Dođoh danas kući nakon nekih obaveza koje sam u gradu obavljala i sjetih se da u frižideru imam spanaka. Svekrvinog. Ona prodaje na tržnici i uglavnom robu nabavlja od malih proizvođača. Domaću, neprskanu. Spanak je sitnih listova, mlad, mirom miriše. Šteta bi bilo da propadne. Razmišljah malo o tome šta napraviti s njim. Tu je već treći dan.
Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA
Pravila sam već ćimbur i jela ga u salati. Šta sad? Sjetih se da bi ga moj sin najradije pojeo u piti. Po pirjanu bi brljao i pojeo kašiku dvije, ako i to. Mogla bi sukat, sinu mi! Nisam sukala još od svoje 12-te godine. Ako mi vjerujete, još kao klinka gledajući moju nenu Mevlidu kako je vješto pravi, ja poželjeh da probam i sigurno sam je tada zakuhala i rasukala jedno par puta. Uspješno. I stadoh. Zadnje dvije decenije na mom stolu se može naći samo kupovna i možda pokoji put ona od kupovnih jufki. Uglavnom, ne znam šta mi bi, k’o omađijana odoh do Konzuma, kupih brašna i sira, dođoh kući i objavih sinčiću svečano “Mama će, sine, danas da pravi pitu“. Benjo reče „jeee“ i skoči do plafona, sav sretan što je nešto izuzetno neočekivano poremetilo dnevnu monotoniju.
On nastavi skakutati od sreće i zadovoljstva kao mali jo-jo, a ja zasukah rukave, prostrijeh čašaf na sto, i na posao. Skontah da nemam veliku oklagiju u kući. Nađoh u ljetnoj kuhinji dršku od metle i ofurih je vrelom vodom. Obarih spanak, stavih sir i domaća jaja (i ona su od svekrve) i krenuh. Ja je potkuhavam ona mene potkuhava, ja je sučem ona mene još više. Deveram i govorim sebi “O, Bože dragi i milosni, što mi je ovo trebalo?“ Ima pita preko ceste u Tinjaka, ma mirom mirišu, a u gotovu jufku sam mogla spanak obaren i časkom gotovo.
Moram intervju koji sam danas radila prekucat i doradit, spremiti se za sutrašnju radionicu koju vodim. Imala sam pametnijeg posla. Graške znoja mi teku niz lice, hvata me panika. Ruku do lakata uljepljenih tijestom, jufka puna rupa, poput onih što se u zadnje vrijeme spontano otvaraju širom planete. Zatraži Benjo dio tijesta da i on suče. Dadoh mu poveći komad i malu oklagiju, kontam možda u njega nešto i ispadne. Uskoro i on zakuka kad ga popusti početna euforija “Mama, gladan sam, gladan sam jako“ i stavi komad živa tijesta u usta. Ispljunu ga. Dijete nakon dva –tri sata deveranja onemoća i prestade se interesovati za tijesto. Ja uključih pekaru i tutnuh tepsiju unutra, riješih se muke i terleme.
Važno je bilo samo da više nije na stolu, da je ne gledam, ne dodirujem i ne devram oko nje. Pa kakva ispadne! Osvrnuh se, okolo sve bijelo. Benjo zaključi da imamo snijeg u našem malom dnevnom boravku. Ispeče se, “tamoona”, malo potvrda, jer mi je jufka ostala debela il’ nije bila dovoljno osušena. Ukusna. Malo neslana. Posolih je malo po vrhu, razrezah. Uz nju jogurta glogovca. Dobra. Benjo pojede neočekivano veliku količinu. Tražio je još, mada nije ni čudo s obzirom koliko je čekao. Vrijedi se potruditi, sljedeći put će biti bolje, ako shvatim šta sam mogla drugačije i ne pravim velike pauze od sukanja do sukanja, možda i bude nešto od ovih mojih pita. Ostalo je viška tijesta, bilo manje nadljeva nego jufke. Loša procjena. Ali sjetismo se, Benjo i ja, da od tog viška napravimo zmije, te da ih sutra kad se tijesto malo stvrdne možemo lijepo obojiti temperama. Eto. I kuhanje je kreativno. Nađosmo mu svrhu. Šta god zakuhaš, nešto će već ispasti! Ako se potrudimo oko toga, dovršimo, korigujemo, prenamjenimo. Priznah sebi, “zaista, domaća pita je najbolja“.