Slušam priče moje nene Mevlide već skoro 30 ljeta. Mevlida je starica koja ima 84 godine, dementna je i već godinama sam svjedok kako jedna ličnost polako nestaje. Svakim danom sve je tanja i manja, a sada čak i sjećanja iz njene rane mladosti i djetinjstva također blijede, nestaju. Te njene priče uvijek su bile pune okusa i mirisa, da joj je život imao drugačiji splet okolnosti, ko zna, možda bi mogla i pisati pripovijetke… Ovako je samo cantadora koja drugoj generaciji svojih potomaka prenosi komadiće jednog vremena. Večeras sam uzela olovku i zapisivala, priče bezbroj puta ispričane znam skoro napamet, ali ipak da mi ne bi promakli neki bitni detalji zapisah tu i tamo ponešto, jer jednog dana više neću imati koga da pitam.
Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA
Bila je mala, imala je nekih četiri do pet godina. Igrala se u avliji, na Carini u Mostaru, u Lacinoj ulici. Majka joj je otišla u bašču iznad današnje autobusne i željezničke stanice, da ubere kupusa. Sjela je na prag ulaznih vrata i oblačila male crne lakovane cipelice, sa pucom na kaišu. Ušio ih komšija, ne zna jesu li mu platili. Nena joj je viknula “Mevlida, nemoj nigdje ić’, sad će ti mati doć’“, a ona je zamakla u bašču iza kuće, uz Neretvu.
Mevlida je izašla tražiti majku. Umjesto prema stanici okrenula je na Musalu. Jedno vrijeme sjedila je na pločniku kraj česme i zavirivala žene pod zarom pokušavajući prepoznati majku po bojama odjeće. Ne zna koliko je tumarala ulicom, ali primijetio neki čovjek na biciklu da mala djevojčica hoda sama i pitao je čija je i gdje živi. Uprla je Mevlida rukom u neki neodređeni pravac i rekla – tamo, a na pitanje „čija si“? odgovorila „mamina“. “Kako ti se zove mama“? -„Majka“.
Sjeo je čiko sa sobom na biciklo, kupio joj fišek trešanja i pola štruce i pravac u policijsku stanicu. Čekala je Mevlida u stanici, sjedila na klupi, mahala nožicama i jela trešnje i štrucu. Bila je jako sretna. Štruca bijelog hljeba je nešto što se nije često jelo u kući. Ne zna ko je javio njenima, ali u stanicu je došla najstarija joj sestra, rahmetli Hasnija (poginula je u osamnaestoj godini od savezničke bombe koja je pala na sirotište u kojem je Hasnija, kako bi to danas rekli, volontirala).
Dovela sestra Mevlidu u avliju, a tamo je dočekala, sa šipkom u ruci, komšinica Alaginca Buljuša. Čitava familija se povukla u kuću, majka i babo se sakrili, a Buljuša udri šipkom – Ho’š više Mevlida? Hoš više? Pa puc po golim nogama. U to je u avliju uletjela druga komšinica Džinuša Hamidaginca i viknula: “Alagince, ostavi tuđe dijete!“
Alaginca Buljuša je bila stara komšinica koja je voljela hodati sokakom i rediti tuđu djecu. Često je i nju i drugu djecu znala presretati na sokaku, kada bi pošli nositi hljeb u Hadžajlića pekaru da se peče. “Ko te je poslao? Gdje? Aha… onda dobro, poleti!“ Buljušu je nenina familija zvala baba, jer je bila baba (žena koja pomaže pri porodu) njenom bratu Aliji. Priča Mevlida stotine puta ispričanu priču, na kraju, nakon što je u cugu izgovorila “Buljuša je bila baba Aliji“, oči joj postadoše nekako staklaste i prazne. Pogledala me je zbunjeno i upitala – „A ko je Alija“?