Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Dolores Veledar – Perić: Mrtvi grad

Dolores Veledar – Perić: Mrtvi grad

Znala sam sjediti na brijegu, kako smo ga mi djeca sa Panjevine zvali, i gledati grad. Uz tri spojene zgrade bez balkona, kraj bašte čika Sekule, tik uz put koji vodi u kotlinu podno Huma smjestila se bila ta naša draga, mala osmatračnica. Stajali smo mi djeca često tu i posmatrali krovove kuća, auta na Bulevaru, pravoslavnu crkvu i sve ostalo što nam je oko moglo obuhvatiti. Meni je bilo najdraže doći kad nema nikoga i u miru osluškivati zvukove grada.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Za mene grad je bio veliko čudesno, dinamično mjesto. Razmišljati i maštati o ljudima koji hodaju ulicama u daljini i vide se samo kao male crne tačkice. Razmišljati o domovima i onima koji ih nastanjuju – kakvi su, šta rade, o čemu razmišljaju, šta vole, šta ne vole. Koga vole i koga imaju. Za šta im srca kucaju. Sjećam se i mirisa svježeg zraka, jer tu je uvijek malo propuhivalo, i mirisa stabala, i vlažne mahovine u podnožju Huma. Na proljeće mirisa behara, a zimi oštrog mirisa ugljena i svježeg zraka koje donosi sjeverac.

Taj ritual sam ponavljala često, za dana i noći, lijepa i ružna vremena. Prizor živećeg i pulsirajućeg grada dovodio me je gotovo u stanje transa i opijenosti. Imala sam osjećaj da mogu letjeti nad gradom, obići sve i osmotriti odozgo. Pozdraviti svaki krov, stablo i ulicu. Noću bih posmatrala prozore na zgradama koji su pulsirali toplom svjetlosću i govorili da tu pulsira i život. Na proljeće na Brijegu rasli su kaćuni i mi  bi ih u rano proljeće gledali kao neko čudo i tek bi po neki ubrali i ponIjeli kući.

Na brijegu se desila i moja prva i jedina prava tuča, ne mogu se sjetiti zapravo ni zbog čega, samo znam da mi je nos krvario i gorjeli obrazi, te da nije boljelo. Znali smo za zimskih hladnih i zvjezdanih vjetrovitih noći prekinuti igru žmurke i stajati na brijegu raširenih ruku puštajući da nas vjetar nosi  i gura. Bili smo zaigrani i nije nam bilo hladno. Milovalo nas je tada  indigo plavo i zvjezdano nebo. Nekada nam je znao praviti društvo i crni mačak čika Sekule za kojeg se pričalo da je znao i zmije loviti.

Jedna od mojih tadašnjih prijateljica se na istom brijegu i poljubila prvi put. Na njemu sam otkrila drugoj prijateljici jednu za mene tada veliku tajnu. Tu smo se okupljali, mi djeca, svađali, mirili, zaljubljivali. U ratu su na njemu napravili bunker, postavili top i njime gađali one sa druge strane. Iste one čije sam prozore obasjane živom, toplom svjetlošću, ranije znala noćima promatrati i razmišljati o ljudima koji iza njih žive – kakvi su, šta vole ili ne vole, o čemu sanjaju… Brijeg se urušio. Izdubili su ga, iznutra popunili nekakvim potpornim gredama, napunili vrećama pijeska, pravili su bunker. Sve se urušilo.

Ispod brijega, uz Draženovu kuću, raslo je malo stablo breskve i beharalo na proljeće ružičastim, kao med mirisnim cvjetovima. Znali smo da će poslije iz ružičastih cvjetova izrasti voćke pa bi samo ubrali po koju grančicu. Da zamiriše. Zrak je mirisao na med, sreću i budućnost. S desne strane brijega bio je puteljak koji je vodio u podnožje Huma, kotlinu, mračnu i tajanstvenu. Mi djeca znali smo se spustiti dole, a nakon toga popeti se na Hum na „boriće“. Sjeli bi svi u redove, jedni iznad drugih na kosoj padini i promatrali grad koji je obećavao život.

Ja sam se pela i sama. Ponijela bi užinu od kuće, popela se i sjedila dugo, dugo. Tek prije par godina  mami sam spomenula te svoje izlete. Niko ne bi znao da ja idem sama na Hum. Bilo je to nešto između mene, brda i grada. Grad je imao svoj monolog, a ja sam slušala. Moj sin ne može ići na Hum. Sada se može samo utabanom stazom do križnog. Puteljci su zarasli, a tlo oko njih minirano. Gledam tu uzvisinu često i ponekad mi se čini da je kojim slučajem moguće da se ponovo penjem gore, probijajući se kroz šiblje i preko stijenja, da bi sve bilo lakše. Vratila bi vjeru u sebe, baš kao nekada kada sam bila djevojčica. Da se mogu popeti na vrh bez obzira na strah od tlapnji i utvara, kao i onaj koji je utemeljen zbog straha od pada, ozljede šibljem i granjem. Znala sam da je želja za odlaskom gore nadjačavala strah od povreda. A bilo ih je. Jednom me je grana ubola u oko. Dugo je boljelo i bilo crveno. Nisam nikome govorila. S minama se ne znam boriti. Barem ne još uvijek.

Nekada je potrebno pogledati stvari iz daleka, ali onda ne možemo vidjeti pravo stanje stvari. Teško je pojmiti da iza tog svjetla stoji nešto loše. Ne gledam više u prozore iz daleka. Kupila sam kuću koja nema pogled. Samo avlija opasana zidom i par malenih komšijskih prozora. Ne gledam ih često. Ne razmišljam više kad mi odleti pogled na koji osvjetljeni mostarski prozor, noću dok promičem ulicama i sokacima, o tome ko živi iza toplog, pulsirajućeg svjetla. Koga voli, da li voli. O čemu razmišlja, čemu se nada, veseli. Kakve snove ima. Ne smijem. I opet ne mogu da ne spomenem svog sina Benjamina. Moje pulsirajuće svjetlo. Došao je iz vrtića neki dan i rekao: „Mama, znaš šta smo učili u vrtiću? Rekoh: „Reci, dragi moj.“ Kaže: „Učili smo kako su majmuni postali od ljudi!“

Jedan moj poznanik koji se prije nekog vremena odselio u jednu od susjednih država rekao mi je: „Volim Mostar, ali  je nešto pretužno  u njemu.“ Mostar te usisa kao neki vakum. Ne vidiš ni sebe ni druge normalno, već nekako sve oboji u sivo.