Dobriša Cesarić, južnoslavenski književnik je rođen u Slavonskoj Požegi 10. januara 1902. godine.
Njegova lirika se rodila i rasla između dvaju svjetskih ratova, potvrdivši se potpuno poslije Drugog svjetskog rata, odmah iza pojave pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Vidrića, dok su joj suputnici bili pjesnici Miroslav Krleža i Tin Ujević. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.
Cesarićev pjesnički jedinstven i jednostavan jezik našao je svoje mjesto u modernoj književnosti, a kritika je autora nazvala pjesnikom ljepote, estetom koji je odnjegovao vlastiti stil.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo. (“Pjesma mrtvog pjesnika”)
Za Dobrišu Cesarića su govorili da je čarobnjak poetskog govora i stiha, maštoviti tragač sreće, a uz to i da je nadahnuti slikar krajolika i pobornik jezičke muzike u vidu pjesničkog izražaja. Zaista, kada interpretiramo Cesarićevu poeziju u njoj možemo osjetiti muzičku komponentu stiha, koji je jezički jednostavan, ali punoća pjesničke slike i “muzike stiha” jedinstvo su koje čini ovu poeziju, pored poezije Vidrića, najslikovitijom i najmuzikalnijom u našoj literaturi. Kod Cesarića i “nogometna lopta ima dušu”.
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana… (“Voćka poslije kiše”)
Stihovi iz “Balade iz predgrađa” također čine pjesničke slike, sa motivima socijalnog karakera, a pjesma predstavlja izuzetno blago pjesničkoga jezika.
…I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Međutim, karakter balade je zahtijevao da pjesnička struktura krene u nešto drugom smjeru. Motiv pjesme je socijalni, ona je u svakom smislu te riječi izvor najdubljeg čovjekovog opredjeljenja za moralne i društvene obaveze borbe protiv nepravde, ona je potpuno lična, rođena iz ljubavi prema “malom čovjeku”.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
Ponavljanja veznika i strofa na početku i kraju je književna metoda kojom je pjesnik svoje stihove i strofe vezao u cjelinu, jedan simbolični pjesnički krug, nabijen dramatičnošću trenutaka čekanja “Nekoga” (“Neko” je svako sa licem punim briga, op. a.).
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi… (“Balada iz predgrađa”)
Ljubav je kod Cesarića sva pjesnička, puna sjete, prolaznosti, zanosa u trenutku. U pjesmi “Povratak” ta je ljubav sva zemaljska, bila je, prošla je, ostala je samo poezija, istinska ljubavna poezija.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih domaćih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevedene i na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.
Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine, ostavivši iza sebe stotinjak pjesama sabranih u zbirkama: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme…
Piše: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA