Te zime 1993. sjedile smo nas četiri na vojničkoj deci. Gruboj, neugledne tamno zeleno-sive boje. Spavale smo na vojničkoj deci, ona nam je služila kao sofra kad bi smo jeli oskudne i rijetke obroke koji smo iz “Razvitka” donosili u naš kolektivni centar.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Vojnička deka je bila naš dom, naš intimni prostor. Kad bismo sjedili na njoj, na podu hola Narodnog pozorišta u Mostaru, taj dio rubom deke omeđenog prostora, smatrale smo svojim domom. Jedinim koji smo tada imale. Okolo su bile prostrte i druge sivo-zelene vojničke deke, a njihovi vlasnici su sa njima imali jednaku relaciju.
Kada se nalazite u prostoru koji dijelite sa pedesetak duša, mada ste izloženi i svoju intimu dijelite sa drugima, imate potrebu zadržati nekakve granice. Ljudi su izbjegavali gledati u pravcu tuđih deka na kojima su ljudi u različitim položajima boravili, posloženi poput kompozicije u kiparstvu – horizontalne, piramidalne, kružne. U grupama i pojedinačno. Statični i zaleđeni u vremenu i prostoru. Sleđeni od nevjerice, nestvarnosti trenutka, nemogućnosti da shvate, prihvate i svare ono što im se desilo i što ne mogu da promjene. Zapravo, izgledali smo kao Giacomettieve skulpture, izjedene i stanjene okolnom otrovnom i izjedajućom atmosferom.
Običaj je bio poštovati prostor deke. Niko nije buljio u pravcu deka drugih porodica ili pojedinaca. Pogledi su klizili i zaustavljali se negdje u zračnom prostoru, prije nego bi dotakli ljude na dekama. Ne mogu se sjetiti koji su to bili znakovi kojima bi drugima dali do znanja da mogu ući i zaviriti u naš mali životni prostor.
Deku smo dobili one večeri kada smo promrzle, gladne i izbezumljene od straha upale u zgradu Narodnog pozorišta. Dao nam je čika Stojan, nakon što se niko od prisutnih nije htio pomaknuti i napraviti za nas četiri malo prostora na podu. Pričao je sa mrtvom, od granate 15 dana ranije, poginulom kćeri. I to veče i narednih 100 večeri koliko smo ih proveli tu. Govorio joj je o tome šta se dešava svakodnevno. Da li jede, ako jede, šta jede, puca li i je li ko poznat poginuo.
Obično bi joj stigao spomenuti i da je dobro što nije tu, jer je opasno i skroz nezgodno. ”O, Dragana, o, moja Dragana”, govorio je dok je vukao bidone sa vodom. Nije plakao. Niko od nas nije plakao. Ja sam plakala samo prvo veče, nikad više. Ležala sam na Stojanovoj vojničkoj deci, na promahi kod vrata, ogrnuta maminom jaknom. Plakala sam i ponavljala: ”Mama, ja hoću kući, molim te hajmo kući”. Čitavu noć, do zore.
Mama nije govorila. Nije plakala. Ni tada ni nikada poslije. Nakon te večeri nisam plakala i nisam pitala da idem kući. Nakon par dana pronađe nas komšija iz bivšeg naselja iz kojeg smo protjerani i donese nam vojničku vreću. Njom smo se pokrivale dok smo kao sardine poredane ležale na vojničkoj deci koja bijaše i dom, i sto, i kuća, i zidovi. Kasnije smo dobili malo soka u prahu, detrdžent za rublje, tečni, kojim smo umjesto šampona prali kosu. To je bila sva naša imovina.
Da, prali smo kosu, kupali se. U ledenim hodnicima i na stepeništima Narodnog pozorišta u Mostaru ili kod bivših komšija i prijatelja koji su uspjeli smjestiti se u razrušene stanove. Ponjeli bi vodu u bidonu ili kanti i pretrčavali raskrsnice, po kojima je tukao snajper, da bi se okupali.
Jednom su došli neki stranci. Slikali su nas. Mene su slikali kako sjedim na vojničkoj deci savijena, u zgrčenom položaju i promrzla. Bilo je hladno. Stakla na sali su pukla kad je granata ubila Stojanovu kćer. Gledala sam ih u ruke. Ne zato što mi je fotoaparat bio zanimljiv, već zato sto sam se pitala nose li hranu za nas. Nisu donjeli hranu. Samo su uzeli slike. Fotografije naših u vremenu i prostoru zamrznutih i zaustavljenih tijela.
Jedno jutro smo se probudili i shvatili da je jedna djevojka mrtva. Bila je bolesna i nije imala lijekove. Sjećam se da sam je dva dana ranije gledala kako pere noge i dokoljenke u lavoru, na stepenicama koje vode ka sali Narodnog pozorišta. Njena majka je malo plakala.
Nekad smo se smijali. Svi u glas. Obično navečer, pred spavanje. Neko bi iz mraka nešto rekao i smijeh i glasovi bi se razlili prostorom kao domine. Ujutro smo svi strpljivo čekli svoj red na umivanje, iznad crvenog plitkog lavora polozenog na otrcanu drvenu klupu. Stakla na prozorima su bila razbijena, zrak je mirisao na pustoš, paljevinu, ništavilo i zaustavljeno vrijeme. Vakum. Iz mračnog toaleta sa jednom wc školjkom dopirao je jak miris amonijaka. Iz hodnika na prizemlju širio se miris marihuane i dima koji je dolazio sa vatre koju je ložilo par starih narkomana. Bilo nam je hladno, a vječito smo imali kožu crnu od dima.
Ponekad se pitam da li u ciber prostoru ili nečijoj fioci postoji fotografija 13-godišnje blijede, mršave djevojčice, skupljne na vojničkoj deci. Djevojčice gladne života i široko otvorenih očiju zagledane u fotografsku kameru i svijet kojeg više nema.
(AbrašMEDIA)