Krenuh do Mepasa da zamijenim odjeću koju sam kupila dan ranije za sina. Uvijek loše procjenim kad kupujem. Kupim obično premalene stvari. Gotovo svaki put. I sebi i djetetu. Onda vraćam. Gotovo redovni scenario. Ne uspijevam izvući pouku. Teško se odlučujem na kupovinu, gledam, razmišljam, i onda napokon kad kupim, redovno pogriješim. U svakom slučaju dan je loše krenuo. Vjerovatno je alarm na mobilnom zvonio, a ja sam ga samo isključila i nastavila spavati. Probudila sam se malo nakon vremena u kojem je moj sinčić već trebao biti u kombiju za vrtić u koji ide.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Nazvah vozača, čika Osmana, i rekoh: „Molim Vas, oprostite, prespali smo. Osman reče: „U redu, čekam u sokaku, radovi su na cesti, pa požurite, jer moramo kružiti“. Ščepah krmeljavo i sanjivo dijete iz kreveta, sjedoh ga na WC šolju, brzopleto mu navukoh šorc i maicu, a sebi također nekakvu maicu preko spavaćice i izletih na sokak rasčupana i neumivena. Ubacih dijete u kombi i kad me on mrko i ljutito pogleda, očito nezadovoljan zbog zbrda-zdola jutarnjeg starta, skontah da ima veliku crvenu fleku oko usta. Od soka, sa sinoćnje izložbe koju smo išli posjetiti. Već je bilo kasno. Mahnula sam mu, dok je kombi odlaziio. Sjedoh na biciklo. Odlučih da vozim pločnikom isprepadana nedavnom pogibijom bicikliste. Inače vozim ulicom.
Sve prođe ok, i onda se zaustavih na platou ispred Mepasa, kod mjesta za ostavljanje bicikala. Sic mi je malo previsok, spustih nogu,okliznu mi se na kliskim pločama na platou i izgubih ravnotežu. Tresnuh. Biciklo po meni. Podigoše me nečije ruke, rekoh, u redu je samo sam se okliznula. Bio je to neki stari čiko, pogledao je moje razderane laktove i kimnuo glavom. Rekla sam – hvala. Dečko koji je glancao pločice, nekakvom brundajućom mašinom, samo me je promotrio. I ja njega. Dobro ih je uglancao. Završih sa Mepasom, i krenuh ka Hrvatskoj pošti da uplatim sebi i djetetu za nove biometrijske pasoše. Lijenim se već dugo da to obavim. Muž me preko Skajpa non-stop pegla „Uradi to Doli, otiđi i izvadi sebi i djetetu glupe biometrijske pasoše. Dok nije zagužvalo.“
Zagužvalo je. Čekala sam u redu, uplatila 80 KM i otišla u Cips, vrata do. Ugledah podobra tri reda i upitah portira koji je usmjeravao ljude gdje da stanu, kada ima najmanje gužve. On reče: „Sada“. Stadoh u red. Nakon sat vremena čekanja, dođog na red. Teta nešto ukuca u kompjuter i reče mi – „Vi imate biometrijske pasoše i još uvijek vam vrijede“. Upitah – kako? Teta reče: „Da, vaši pasoši su biometrijski i još uvjek vam važe. Otiđite u poštu neka vam vrate novac.“ Zahvalih se, istrčah vani. Zbog sve zbrke i frke oko pasoša, nismo shvatili da imamo te famozne biometrijske. U mom stilu, uvijek ne upraćam stvari. Još gore je to što mi je muž isti takav, pa oboje zajedno ne upraćamo. Jadno moje dijete sa nama nebuloznima.
Upadoh u poštu sva zadihana i kratko objasnih teti na šalteru u čemu je riječ. Rekoh – „rekli su mi da mi možete vratiti novac“. Žena me ozbiljno pogleda i reče – „Žao mi je, to nećemo moći uraditi“. Zgranuto je pogledah – „Molim vas, možemo li barem preusmjeriti sredstva za nekoga drugoga ko treba također pasoše“. Dobro, nisam to rekla, ali mislila sam. I onda, žena se nasmija i reče – „Samo se šalim, dobiti ćete novac natrag i pruži mi formular. Pokaza mi na hrpicu istih popunjenih na pultu i reče da joj je još par takvih jutros došlo. Odahnuh. Nisam znači samo ja pogubljena. Ima ih još koji nisu skontali da imaju taj biometrijski. Rekoh, „dan mi je krenuo naopačke. Uspjela sam zorom i da padnem sa bicikla“. Žena se nasmiješi i doda – „A sada polako, sa Božijom pomoći.“ Zahvalih se, uzeh pare i preko vrata. Krenuh do bicikla koje sam ostavila ispred i shvatih da mi je spao lanac. Prije dva dana su mi s njega pokrali mačije oči i svijetlo, i ko zna šta još, samo što nisam upratila. Taman sam ga bila dovela u red.
Ja ne znam vratiti lanac, stoga krenuh gurati biciklo sa strane. Ugledah mlađu i lijepu ženu koja nešto zagleda na podrumskom prozoru pošte. Začuh nešto što je ličilo na mijaukanje. Žena mi se osmijehnu i reče da već ima dvije mačke i da joj je jako žao male mace i produži. Primaknuh se i ugledah malo sivo bijelo mače plavih očiju. Stajalo je skupljeno na rubu prozora, očito jako uplašeno. Treslo se, frkćalo i mijaukalo. Doli, već imaš mačka. Ne možeš ga uzeti, rekoh sebi. I onako ne znaš šta ćeš sa Mickom, ako možda odseliš van BiH sljedeće godine, što je vrlo vjerovatno. Produžih. Vratih se. Uzeh mače. Nisam ga mogla ostaviti.
Jednom rukom sam gurala biciklo,drugom čuvala mače koje se otimalo.Gdje sam krenula sa njim ne znam ni sama. Spustih se niz dvorište pošte, ljudi su prolazili i gledali čudakinju sa biciklom u jednoj i mačkom u drugoj ruci. Jednoj teti zaiskriše oči, dok me je mimoilazila i zastade, te reče: „Joj, kako je slatko, ja bih ga uzela, ali imam još jednu odraslu mačku, a i ne znam gdje ću sada sa mačićem, jer sam na poslu“. Rekoh: „A da vidite sa čistačicama da ga negdje sklone dok ne završite? Žena reče: „Hajte sa mnom da vidimo“. Došli smo do stražnjeg ulaza, gdje je prostorija za čistačice. Nije ih bilo. Žena reče: “Uzeti ću ga, skontati ću nešto“. Pružih joj mačku, nadajući se da je neće negdje ostaviti. Dok sam se vraćala iz obližnje prodavnice u koju sam otišla po cigarete sretoh ženu iz pošte ponovo. Nosila je kartonsku kutiju na kojoj su bile izbušene nekolike rupice. Nasmješila se i rekla: „Odoh ga odvesti kući“.
Nakon svega, dan i nije bio tako loš, rekoh sebi. Dobila sam svojih 80 KM nazad, mačka je udomljena. Osjetih bol u prebijenim laktovima i desnoj šaci. Popih kafu u Abrašu, neko mi od raje namjesti lanac i krenuh kući, ipak oprezno, gurajući biciklo kraj sebe. Na vrijeme, dok je dan još svijež i dok je još uvijek imao smisao…