Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Dolores Veledar – Perić: Odakle dolazi svjetlo?

Dolores Veledar – Perić: Odakle dolazi svjetlo?

Protekli period od nekih godinu dana za mene je bio zaista poseban. Nazvala bih ga period odlazaka. Prije pola godine umrla je moja jedina nena. Ona me je odgajala dok sam bila mala i sa njom sam živjela u istom domaćinstvu dugi niz godina. Tokom zadnjih par mjeseci prekinula sam neke odnose koji su me iscrpljivali. Odustala sam od toga da budem dio života nekih ljudi sa kojima se godinama “kurlao“ nezadovoljavajući i zamršen odnos. Također, prije par mjeseci  moj suprug i ja morali smo donijeti tešku odluku.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Suprug je iskoristio pogodnost posjedovanja kanadskog državljanstva i ranijeg iskustva višegodišnjeg rada u Kanadi, te je otišao na jedno prilično duže vrijeme preko oceana, ne bi li nam obezbijedio bolji život. Moj sin je u jednom momentu bio zbunjen objašnjenjima da je nena Mida otišla na nebo i da je njegov tata,  također, odletio nebom u jednu drugu zemlju da tamo radi. I u jednoj i u drugoj priči osoba koja nije sa nama otišla je na nebo. Pitao je svoju baku je li njegov tata umro. Bilo mi je jako teško čuti da se takva strašna pomisao vrtila po njegovoj maloj glavi.

Našla sam način da mu objasnim situaciju. Rekla sam mu da oni koji umru odu na nebo koje je jako daleko i da tamo ne mogu doći niti avioni. Ti ljudi nas vide, ali mi njih ne. Možemo im poslati poljubac i oni će osjetiti našu ljubav. Želim da vjerujem u to. Drugo, malo nebo je ono po kojem lete avioni i helikopteri i pokazala sam mu sliku sebe unutar jednog aviona tokom mog puta u Norvešku. To možda nije bila najbolja ideja, jer sam na slici zaista izgledala jako loše i vidno izbezumljena od straha. Zaista, bojim se leta avionom, ali to me nije spriječilo da letim već nekolika puta. Nekako izduram.

Našla sam stari kalendar sa prikazom starinskih aviona među oblacima. Obljepili smo dječiju sobu. Ovih dana neko od moje rodbine provodi svoje zadnje dane u bolničkoj sobi. U pitanju je starija osoba i to je ono što smo očekivali. Danas sam pričala o tome sa svojom tetkom i u jednom momentu moj Benjo reče: “Mama, umre samo onaj ko je star, je li tako?“ Rekoh, „da, ljudi uglavnom umru kada su stari.“ “Mama, mama, je li tako, neki ljudi se kupe mladi, a neki  se kupe stari!“ Shvatih da on želi misliti da je on zaštićen od takvog nečega, a i ljudi koje najviše voli.

Rekoh, „Benjamine, ljudi se rode. Ljudi se ne kupuju“. „Aha“, reče on. Tata je otišao da bi se kupilo novo auto, novi krov (to su objašnjenja koje mu dajemo, a svako zvuči otrcano). Tada uvidjeh, da iz njegove perspektive gledano, sve što dolazi i pojavljuje se u životu je zapravo nešto što je uglavnom kupljeno. Kuća u kojoj živi je kupljena, kupuju se igračke, kupuje se ovo ili ono. Stvari na ovaj svijet dolaze kupovinom, zaključio je Benjo. Asistirajući prije godinu dana na jednom umjetničkom projektu „Moja svijetla budućnost“, koji se bavio porukama koje nam šalju mala djeca, postalo mi je jasno koliko su djeca sposobna da skeniraju sve ono što mi odrasli pokušavamo prikriti  ili uobličiti, tako da izgubi prepoznatljivost i pošalje drugačiju konfuznu poruku.

„Svjetlost je krug gdje su prijatelji i prijateljice zajedno“ bile su riječi jednog intervjuisanog djeteta predškolske dobi. „Tama je kad se ne plate računi“ reklo je drugo dijete, pokazujući svu dubinu i genijalnost dječje misli i nagonskog neposrednog dječjeg izraza i intuitivnog shvatanja problema u zajednici koja ih okružuje. Shvatih da je Benjo došao do suštine. Zaista, čini se da se danas ljudi uglavnom kupuju. Ako ne novcem, onda uslugama, odricanjem od vlastitih životnih  vrijednosti, odustajanjem od vlastitih ideja, misli i puta koje srce slijede.

Proces rađanja je težak proces. Mučan, bolan i opasan po život. Ali i onaj koji donosi taj isti život i svjetlo na kraju tunela. Porođajni bolovi masiraju pluća novorođenčeta i pripremaju ih za prvi dah. Rađanje vas oznoji, umori, učini  vas emotivno ranjivim, ali i ojača. Kad kupujete sve se brzo završi, kratko i sa puno euforije. Nakon toga ostaje uglavnom gubitak i želja za ponovnom kupovinom.

Stvari koje kupimo za malo novca i koje su nam dostupne uglavnom ne cijenimo. Obično tražimo još. Samo dok ovo ili samo dok ono. I onda ćemo biti sretni. Odgađamo sreću. Činimo je previše ovisnom od spoljašnjih utjecaja. Daje li nam novac sreću? Ili dotjerane kuće, auta, dobra odjeća? Postoji li drugi način? Kako upaliti svjetlo? Kako upaliti svjetlo kad se čini da ga nema? Vatra koju potpaljujemo euforično i brzo plane, ali isto tako i ugasne. Želim svjetlo. U vlastitoj duši, sa vlastitim gorivom. Ono koje neće iznevjeriti niti kada sve spoljašnje i površne okolnosti ne budu sjajne. Toplo, postojano…