrdnu guzice i naprave nešto sami, shvate da ako se sami ne guraju nitko to neće uraditi umjesto njih. Svi glume rock starove, realno bez pokrića, jer je kod nas svaki oblik r’n’r undergrounda na niskim nogama, čiji su domet poneka svirka u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. Ne bih da izdvajam nikog posebno.

Na Demofestu ste osvojili nagradu za najperspektivniji banjalučki bend. Zašto ste baš vi izabrani, da li ste primili neku nagradu? Koliko vam ona uopšte znači?

Igor: Znači nam svojevrsno priznanje, kao i smjernica mlađim bendovima na koji način treba da rade, jer realno smo za kratko vreme ostvarili dosta toga, dva izdanja (od čega je 12” Vinil prva poslijeratna ploča nekog banjalučkog benda), desetke svirki u regionu i Evropi, kao i evropsku turneju prošle godine.

Žule: Nagrada će nam definitivno najviše pomoći da kupimo još par sitnica i kompletiramo opremu.

Obzirom da ste pojedinačno već dugo na sceni, vjerujem da je i u ostalim banjalučkim bendovima slična situacija, čini se kao da su isti ljudi koji su tu scenu iznjedrili i danas najaktivniji na njoj. S jedne strane došlo je do izvjesne profesionalizacije i komercijalizacije (Dom omladine, DFK klub, Hard Rock Caffe, Demofest), ali alternativni prostori za probe i svirke, iz kakvih je scena i nastala, kao da su nestali.

Igor: Hm, ne bih se složio da je ta nezavisna scena ikad ugašena, jesu neki bendovi prestali svirati, ali su došli drugi. Da je došlo do zastoja koncerata to je tačno, no lično poslije 2005. rijetko kad sam odlazio na svirke, osim kad sam i sam svirao, pa ne bih točno odgovorio. Pored navedinh prostora povremeno se organizuju svirke u kafiću Burbon Street, no osim toga teško da se gdje rade svirke osim gore pomenutih mjesta, mada realno svirke bi se mogle raditi, kad bi bilo volje i snage, i u prostorijama za vježbanje, kojih sad ima više nego prije, ili da se bendovi pokrenu i naprave inicijativu, “ma sve sve se može, kad se hoće”, mi bi mogli da možemo.

Svijest Banjalučana se ipak budi. Dešavanja oko uništavanja Picinog parka i ostalih javnih površina su pokrenule lavinu protesta, koji traju mjesecima. Podržavate li ove proteste i da li ste i na koji način učestvovali u njima?

Igor: Svijest Banjalučana se budi, “?“. Činjenica je da je bilo reagovanja i preformansa povodom par nerazumnih odluka gradske uprave, tipa zabrane vožnje bicikla na Šehitlucima, rušenje platoa „Građevina”, kao i sada „Picinog parka”. Smatram da je odlično to da je pokrenuta neka inicijativa koja nije vođenja nacionalizmom. Da li će dalje urodti plodom ne znam, no činjenica je da navedena zemlja davno prodata lokalnom moćniku i da se pravno slabo šta da napraviti. Što se tiče nekih radikalnijih mjera (čuvanje parka, dizanje šatora, pa i uzimanje istoga) mislim da za to banjalučki Šetači nisu spremni, jer bi dosad i pokazali. Ovako se dešava upravo ono što se JU grada zamislila i dogovorila prije nego što je to saznala lokalna zajednica. Mislim da je kasno za Picin park, ali nije kasno za Banjalučane da se pokrenu. U protestu povodom zabrane vožnje na Šehitlucima učestvovao sam sa ostalim sudionicima u preformansu „Sahrana Biciklizma”, no za građu i za Picin park nisam. Iz slijedećih razloga: i iz ličnog verbalnog sukoba, kad je rečena neistina na račun ustanove za koju radim, kada sam dementavao isto, bio sam zasut lijepim epitetima, i drugi, po meni važniji razlog, jer su Šetače htjele iskoristiti opozicione partije i kandidati za izbore, za vlastitu promociju nikako za rješenje problema koji se javljalju, a čisto sumnjam da bi se i sami drugačije ponašali u navedenoj situaciji, jer su isti bili u sličnoj poziciji krajem ‘90-ih i sredinom 2000-ih, kada su se pokazali ko su i šta su. U svakom slučaju, proteste i samu inicijativu podržavam, kao i bilo koje pozitivno kanalisano nezadovoljstvo.

(AbrašMEDIA)

Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA

Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.

Pročitajte još:

Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška

Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici

Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo

Ženevski dekret: Lajali smo, kritikovali sistem, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo

Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati

Moca i biznismeni: Socijalni protesti u BiH su najprogresivnije društveno dešavanje u zadnjih 20 godina

Penny Rimbaud: CRASS je bio nevjerovatno efikasna mašina

95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro

Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“

Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva

Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…

Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu

Nervni slom: Feminizam je itekako potreban sceni

Pank Flojd: Trebamo se držati zajedno i reći ne nacionalizmu!