Enes Čengić bio je jugoslovenski i bosanskohercegovački novinar. Čengić je Krležu upoznao 1956. godine, ali njegovi intenzivni kontakti sa Krležom su trajali od 1971. godine pa sve do Krležine smrti 1981. godine. Poznat je kao biograf Miroslava Krleže. Čengić je ostvario, kako poslovnu, tako i prijateljsku vezu sa Krležom. Otuda su nastali njegovi dnevnički zapisi “S Krležom iz dana u dan”. Kako je Čengić imao tu privilegiju da do posljednjeg dana bude uz Krležu, zabilježio je skoro svaki detalj Krležinih posljednih dana života koje je proveo u bolnici. Mi vam prenosimo Čengićeve zapise sa početka decembra 1981. godine. U ovim zapisima moći ćete pročitati kako se Krleža osjećao u bolnici, o čemu je mislio, i kako je doživljavao svoju bolest.
U sjeni smrti
2. XII 1981.
Iz sna me jutros probudio telefon. Prof. Padovan želi razgovarati s Vama – rekli su mi. Obuzeo me strah i trema. Javio se Prof. Padovan. Druže Čengiću, Krleža je odlučio da ni u bolnici ne prima nikakve posjete. Rekao mi je da, osim liječniku, k njemu možete doći u svako doba samo Vi i vozač Josip, pa Vas molim da u toku jutra svratite po propusnicu. Kako je Krleža? – pitam. Mogu Vam reći da je vrlo loše. Krva slika pokazuje da ima nešto više od milijun eritrocita. Hvala Vam, profesore. U jedanaest ću sati biti kod Krleže i kod Vas radi dozvole i recite mu da ga mnogo pozdravljam. U jedanaest sati došao sam sa Josipom na odjeljenje gdje leži Krleža. U sobi, osrednje veličine, na sredini je krevet gdje leži Krleža okružen raznoraznim aparatima. Našao se u situaciji u kojoj se nije želio naći, jer je uvijek govorio o tome kako bi volio zaspati – umrijeti kod svoje kuće. Gledam ga: blijed, zapravo žut, obnemogao, nekako se smanjio. Poslije malog vatrometa s postelje: da je sad u situaciji da ga obilazimo u bolnici, kao što stare babe obilaze nedjeljom, zamolio me da sjednem. Pričajte mi nešto.U ovakvim situacijama, niste, Krleža, ni za kakve priče, bolje da Vas ostavimo na miru. Sudbina je čovjeka da se rađa i umire ovako razapet kao ja, ili da gine na razne druge načine. Dakle, ljudi se rađaju i umiru. Nego, prije nego što se rastanemo, hoću da znate: iz ovoga se neću izvući. Pruža mi ruku i kaže: Enese, da se rukujemo. (To obično u posljednje vrijeme nismo činili). Pozdravite mi svoje doma, Nafu i Silvanu mi pozdravite. A onda se okreće Josipu. – Josipe, Ti sad ideš na Gvozd. Čuvaj nam naš Gvozd kao što si ga čuvao sve ove duge godine koliko smo zajedno…
4. XII 1981.
Jutros oko deset sati nazvao me dr. Padovan i informirao da je Krleža noć uglavnom dobro proveo, ali je i dalje prilično nervozan zbog svog stanja. Rendgenske pretrage su pokazale da ima dva čira na dvanaestercu uzrokovana, vrlo vjerovatno, njegovim nervoznim stanjem koje traje posljednjih mjeseci. Krvarenje je sinoć prestalo, inače, stvar bi bila fatalna. Ali duhom je prisutan te s liječnicima i osobljem pravi šale i viceve, obično na svoj račun. Profesor Padovan smatra da: i kad bi se stanje s krvarenjem potpuno stabiliziralo, Krleža ne bi mogao bez intenzivne njege dalje živjeti.
7. XII 1981.
Danas je Krleža poslao kola po mene, da budem kod njega u bolnici u dvanaest sati. Soba gdje Krleža leži na svoj je način preuređena, nabavljen je i specijalni krevet koji se može prelamati i tako se bolesnik može namjestiti u različite položaje, već prema potrebama koje liječnici određuju. Govorio je sasvim mirno: Osamnaest sati liječnici su se borili da mi spase život. I izvukli su me, evo. Izgubio sam mnogo krvi, ali sam dobio nekoliko litara nove. Tako smo na istom, bio sam u krizi i imao sam šansu da otputujem s ovoga svijeta, ali su me liječnici izvukli. Oni su me izvukli, opet sam u predstanju u kojem sam došao u bolnicu. Moj život je i dalje sasvim besmislen i ne vidim izlaza. Preda mnom je velika crna zavjesa, i ona bi trebalo da se razmakne, da se otvori i da ja odem tamo iza zavjese. Ali kad će to biti? Ležati ovdje ovako nema smisla. Vratiti se sa četiri bolničarke na Gvozd, i to je beznadno. U svakom slučaju valja očekivati nove komplikacije. Jer došao sam u situaciju u kojoj je bila i Bela. Samo što je ona imala sreće, pa je brzo otputovala… Pričajte mi što ima novo?Posjetio me režiser Eduard Galić. Pripreme za snimanje serije Banket u Blitvi teku užurbano, te ćemo uskoro imati tekstove za prve epizode. Pretpostavlja se da neće biti pet, nego sedam epizoda. U četvrtak ćemo imati konferenciju za štampu, predstavit ćemo javnosti pet knjiga Vaših drama. Prvi put otkako pišete, sve se Vaše drame objavljuju i idu u prodaju u jedinstvenoj kolekciji. Ah, to su stare stvari. Preštampavane su bogzna koliko puta. Ali dobro je da ste tu robu sakupili i objavili kao jedinstveno kolo od pet knjiga u Sabranim djelima. Hvala Vam, Enese, da ste došli. Hvala Vam na informacijama i nemojte me zaboraviti.
12. XII 1981.
Cjelokupna jugosloveska štampa, radio i televizija dali su izuzetno veliki publicitet našoj konferenciji za štampu od prošlog četvrtka, te sam tekstove isjekao i odnio Krleži u bolnicu. Nije trebalo da se trudite da to nosite danas, zašto se deranžirate i uzaludno sa mnom gubite vrijeme. Ali, lijepo je od Vas da ste došli. Kao što znate, ne vidim na ove očale, najedanput su mi postale preslabe da bih mogao čitati. Pa izvolite, čitajte mi odlomke. Bojao sam se da ga čitanje ne zamori te sam nakon petnaestak minuta prestao. Pitam ga kako se osjeća. Jednako loše. Sve me tijelo boli. Jedan požar gasiš, a drugi se javi, tako je i s mojim bolestima. A srce, to prokleto srce još snažno drži i neće da krepa.
14. XII 1981.
I dalje Krleža ne uzima hranu, ali mu se poslije infuzija, kao i obično, raspoloženje unekoliko vratilo. Kad god nije u nervnom “grču” vodi duhovitu konverzaciju o medicini i liječnicima, a najviše se šali na temu bezizlaznosti svoje situacije: “Ja se sušim i nestajem i na kraju će Vam ostati ovdje samo moja koža”. Prof. Padovan mi reče da to što ne uzima hranu nije nikakva Krležina subjektivna volja ili hir, “to je izvan njegove volje”.
16. XII 1981.
Javljeno mi je da dođem u bolnicu zbog pogoršanja Krležinog stanja. U sobu sam ušao bez najave. Bilo mu je neobično drago: Sjedi, sjedi tamo u onu stolicu pokraj prozora, da Te bolje vidim. Vi ste jako ažurni, na čemu sam Vam zahvalan. Poslali ste “mom šefu” , doktoru Padovanu, drame. Inače, sa mnom je sve gore i gore. Kašalj, nevjerovatan kašalj gušio me od sinoć. Ne znam što će biti, ali znam kamo sve to vodi. Nasmiješio se. Da, Bog me kaznio. On me, zapravo, nije kaznio, on me kažnjava. On me muči. Neće da me pozove i ne znam zašto me muči. Što sam mu, zapravo, skrivio? Zatim se ponovo spustio na postelju. Ako si već kod bolesnika, onda pričaj. Zabavljaj ga! Pričao sam o najnovijim događajima iz Poljske, o dva prispjela ugovora izdavača iz Budimpešte i o našoj namjeri da u kolekciji polemika tiskamo i “Dijalektički antibarbarus”, tu njegovu najznačajniju polemiku koju godinama nije želio štampati. Štampajte, dosta sam se opirao da se taj prokleti “Antibarbarus” pojavi. Samo neka netko napiše pristojan predgovor, neka mnoge stvari pojasni, jer suviše smo daleko otputovali, da bi to novoj čitalačkoj publici bilo jasno. Mislim da će Vam dobro poslužiti promemorija koju sam Vam nedavno izdiktirao. Ne mogu a da mu se ne divim. Jer, sve što je Krleža govorio, a govorio je o čitavom nizu stvari koje moramo objaviti, govorio je nadahnuto, onako kako sam ga godinama navikao slušati, sjećajući se pri tome gotovo svakog detalja o kojem je bila riječ. Jučer mi je po Josipu poslao svežanj pisama na čitanje “da ih zadržim – odgovorim – ili da ih bacim u koš”. 20. XII 1981. poslije podneva s Gvozda se javlja Ivka: Iz bolnice traže da se hitno pronađe dr. Vranešić i Josip. To me navodi na tešku slutnju. Smjesta zovem bolnicu. Javlja se profesor Sekso. Nemam ohrabrujuće vijesti. Krleži je počeo naglo padati tlak. A to nisu dobri znaci. Mi ćemo to pokušati zaustaviti, ali sve skupa govori da se radi o ozbiljnoj krizi. U tako paničnoj atmosferi idem u bolnicu. Pred Krležinom sobom našao sam medicinsku sestru. Otvaram polako vrata. Pogledao me je poluzatvorenim očima, mahnuo mi rukom u znak pozdrava i jedva čujnim glasom rekao: Upalite sva svjetla i zovite doktora…
21. XII 1981.
Rani jutrošnji bilten govori da je Krležino zdravlje u nagloj silaznoj liniji.Oko podneva s Josipom u bolnici. Listam knjigu dežurne sestre. Njen zapis počinje: “Krleža proveo vrlo tešku i nemirnu noć”, a onda pojednosti o temperaturi i krvnom tlaku, o infuzionim supstancama itd. Otvaramo vrata njegove sobe. On spava dubokim snom. Krležin život se lagano gasi. Umire u bolnici u kojoj su umirali pjesnici Antun Gustav Matoš i Tin Ujević, i ne tako davno, također, slikar Krsto Hegedušić. Monitor pokazuje da srce normalno radi, srce – u koje nikada nije vjerovao – nije ga izdalo, ni njegov duh čak ni u ovim posljednjim trenucima. Još jutros, iz komoznog stanja Krleža se u jednom trenutku trznuo, pogledao u prozor gdje je stajao u vazi veliki buket cvijeća i upitao:”Tko mi je donio takav krasan buket?””Supruga doktora Mlinarića”, odgovorili su mu. Bacio je još samo leitimičan pogled na buket ruža i utonuo u san… Popodne s Josipom opet u bolnicu, pozvan da sudjelujem kod formuliranja saopćenja liječničkog konzilija. Prisutni su prof. dr. Ivo Padovan, dr. Daniel Planinc i dr. Krešimir Vranešić. Profesor dr. Padovan, očito na temelju konzilijskih dijagnoza i prognoza, ne želi ništa prepustiti slučaju s obzirom na sve čime će on, kao rukovodilac klinike i liječničkog tima koji bdije nad Krležom, biti suočen u ovim neizbježnim situacijama – po svoj prilici uskoro. Pita me otvoreno što mislim da li će se smjeti napraviti posmrtna Krležina maska. Odmah sam se kategorički usprotivio, rekavši da je Krleža izričito tražio da ne dopustim da se nad njim mrtvim “iživljavaju” te da spriječim svako fotografiranje i pokušaje pravljenja maske: To ide u “srednjovjekovlje”, tako mi je on osobno rekao i naredio, pa poslušajmo njegovu volju. Uostalom, o tome je i sam pisao (Mrtvo tijelo treba sakriti, trupla na divanu djeluju smiješno). Ionako nije više onaj Krleža. Poslije razgovora sa konzilijem Josip i ja odlazimo da ga vidimo. U polutami sobe. Okružen svim medicinskim pomagalima kojima se uvijek protivio, leži Krleža na sredini sobe. Još jedino kuca njegovo već umorno, ali hrabro srce.
25. XII 1981.
Iako je Krleža već na izmaku, iako duboko i, po svemu, nepovratno “spava”, osjećam potrebu da ga posjetim. Uzeo sam njegovu ruku i promatram mu spuštene vjeđe, što kriju njegove uvijek žive i budne oči koje se nikada više neće otvoriti. Njegova mala topla ruka, koja je napisala najduže, najstrasnije i najljepše stranice naše literature, klonula je…
26. XII 1981.
Primjena hemodijalize pokazala se korisnom utoliko što je otklonila neke poremećaje koji su uzrokovali zastoj rada bubrega, ali stanje je i dalje sasvim kritično. Sjedio sam danas duže uz uzglavlje, u nekoliko navrata okretao glavu desno-lijevo. Zazvao sam ga: Krleža! Enes je ovdje. Na riječ “Krleža” naglo se trznuo. Komentiram to s liječnikom Vladimirom Sjerobabskim koji mi reče: Pretpostavljam da on registrira stvari koje se oko njega događaju i da je duhom prisutan, ali nije sposoban da reagira. Pitam kakve su prognoze. Kao što i sami znate, stanje je bezizlazno, ali ništa se ovdje ne može tačno predvidjeti i odrediti.
28. XII 1981.
U podne je liječnički konzilij izdao saopćenje:”Zdravstveo stanje Miroslava Krleže vrlo je kritično unatoč svim poduzetim mjerama. I dalje se nastavlja intenzivno liječenje”. Nešto poslije podneva otišao sam u bolnicu. Krleža je ležao na lijevoj strani neobično rumen u licu. Na monitoru se oslikavao rad njegova srca, uredan i normalan kao da je srce mladića. Ni jednog zastoja, ni jednog prekida. Razgovaram s profesorom Padovanom koji je za cijele Krležine agonije uvijek nalazio za mene vremena, izuzetno predusretljiv, i srdačan. – Moram Vam reći, Enese, da, prema mom mišljenju, na žalost, Krleža prema svim pretpostavkama ovu noć neće preživjeti. Sve su mu funkcije prestale osim rada srca. Njegovo srce, njegov um i njegov organizam kao cjelina je nešto što ni ja, a ni moje kolege iz konzilija, koji imaju dug medicinski staž, nismo još imali u našoj praksi. Neću, niti imam potrebu da od njega u tom smislu pravim mit, ali on je bez sumnje i medicinski i biološki fenomen. To je u pravom smislu čudo od čovjeka. Završio je doktor Padovan. Navečer oko deset sati opet sam u bolnici. Na ekranu monitora, vidi se savršeno otkucavanje Krležinog srca. Temperatura 40,5 stupnjeva. Odlazim kući. Tek što sam zaspao, telefon. Dr. Krešo javlja: Signali na monitoru potpuno su nestali točno u jedan sat. Žurim se u bolnicu da ga posljednji put vidim. S posebnim strahom i zebnjom koja me je potpuno obuzela, u društvu s Josipom, otvorio sam vrata Krležine bolesničke sobe. Ležao je Krleža mrtav, još uvijek rumen u licu od visoke tempeature. Ležao je na sredini sobe na gvozdenom krevetu, uz koji sam neodoljivo asocirao one davne vojničke krevete iz njegovih ratnih novela. Ležao je Krleža podsjećajući me na poznatu sliku Ljube Babića “Franjo Ljuština na odru”. Spremali smo ga uz pomoć bolničarki, odjenuli u crno odijelo, a njegovu poznatu francusku kapu stavili mu na grudi. Tako je u limenom sanduku, kao i svi smrtnici ovoga svijeta, Krleža krenuo, kako je sam nagovijestio – “Na daleko putovanje, s kog povratka nema…”
4. XII 1981.
Mirogoj. Rastanak. Državna i općenarodna pogrebna ceremonija. Cvijeće, vijenci i oproštajni govori. Potpuno sam duhom odsutan. Posljednje riječi doktora Josipa Vidmara nad otvorenim grobom vraćaju me prizoru: “Laku noć dragi Krleža”. Ova Vidmarova parafraza oproštaja s danskim kraljevićem kao da je, više od svih drugih riječi, izgovorenih nad Krležinim otvorenim grobom danas, u ovaj sunčan, ali prohladan zimski dan, najvjernije izrazila sve moje osjećaje, kao da je sublimirala i stišala svu napetost istinske Krležine finalne drame koju sam i osobno doživljavao, koja me duboko potresala, danima i mjesecima, i kojoj sam, stjecajem moje vlastite životne sudbine, bio neposrednim svjedokom. Dirljive i veličanstvene drame, istodobno. “Laku noć, dragi Krleža!”Svijet se polako razilazi, napušta Mirogoj. Ostajem sam. Prilazim grobnici. Gledam dolje, na kamenim podlošcima, jedan pored drugog dva sanduka – dva lijesa – Bela i Krleža. I prije nego će gorbari položiti teški polopac od jablaničkog granita, spuštam jednu ružu u znak posljednjeg oproštaja.
Izvor: Čengić, Enes. S Krležom iz dana u dan; U sjeni smrti. GLOBUS/ZAGREB, 1986. str. 352-362
(AbrašMEDIA)