Englesku sintagmu „female facial hair“ teško je efektno prevesti na hrvatski jezik. Službeni izraz koji za ženske brkove koristi kozmetička struka su „nausnice“, no tek nedavno sam doznala da se simptom pretjerane dlakavosti kod žena na mjestima koja su tipičnija za muškarce u medicinskoj dijagnostici zove „hirzutizam“.
Izvor: Voxfemiane.net
Dlake na licu od ranog su djevojaštva bile nešto čega sam se najsnažnije sramila i na sve načine skrivala od svoje okoline. I premda sam već kao djevojka bila svjesna da me privlače druge djevojke i da je moja seksualnost smještena izvan društveno zadane heteroseksualne norme, kada sam zamijetila da mi iznad usana rastu guste crne dlačice – bila sam prestravljena. Umjesto da se posavjetujem s nekim starijim i iskusnijim, da utjehu pronađem u popularno medicinskoj literaturi, dvoboj s „neprijateljem“ riješila sam nimalo viteški – jednokratnim brijačem jednim sam potezom prešla preko „nausnica“ i za tili čas je pod mlazom vode iz pipe nestala moja sramota. Tada nisam imala otkud saznati da će mi ako to nastavim činiti, osveta biti servirana hladna. Naime, bile su osamdesete godine prošlog stoljeća, nije bilo interneta i gugla, a ja sam svoju tajnu čuvala samo za sebe. Nakon samo nekoliko brijanja vodom, sapunicom i žiletom (što mi je moram priznati donosilo određenu ugodu i samopotvrđivanje mog tom boy identiteta) dlačice su postale deblje i brojnije. Shvatila sam da sam prvu bitku izgubila na prilično glup način. Povjerila sam se majci i ona mi je predložila kozmetičarku, istu kod koje je i sama povremeno odlazila na čupanje dlačica na nogama.
Godine su prolazile, a ja sam s manje ili više discipline održavala svoje nausnice i bradu redovnim odlascima na depilaciju. U razdobljima nezadovljstava i anksioznosti svojim bih brkovima dopustila da se pruže po koji milimetar više. No, nada da će se dlakavost na mom licu s godinama smanjiti, s prolaskom vremena je kopnila, dapače – dlake su postajale sve gušće i brojnije. Koliko puta sam sa zavišću gledala u lica mojih prijateljica koje na mjestu „nesreće“ nisu imali ni jedne jedine dlačice, već glatku i ružičasto blijedu kožu. Vjerojatno isto toliko koliko sam i na licima nekih svojih poznanica pročitala sažaljenje zbog mojih facijalnih dlaka. No, vrhunac stida ipak sam osjetila kada mi djevojka koja mi se svojevremeno sviđala, približivši se mom licu, kazala „Zašto ih ne počupaš?“. Naivno sam očekivala poljubac, no iz ružičastog oblaka romantike doletjeo je šamar. Nakon toga, ponovno sam bila redovna na depilacijama nausnica, a smjesta sam nabavila i najskuplju pincetu koju se tada mogla nabaviti u drogerijama.
Čak ni u hrvatskim lezbijskim krugovima ženski brkovi definitivno nisu kul, a društvene norme propisuju da žena koja „drži do sebe“ treba paziti da ih redovno uklanja. Povinovala sam se. Sve do nedavno, kada sam počela razmišljati o tome da prekinem s tom praksom.
Ponovno sam se bacila na iščitavanje internetskih tekstova koji govore o ovoj temi. Nije me iznenadilo da se ovim problemom bave i neki znanstvenici, točnije Merran Toerien koja je na uklanjanju ženskih nausnica doktorirala s radom naslova „Body Hair Removal: The ‘Mundane’ Production of Normative Femininity”. Toerien je kvalitativnom metodom na uzorku od 678 žena pokušala istražiti zašto je uklanjanje dlačica u zapadnoj kulturi toliko normativno i poželjno, te na koji način ga se smatra nužnim u stvaranju prihvatljive ženstvenosti.
Mona Chalabi, autorica nedavno objavljenog teksta o female facial hairu, također se slaže da je u pitanju društvena norma za koju je većina žena svjesna da je glupa, no svejedno ju slijedi. Prema istraživanjima hirzutizam ima jedna od četrnaest žena, a riječ je o područjima brkova, brade, sredine prsnog koša, ramena, donjeg dijela trbuha i unutarnje strane bedara. Međutim, velik dio žena čija dlakavost ne ulazi u ovu zonu i dalje osjeća nelagodu i sram zbog dlakavosti. Procjenjivački alat koji mjeri pretjeranu dlakavost kod žena razvili su, naravno, muškarci. Endokrinolog David Ferriman objavio je još 1961. studiju „Klinička procjena tjelesne dlakavosti u žena“. Mjerena je na 11 tjelesnih zona i rangirana od 0 (bez dlaka) do 4 (ekstenzivna dlakavost) i tako je nastala Ferriman-Gallway skala prema kojoj i same možete izračunati na kojem se stupnju nalazite.
Većina žena koja živi s povećanom dlakavošću ne konzultira ovu skalu, prije nego počne zaista osjećati da ima problem koji ih uznemirava. Otkad je počela istraživati hirzutizam Chalabi je dobila više od stotinu mejlova u kojima su joj žene opisivale svoja iskustva otkrivanja i nošenja s pretjeranom dlakavošću. Ta iskustva, zaključila je, počinju već od osme godine. Alicia (38) iz Indiane sjeća se kako su joj djeca iz njenog razreda znala reći „Haha, vidi ove gorile!“. Za većinu tih djevojaka slični je bullying (češći od strane dječaka) bio prva spoznaja da su različite od drugih, kasnije je došla potreba da „poprave sebe“. Genesis, 24-godišnja žena, opisala je svoje prvo iskustvo uklanjanja dlaka. „U četvrtom razredu jedan mi je dječak rekao da sam vukodlak, rekla sam to majci. Izblijedila mi je noge do koljena, ruke, leđa, kožu iznad gornje usne. Tijelo me žarilo i peklo danima.“ Naravno, različiti načini uklanjanja dlaka traže ulaganje vremena, novca, fizičke i psihičke boli. Za žene koje nemaju bijelu kožu, uklanjanje dlačica može ostavljati i ožiljke.
„Umjesto da na putu u školskom autobusu završavam domaće zadatke, ja bih cijelo vrijeme putovanja provela opsesivno čupkajući svoje brkove. Svaki dan.“ (Rona K., Brooklyn, 21)
Prema jednoj britanskoj studiji iz 2006, žene facijalnim dlakama posvećuju 104 minute tjedno. Dvije trećine žena iz ove studije kazalo je kako neprestano provjerava stanje svojih facijalnih dlaka u ogledalu, a tri trećine kaže kako ih kontinuirano napipavaju prstima. Autori studije zaključili su kako dlake na licu ženama pričinjaju i emocionalni stres. 40% ispitanica kazalo je kako se osjeća neugodno u društvenim interakcijama, a kod njih 75% zabilježena je određena razina anksioznosti.
„Svjesna sam da imam vidljive dlake na licu. Zato sam često rezervirana u komunikaciji s drugim ljudima, a ponekad stavljam i ruku na bradu i preko usta. O tome neprestano mislim.“ (Ashley D’Arcy, 26)
Za pojavu blažeg ili intenzivnijeg stupnja hirzutizma postoje medicinski razlozi, a među njima je najčešći sindrom policističnih jajnika na koji otpada od 72 do 82% svih slučajeva. Riječ je o hormonalnom poremećaju od kojeg pati 20% žena diljem svijeta. Postoje i drugi uzroci, kao što je idiopatska hiperandrogenemija, stanje u kojem žena imaju povišenu razinu muških hormona poput testosterona, a koje objašnjava preostalih 6-15% slučajeva. Ali mnoge žene koja nemaju hirzutizam i dalje svoj višak facijalnih dlaka smatraju faktorom koji im otežava svakodnevni život. Znanstvenici su 2014. godine promatrali fotografije lica 2 895 žena u visokoj rezoluciji. Otkrili su da u prosjeku bijelkinje imaju manje dlaka nego ostaje rase, dok Azijatkinje imaju najviše. No, i etnicititet također ima utjecaja na hirzutizam i njegove granične oblike. Primjerice, Talijanka bijelkinja ima više dlaka nego bijelkinja iz Velike Britanije.
„Više od rodnog pitanja, za mene su moje dlake bile pitanje rase i etniciteta. Moja dlakavost stalno me upozoravala na to koliko sam različita od svojih vršnjaka. Odrasla sam u predgrađu Dallasa i premda su u moju školu išla djeca različitih rasa, biti bijela i plavokosa bilo je najpoželjnije.“ (Mitra Kaboli, 30, Brooklyn)
Queer žene koje preispituju heteroseksualne norme također unose novi pogled na ovu temu. Melanie, 28-godišnja lezbijka iz Chicaga, objasnila je da kao queer žena „slijedi mnogo manje pravila koja joj propisuje kako treba izgledati kao žena, te na čemu bi se trebala temeljiti privlačnost između nje i njene partnerice“. To joj je, tvrdi, pomoglo da se zbliži s vlastitom dlakavosti. Aktivistkinje poput Harnaam Kaur bez srama i s ponosom na društvenim mrežama dijele fotografije svog dlakavog ženskog tijela. Čak i žene koje ne odbijaju dominantne standarde ljepote ambivalentne su prema ovoj temi. „Na racionalnoj razini sam svjesna koliko je očekivanje od žena da neprestano uklanjaju dlake na svojim tijelima inherentno mizoginiji, ali ne mogu si pomoći da te dlake prihvatim i pustim ih da rastu“.
No, vraćanje samopouzdanja etničkim manjinama zacijelo nije bio cilj ove studije koju je financirao Procter&Gambel, multionacionalna kompanija koja, između ostalog, prodaje i brijaći pribor za depilaciju žena. Uklanjanje ženskih dlaka unosan je biznis u kojemu sudjeluje tekstilna i modna industrija dizajnerskim trendovima sve oskudnijeg donjeg rublja koje nužno otkriva sve veći dio ženskog tijela.
Za jedan spol prirodni, poželjni i erotični, za drugi izvor anksioznosti i niskog samopouzdanja – dlačice na licu još su jedno mjesto na kojemu se snažno ocrtavaju kontradikcije i dvostruka mjerila koje patrijarhat postavlja pred muškarce i žene.
Dok nisam počela razgovarati o tome i autati da imam ‘brkove’, a u posljednje vrijeme i bradu, nisam ni znala koliko žena ima sličan ‘problem’. Svaka se s njim nosi na svoj način; neke imaju rjeđe dlake, pa ne moraju često na depilaciju, druge se redovito same depiliraju voskom, treće dlačice samo izbjeljuju, četvrte pokušavaju s trajnom depilacijom, a pete – njih je najmanje, i one svoje dlake na licu nose bez nelagode i srama.
Trošak depilacije nausnica nije velik (u zagrebačkim kozmetičkim salonima kreće se između 30 i 50 kuna), no ako vas brzina rasta dlačica na njega tjera dvaput mjesečno, nije zanemariv.
U trenutku pisanja ovog teksta ponovno u sebi odvagujem sve razloge za ponovni odlazak kozmetičarki. Prosinačko je vrijeme nakrcano društvenim događanjima i nisam sigurna hoću li ovog puta uspjeti ostati „feministkinjom do kraja“ ili ću po tko zna koji put leći pod jaku svjetlost lampe i dozvoliti da mi lice namažu vrućim voskom?