Dolores Veledar – Perić: Svjetlo na papiru

Jedan čudan paradoks moga života je da sam uvijek u svojim sivim razdobljima uspijevala prepoznati, u početku možda neznatne, ali izuzetno značajne elemente svjetla. Drugim riječima, ono što svaki put učinim kada me nešto šokira ili iznenadi jeste to da, kao po nekoj inerciji, najprije ustuknem nekoliko koraka unazad i onda, uzevši zalet, skočim daleko naprijed.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Ponekad mi nije potpuno jasno kako mi to zapravo uspijeva, ali čini mi se da imam ugrađen neki energetski motor koji se baš tada upali i gura me naprijed iz razloga što u tom momentu jednostavno ne postoji nikakva druga opcija. Preveliko povlačenje natrag značilo bi gubitak osjećaja vlastitog postojanja: naime, oduvijek mislim da imam krizu identiteta koja vuče korijene iz činjenice da me moja primarna porodica – ona s očeve strane – zapravo nikada nije prihvatila. Tek sam zahvaljujući facebooku upoznala najbližu rodbinu, koja mi je sramežljivo poslala zahtjev za prijateljstvo u tom imaginarnom, virtualnom svijetu.

Odrasla sam s maminom porodicom gdje sam se uvijek osjećala kao uljez i stranac pitajući se zašto su ljudi s kojima živim toliko drugačiji od mene i kako je moguće da razmišljam toliko drugačije od onih koji su me odgajali, te – na kraju – kako je moguće da oni koji imaju ulogu da te zaštite i čuvaju, u stvari postanu oni od kojih trebaš da se čuvaš. Ostavši bez doma u ratnim godinama, bez imovine, uspomena, te adekvatne roditeljske skrbi, preplavljena aneksioznošću i užasom od situacije u kojoj sam se nalazila, frustrirana – jer toliko sam toga htjela da ostvarim i uradim – shvatila sam da niko neće doći da mi pomogne da se izvučem iz jame u koju me bacio život, osim ako to ne učinim sama! Vrlo jednostavno.

Vođena tom činjenicom, ja djelujem. Ja jednostavno nemam okvir, kao većina ljudi koje poznajem. Okvir koji uramljuje ono što jesmo, našu bit. Ja zapravo imam samo ono unutra, bez okvira, ili bilo čega drugog što bi odredilo formu! To unutra zato mora biti dovoljno jako, kompaktno i samoodrživo. Kolaži koje radim su zapravo djelići moga iskidanog života koji ja nanovo svaki dan ponovo krpim. I bojim najljepšim bojama. Bilo je tu i lijepih stvari, naravno, dosta humora, zapravo crnog humora kojem su me naučile moje mama , tetka i nena, i dosta spontanosti u izljevu emocija, kao kod male djece. Na tome sam im zahvalna, bez obzira na ostalo, strašno, crno i devastirajuće.

Mislim da me ta svježina u izražavanju emocija i izvukla iz bezdana. Postoje trenuci koje poželim sačuvati u sjećanju i upravo tada na papiru se pojavi zraka svjetla za kojom krene moja ruka.

Jutros sam bila na nekim pretragama i u čekaonici primijetim ženu kojoj je bilo izuzetno teško odrediti godine. Po njenim mišicama, koje su bile prilično opuštene, moglo se zaključiti da je u pitanju neko ko nije više u cvatu mladosti. Međutim, bila je izuzetno vitka i imala je lice kao u djeteta – njena koža je bila preglatka i neobično zategnuta, pogotovo na čelu i obrazima, a izraz lica nekako dječiji. Velike oči, mala skupljena usta.

Kada se primakla, primjetila sam da ima male, tanke, jedva vidljive bore iznad gornje usne što je karakteristika starijih ljudi. Čelo joj je bilo savršeno zategnuto, obrazi također, kao u djevojke od dvadeset godina, ali opet se nekako vidjelo da je stara, po tonusu mišića, njenom pogledu… Dugo smo čekale na red jer je savjesni ljekar, čini se, pedantno pregledavao pacijente. Pričale smo… Rekla je da ima auto-imunu bolest sistemsku fibrozu ili sklerodermiju, što je jako ozbiljna dijagnoza s teškim posljedicama. Jedan od ranih simptoma je nenormalna zategnutost kože, na licu i šakama.

Kaže da su joj se uši smanjile, kao i nožni prsti, a usta su joj skupljena i ne može ih dovoljno otvoriti, tako da je ostala uskraćena za posjete zubaru. Ima, kaže, 56 godina. Završile smo priču izljevom urnebesnog, oslobađajućeg smijeha u čekaonici. Čista katarza. Izljev prirodne ženske neobuzdanosti i nestašnosti kada se najmanje nadaš. Zaključila je da ima face lifting bez da je išla plastičnom kirurgu. Zna, biti će gore poslije, ali eto sada joj ljudi kažu da divno izgleda. Rekla je da se zove Halima, ušla je u ordinaciju a ja se nadam da će joj Bog podariti još svjetlosti.