Krenuh danas da odvedem sina u Brankovac na kontrolu kod doktora. Prelazim preko bunurskog mosta, a iza mene idu dvije žene i nekoliko male djece. Jednu od njih, majku djece, znam iz viđenja. Osoba je sa mentalnim deficitom, unatoč tome osnovala je porodicu i zajedno sa suprugom kako-tako čini se da se brine za djecu. Čujem glas druge žene “da nema njih ne bi ni glavu podigla, ma ne bi se ni iz kreveta ustala. Da mi nije djece. A moram radi njih da se borim“. Mala kolona me mimoilazi i primjećujem da je žena koja je izrekla ovu konstataciju izuzetno mršava. Toliko da sam imala osjećaj da ispred mene hoda uštirkana odjeća. Da unutra nema tijela.
Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA
Da… majka je ta koja može da donese sunce, ali i da ugasi svjetlo i svijet malenog bića pretvori u najstrašniju tamu… Mi smo te koje ih uvodimo u život, oni ga gledaju kroz naše oči, vrednuju sebe onako kako ih mi vrednujemo. Naša djeca.
Neki dan sam gledala jednu staru epizodu serijala Sex and the City. U momentu kada je bila scena u kojoj Miranda rađa svoje dijete, te u naponu stiska Cary za ruku proletjelo mi je glavom jedno pitanje – Zar sam ga rađala u onolikim bolovima da bi mi sada sve drugo bilo na prvom mjestu, a on vazda negdje čeka sa strane? Još jedna radionica, još jedan sastanak, pa ovaj posao, pa onaj posao. Pa daj energiju ovome ili onome. Pa budi odgovoran za ovoga ili onoga, doprinesi, privređuj… Za šta? Čemu? Budi strpljiv s ovim i imaj razumijevanja za onoga. A za njega na kraju ostane najmanje razumijevanja, strpljenja…
Moje male okice i obrašćići samo znaju da mama uvjek negdje ide. Malo to mogu nadoknaditi bilo kakvi autići ili razgovor o boljem životnom standardu koji on ne razumije… All you need is less… Da,sve što trebam je manje onoga što mislim da mi treba. A sve što moj sin treba su njegovi roditelji i njihova pažnja, strpljenje i ljubav…
Benjamin ima skoro pet godina i neki dan mi je rekao “Mama, mi će mo se ženiti, ja i ti, kao Šrek i Fiona. I da znaš, danas si mi baš nešto slatka.”