Dolores Veledar – Perić: Naše sunce

U velikom smo gradu tuđe zemlje. Zrak drugačije miriše. Boje su drugačije, drugačiji zvuci. Svjetlost i nebo. Otišli smo nakon što smo pokušali sve – osim angažmana u stranci koja bi nam „čuvala leđa“ i novčane podmite, koja bi podmazala nečije džepove.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Dvoje srednjovječnih i osmogodišnji dječak. Iza nas ostala je kuća i poslovi. Da, radili smo. Ako postoji nešto takvo kao zaljubljenost u svoj posao, bila sam zaljubljena u svoj. Radila sam na Psihijatrijskom odjelu jedne bolnice. Na najtužnijem i apsurdno, najsrećnijem mjestu na svijetu. Na mjestu gdje se testira sposobnost suosjećanja i istinskog interesovanja za ljude. Na mjestu na kojem možeš da vidiš i čuješ najtužnije stvari na svijetu, a ipak ako nastojiš da razumiješ i pružiš toplinu, možeš da vjeruješ da je život, unatoč svemu, lijep i da pomogneš drugima da vjeruju u to. U zemlji kontraindiktornosti. U gradu kontraindiktornosti. Mostaru.

Naša kuća, ona koju smo uredili, on, moj muž, radeći „vani“, a ja kubureći sa majstorima. Nekad stara, kamena, sada obučena u novu fasadu i krov. Sa ponekim novim zidom i pravom „dekom“. Satkana od naših snova, nadanja, ljubavi i od novca krvavo zarađenog u inostranstvu. Dom.

Gledala sam, kad smo je renovirali, kako ispod starih naslaga kreča i maltera izniče raznobojno, slagano kamenje. Protkano pokojom svjetlucavom niti.

Kuća ogrnuta komšijskom rajskom smokvom i rumenim šipcima. Obavijena mirisom hljeba iz dobre pekare iz sokaka. Okupana žarkim mediteranskim suncem. Takvu je vidim. Vidim i onaj svoj tirkizno – zeleni zid u dnevnom boravku. I tačkasti stolnjak na stolu. Onaj koji je unio živost i koji je učinio da čitava prostorija postane topla i pomalo kičasta.

U dječijoj sobi na zidu naslikan brodić i par malih oblaka. Sunce. Ono isto koje smo “preselili” iz njegove male sobe stana u kojem smo ranije živjeli.

Ovdje novi zidovi zastrašujući i tuđi, a svaki novi dan sve više naši. Naši, jer smo unutar njih zajedno. Na polici slika koju sam naslikala. Uramljena. Donesena iz Mostara da otpusti dobre vibre u novo i nepoznato. Zastrašujuće. I maleni kaktus, izdanak skinut sa velikog kaktusa iz moje mostarske avlije. Prenesen u putnoj torbi kao u Nojevoj barci, u novi svijet. Zasadili smo ga danas u malu limenku koju smo ukrasili. Benjo ga želi pokloniti svom njemačkom učitelju, “koji liči na Branka Kockicu i čika Miralema, učitelja iz stare škole“, kako Benjo kaže.

Večernji rituali. Zbog njih hladni tuđi zidovi postaju više naši. Razgovaramo. Benjo i ja. Moj sin. Objašnjavam zašto smo tu. Pokušavam. Govorim mu da je dobro znati i učiti. O tome da to ovdje ima smisla. Da je dobro biti dobar. Da smo otišli da bi smo ostali dobri. Slušam komšije Talijane u stanu iznad, kako pjevaju svom sinu pred spavanje. Pjesme na jeziku iz svog kraja. Pitam se, čuju li i oni mene kako navečer pjevam. Iste one koje je meni pjevala moja majka, njoj njena i njoj njena. One za koje ponekad i ne znamo ni ko ih je pravio ni odakle tačno dolaze, ali znamo da su naše, da ih sadržimo u vlastitoj krvi. Ne znam šta tačno nosi sutra, ali spremam se natjerati muža da zguli jarke tapete sa zida u Benjinoj njemačkoj sobi. Oboji zid sviježom bijelom bojom. Tako da ponovo mogu naslikati mali brodić, oblake i sunce.