Devedeset druge, za vrijeme nekog dvodnevnog primirja, mama i ja odlučismo sići ispod zgrade i pokušati dohvatiti trešnje sa stabla na otežalim granama. Crnice. Gledali smo ih danima kroz prozor od sobe u rijetkim trenutcima kad bi se popeli u stan da obavimo nuždu. Ostatak vremena provodili smo u podrumskom hodniku. I dan i noć, skupa sa još 30-ak stanara zgrade. Siđosmo, a uskoro nam se pridruži i neko od raje iz susjednog dvorišta. Odjednom osjetih zvižduk i vrelinu kraj uha, refleksno se bacih na pod. I ja i mama. Dečko koji nam se bio pridružio hitro se bacio ispod obližnjeg zida. Gađao je lik tako neko vrijeme, nije nas pogodio, pretpostavljam zahvaljujući gustom rastinju.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Štitili su nas bagremovi, neka vrsta crnogoričnog grmlja, šimširi, velika ruža koju je moja rahmetli nena posadila. Odlučio je napraviti pauzu, možda jer je bio gladan i otišao nešto da pregrize? Ležale smo tako nekih satak priljubljene uz pod. Opipale se da vidimo jesmo li mokre od krvi i pužući otišle natrag do ulaza. Tu večer moja mama i ja smo bile jedini stanari žute zgrade u ulici Hane Kolukčije koji su spavali u podrumu. Prvi put osjetih nekontroliranu paniku i nespokoj koji su me pratili kasnije jedan dobar dio moga života. Poslije godinu dana, ili nešto više, bila sam “elegantno prebačena„ sa mamom, tetkom i nenom na istočnu obalu Mostara.
U ulazu zgrade u jednom mostarskom naselju, u kojoj smo privremeno našli smještaj, dijelio se fasunak: šaka brašna, šaka graha i vrlo malo soli. Pa da se razgodi par dana. Muž i žena iz komšiluka sišli su po fasunak sa dvogodišnjim sinčićem. Zgrada je bila okružena borovima i ulaz je bio prilično zavučen. Dječak se dočepao noga, mostarskog sunca i have, te je napravio korak dva ka malom travnjaku ispred, radostan i sa željom da upozna taj svijet svijetao i sa zrakom koji miriše, toliko drugačiji od onoga na koji je navikao u svom malom životu unutar zatvorenog prostora. Začuo se rezak zvuk. Dijete je palo. Roditelji su pojurili k njemu, a snajperist je bio toliko milosrdan da roditelje nije ubio niti ranio. Fizički. Dječak nije bio živ.
Roditelji su u svome ogromnom bolu vrištali i gnječili malo mrtvo tijelo. Nekolike komšinice su tiho jecale. Ljudi sa ukočenim pogledima su nastavili dijeliti fasunak. Malo brašna, šaka graha i sol. Kasnije se mama i ja premjestismo iz preopasnog stana na masardi, potpuno praznog i oguljenog bez gotovo ikakvog namještaja. Prozori na stanu bili su zakovani daskama da nas oni sa druge strane nišana ne bi vidjeli. Bili smo vječno ili u mraku, ili pod škrtim svjetlom naftara i uljanica napravljenih u kućnoj radinosti. Pređosmo u jednu staru kuću kod Djevojačke česme. Tu je bilo sigurnije.
Mama je noću išla po drva i po bilje koje smo kuhali. U zoru je išla na Djevojačku česmu po vodu. Zapravo, sadašnja starinska Djevojačka česma bila je dislocirana par metara dalje. Ljudi su nekakvim crijevima uspjeli skrenuti prirodni izvor na malo manje izloženo mjesto. Čekalo se satima. Sporo je tekla voda, a mjesto oko crijeva za vodu je bilo obloženo metalnim kasetama napunjenim pijeskom. Kad su padale granate ili tukao PAT, ljudi bi se samo malo povukli uza zid stare zgrade u blizini. Ako bi ste se previše ili predugo povukli vaš bidon bi bio izbačen iz reda, što bi onda značilo dva-tri sata dodatnog čekanja. Rekla bih da je tada život u Mostaru vrijedio otprilike kao jedan ili dva plastična bidona. Ili možda velika plastična bačva, ako je neko bio imućniji. U drugim situacijama to je mogla biti šaka slatkih crnih trešanja, a u drugim malo mostarskog zraka. A danas? Koliko je drugačije?
Krenuh danas autobusom do južnog dijela grada do institucije u kojoj volontiram. Sjedim u japanskom autobusu u kojem su ljudi prisiljeni da zbog naročite postavke sjedišta bulje jedni u druge. Možete buljiti u osobu nasuprot vas ili gledati kroz prozor. Odlučih koristiti drugu opciju i uhvatih „kadar“. Zid sa stare kuće, ruševine, sa desne strane glavne ulice krenu se rušiti. Padale su stare opeke i stari kamen, a vrlo mlad momak je stajao ni pola metra dalje. To je bilo mjesto na koje je upravo trebao stati. Da je bio malo brži vjerovatno bi bio ili mrtav, ili teško povrjeđen.
Pogleda u nas u autobusu, pa u cigle koje su i dalje padale. Mogu se zakleti da sam mu uhvatila skamenjeni pogled. Rekoh ljudima na obližnjim sjedištima. Jeste li vidjeli? Neki rekoše „da“, neki me samo nijemo pogledaše i nastaviše buljiti kroz prozor ili u nekoga prekoputa. To je već skoro pa uobičajena stvar na Titovoj ulici. Hodaj, pa ako osta, osta. Mostar, grad koji ima ulicu na kojoj je sigurnije hodati sredinom ceste nego trotarom. Ta ista ulica ima i parking mjesta ispod tih istih ruševina. Lijepo je neko iz Grada stavio bijele ploče sa natpisima “pažnja, zabranjeno parkiranje, opasnost od rušenja“, a onda isto tako „namjestio“ čovjeka da uredno naplaćuje parking na tim istim mjestima. Besmisleno bi bilo ovoga puta govoriti i o vrijednosti tih istih starih kamenih objekata, kada vrijednost života građanina Mostara apsolutno nije uzeta u razmatranje.
Slično mi se desilo prije par godina, također na glavnoj ulici, odmah iznad stepenica kod Bijelog bara. Prekoputa je bila neka buregdžinica i tik ispred mene je s nje pao podobar kamen. Zaustavila sam se na trenutak, kao i neki pješaci sa suprotne strane ulice, zgledali smo se i produžili. Možemo li uraditi nešto drugo osim što sliježemo ramenima i zgledavamo se? Slavimo nove zgrade koje niču u određenim dijelovima grada, a problem obrušavanja najstarijih mostarskih građevina tolerišemo. Zaboravili smo da su te zgrade poklon iz prošlosti. Onaj ko ignorira svoju prošlost nije na dobrom putu ka budućnosti. Ako vam se obruši lavina kamenja na glavu, iz prošlosti koju uporno ignorirate, sigurno da za vas nema pravog i dobrog života.
Građani Mostara, pogotovo oni koji žive u blizini glavne ulice i oni koji njom često prolaze zaslužuju da budu bezbijedni i zaslužuju da ih ruševine svakodnevno ne podsjećaju na traume koje su preživjeli. Na koja vrata se obratiti i gdje pokucati da se ovakvi problemi krenu rješavati. U zadnje vrijeme primjećujem da ovakve ruševne zgrade samo zamotavaju nekakvim najlonom. Valjda da pomislimo da se tu nešto radi i da nam zamažu oči. Kao da će najlon zaustaviti kamenje koje pada sa par metara visine? Mi smo sretni, jer imamo Mepas. Neka Mepasa, ali valjda bi trebao biti prioritet zaštita života građana i nacionalno-historijskog naslijeđa. Zašto se ovim tajkunima koji grade zgrade i prodajne centre ne udari po džepu da svaki put odvoje jedan dio novca za fond obnove grada? Skupilo bi se novca, obzirom kojom brzinom niču ogromni objekti, mahom po užem centru grada. Dolazim u situaciju da djeci koja su kod mene na likovnoj radionici u Muzičkom centru Pavarotti kažem: “Djeco, idite sredinom ceste, tako ste najsigurniji“.