Taj most, Bunur, za mene je uvijek nekakva scena, mjesto događanja. Uvijek kad prođem, a prolazim često tuda, neki zanimljiv prizor mi privuče pažnju. To je mjesto susreta, ugodnih i neugodnih. Kao da se esens mostarskog života i sva dinamična energija koja prožima ovaj komad tla stopilo na jedno mjesto. Mjesto razmišljanja o ljudima koji sjede tik do mosta i prose novac. Mjesto razmišljanja o tome kakve su im životne priče, da li da im dam novac, a ponekad i grižnje savjesti jer to ne uradim.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Prilaz mostu sa cerničke strane je dosta neobičan, mislim da je na tom prilazu nekada bila nečija kuća, u ratu srušena. Još donedavno mogli su se vidjeti ostaci nečijih pločica iz kupatila ili kuhinje. Presjek intime nečijeg nekadašnjeg života. Sa iste strane na desno trafika, gdje se prodaju polovne knjige i još koješta. Ponekad se tu može vidjeti parkiran automobil pun sira iz mijeha ili krompira. Niže je bila livada sa dvije klupe. U blizini gotovo uvijek dvije mačke i ponekad starac ili starica koji ih hrane. Onako zgodno. Malo zelene površine u gradu Mostaru, tik do zelene rijeke. Lijep prizor. Razbija monotoniju i nekako čini taj dio grada pitomim i ljudskim.
Kažem, bila je livada, jer je više nema. Neki dan prolazim sa sinom i vidim sa kamiona istovaraju nekakav šljunak na vrh padine na livadi. Ne shvatih u prvi mah šta se dešava, čak sam stajala jedno vrijeme i promatrala proces, jer je moj sinčić, oduševljen pravim bagerima i kamionima, htio da zastanemo. Sinu mi. Oni prave parking! Nema više klupa, dvije mace, zelene trave i starca na biciklu sa kesom punom pilećih kostiju koji mace hrani. Nije nestala samo trava i mala padina kraj friško ofarbanog zelenog zida, a rečenice ispisane sprejem valjda propagiraju jedan od oblika patriotizma. Nestade čitav jedan mali svijet koji mi razgali dušu skoro svako jutro i pozdravi me prije nego ugledam rijeku, stanem na dršćući pješački most i bacim pogled ka onom fantomskom iz devedeset i neke, koji još uvijek vidim u nekim svojim postratnim flashbeckovima.
Iskreno, muž i ja smo se, dok smo još uvijek imali auto, znali, zbog gužve u gradu, parkirati na vrh padine. Znam nije to bilo lijepo, ali nisam mogla zamisliti da će grad umjesto da zabrani nepropisno parkiranje u stvari udovoljiti građanima i na mjestu livade napravi parking! Zbilja neobično. Zanimljivo. Mislim, da toliko izlaze u susret građanima! Nismo naviknuti na takav tretman. Mislim da gradom, a i državom općenito, sve više maha uzima fobija od zelenih površina. Uz male sporadične incidentne slučajeve sadnji nekakvih sofa i manjih travnatih površina uglavnom se ravnamo onom „Gdje god vidiš travku, a ti tu betonom zalij!“
Primijetih, danas da se ispred Muzičke škole zatvorio parking i planira se uređenje zelene površine (u sofama pretpostavljam) sa fontanom!? Ok, tako nekako je bilo i prije rata. Lijepo. Imamo fontanu i ispred zgrade Narodnog pozorišta. U njoj je nekada bila voda i u vodi ribice. Na otvaranju iste ljudi su ushićeno pljeskali. I pripremali mreže. Već odavno nema vode, a ribice su imale sreću da ih neko ulovi i odnese kući. Park na Musali, preko puta Muzičke škole, ima dvije fontane od kojih je jedna prazna i ne funkcioniše, a druga puna blatnjave zagađene vode i smeća, te služi kao leglo komarcima, strah i trepet mamama koje dovedu mališane u park. Sad ćemo imati još jednu praznu ili blatom zagađenu rupu, koju možemo zvati fontanom. Muž moje kolegice, nakon kratke diskusije o tom apsurdu, reče: „Eto, mi smo valjda navikli da imamo šadrvan u avliji“. A izgleda, cijeli je Mostar „nečija avlija“.