Dolores Veledar – Perić: „Crno-bijeli svijet“

Prošao je pokraj mene mostarskim, bunurskim mostom, jednog kišnog jutra, u rano proljeće. Gurao je kolica sa dvogodišnjim djetetom. Nisam mogla ocijeniti da li je u pitanju dječak ili djevojčica. Imalo je tamnu kosu do ušiju i spavalo presamićeno preko rešetke na dječjim kolicima. Na tendi kolica bio je kartonski paket napunjen gnjilim bananama. U korpi, među točkovima kolica, bio je naslagan sitniji metalni otpad. Na kolica preko kartonske kutije bio je natakaren prljavi, nekada bijeli kišobran, koji je pokrivao i bebu i banane.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Čovjek  je na ramenima nosio nekolike dugačke daske, nešto poput ostataka od nečijeg brodskog poda. Gurao je kolica puna vrijednog tereta jednom rukom, drugom pridržavao daske, a kiša mu se slijevala niz lice. Dijete je u snu, na krilu držalo krpenu igračku. Gledala sam dugo za tim ocem i njegovim djetetom, pokušavajući „upiti“ svaki djelić tog toliko nevjerovatnog, ali ipak istinitog i intenzivnog  prizora.

Jednom drugom prilikom, prođoh dvorištem zgrada u blizini. Već deceniju u tom dvorištu stoji veliki kontejner za smeće. Smeće se obično „prelijeva“ na ulicu i jedan dio prolaza među zgradama je zapravo dio deponije. Djevojčica, mala Romkinja sjedila je na kamenu, kraj velikog otvorenog kontejnera, okružena kesama za smeće, pisala je slova u bilježnicu, koju je imala na krilu. Sasvim prirodno i opušteno. Vjerovatno zato što boravak na mjestima  za odlaganje smeća za nju i jeste prirodan i svakodnevan dio njene stvarnosti.

Našla sam sličnu sliku i na facebooku – žena sjedi na deponiji, na gomili otpada i čita knjigu, sa širokim osmijehom na licu, kao da govori: „Da, osuđena sam da radim u smeću, ali znam da oko mene postoje i mnogo prljavije stvari. Imam pravo na isti vazduh kao i ostali, na isto sunce. Imam osjećanja. Razmišljam. Znatiželjna sam. Možda i čitam. Promatram, zaključujem. Imam srce i dušu, koje gomile smrdljivog otpada ne mogu onečistiti“.

Nedavno se ugodno iznenadih. Kontejner i sav otpad nestali su sa mjesta na kojem sam vidjela djevojčicu, a zamijenila ih je travnata površina i cvijeće. Nekako ne mogu da se otmem dojmu da je prizor sa djevojčicom, koji malo prije toga zapazih, nekom čarolijom bio nagovještaj ovom ugodnom preobražaju. Ljuljala sam danas sinčića u parku. Pokraj njega na ljuljašku je sjelo dijete, kojemu je bilo teško odrediti spol. Tamnoputo. Kosa mu je bila nepažljivo zbrijana i čuperci su se uzdizali sa ćelave male glave prepune nekakvih rana. Lejla, tako je rekla da se zove. Djevojčica! U jednom momentu je sišla sa ljulje, prišla ženi koja je sjedila na klupi i rekla: „Teta, samo da znate, djevojčica, ona tamo, uzela vam je igračku iz torbe. Žena se osmijehnula i zahvalila.

Lejla se nastavila ljuljati. Žena se osmijehnula, nije je otjerala ili mrko pogledala. Predpostavljam da mala Lejla rijetko dobije osmijeh od ljudi sa kojima razgovara. Možda će zapamtiti taj dan kao poseban dan u svom malom životu. Jednom prilikom dva djeteta su se spuštala niz tobogan. Dječak i djevojčica. Djevojčica je bila nešto starija, ali ne starija od još nekoliko dječaka i djevojčica koji su se, također, zabavljali na toboganu. Svojim ponašanjem nisu bili različiti od ostale djece koja su tu bila. Nisu bili prljavi. Našminkana i uređena starija gospođa prišla je, vodeći njegovanu unučicu za ruku, i rekla djevojčici: „Ti si velika, nije za tebe tobogan, nemoj se ovdje igrati“.

Dječak i djevojčica bili su Romi. Njihova mama je sjedila na travi, par metara dalje. Nije ništa rekla, samo je blijedo gledala. Mama, također, nije ni po čemu bila drugačija od drugih teta, osim što možda nije bila našminkana i što se nije kao druge žene kočila na klupama bez naslona, već je sjedila na travi naslonjena na drvo. I da, bila je nešto tamnije puti. Dječak i djevojčica su se nastavili spuštati niz tobogan. Ja i kolegica smo našminkanu tetu ošinuli ledenim pogledima. Otišla je sa unučicom na drugi tobogan na kojem su se igrala neka “bjelja“ djeca.

Neki dan je mojim sokakom prošla romska porodica. Moj sin Benjamin i ja šetali smo i jeli tople kifle. Muškarac, žena i dječak Benjaminovih godina. Dječak je nešto zapitkivao. Roditelji odgovarali. Žena i muškarac bili su vitki i lijepi, uredni i čisti. Ona je imala dugu kosu i suknju sa cvjetićima. U ruci metalnu kuku kojom su prebirali po kontejneru. Izgledali su sretno. Kao i otac s početka priče, bili su zapravo na poslu i sa sobom su vodili svoje dijete. Radili su najbolje što mogu i najbolje što znaju u okolnostima u kojima su se našli. Radili su. Moj Benjo je upitao: „Mama, zašto su ovi ljudi crni? Je li zato što su bili puno na suncu?“ – „Da, zato što su bili puno na suncu“, rekla sam i poljubila Benju. „Jeeee“, uzviknuo je Benjo. „Kad se tata vrati iz Kanade i nas troje ćemo zajedno  šetati na suncu i bićemo crni kao i oni.“