Nedavno je u NDC-u održana jedna zanimljiva konferencija, više razgovor sa mostarskim novinarima, kako to u Mostaru funkcioniraju mediji i da li uopće postoji sloboda govora. Nakon Igora Božovića, u društvu smo sa Farukom Kajtazom, urednikom radija koji je nekada bio Radio X, a danas se zove Radio Gradska Mreža.
Razgovarao Husein Oručević, AbrašMEDIA
Tražili ste od mostarskih novinara da vam opišu kako to izgleda danas sloboda medija. Kako ti vidiš danas slobodu medija u Bosni i Hercegovini? Možda na početku da se osvrnemo na naš grad Mostar, i tu je jako puno medijskih kuća, od portala do elektronskih medija.
Kada govorimo o lokalnom nivou, meni se čini da sa svim ovim novim, modernim tehnologijama, više ne možemo da govorimo samo o lokalnom nivou, uvijek kad govorimo, govorimo o globalnim stvarima, jer su novi mediji nametnuli taj jedan globalni pristup, gdje vi u svakom trenutku možete putem interneta pristupiti nekoj radio stanici,TV stanici, portalu, na bilo kojoj tački zemaljske kugle, tako da je termin lokalnog na neki način promijenio svoj oblik i pretvorio se u nešto što bi se moglo nazvati globalno-lokalnom pričom. Mediji sada ne mogu egzistirati samo na činjenici da se bave lokalnim stvarima, jer jednostavno javnost više nije samo lokalna, ona je dislocirana na cijeli niz različitih stvarnosti, i ljudi koji su educirani, ljudi koji poznaju jezike, odavno su izašli iz tih lokalnih okvira. Naravno, njih zanima šta se događa u njihovoj lokalnoj zajednici, šta se događa par ulica oko njih, međutim, itekako su svjesni svega onoga što se zbiva u svijetu, tih trendova, i jako dobro znaju da sve ono što odzvanja kao nekakva medijska jeka, možda u Aziji, da će se na neki način odraziti čak i na taj njihov mali mikrokosmos od tih par ulica gdje oni žive. Što se tiče grada Mostara, možemo reći da postoji relativno veliki broj medija u gradu. Kakav je njihov kvalitet, kakav je njihov doseg, da li su oni analitični, da li su dobri, da li su zabavni, da li su slobodni? To je veliko pitanje. Po mom mišljenju kvantitet ne mora nužno značiti kvalitet. Imamo u Mostaru veliki broj medija, međutim, kada pogledate malo i izanalizirate ko se čime bavi i na koji način, ko ima nekakav barem pokušaj nekog redovnog i pristojnog javnog servisa vijesti ili nekih emisija koje se tiču grada Mostara i šire zajednice, onda vidite da tu postoje, pogotovo među radio stanicama, dosta radio stanica koje emitiraju programe koji su zapravo nekakva vrsta kompjuterskih muzičkih set lista, sa nešto džinglova i reklama, bez čak i pokušaja da se napravi nešto što bi moglo biti zadovoljavanje potrebe lokalne zajednice. Još jednom napominjem da više taj termin lokalno je potpuno promijenjen i da se on mora sagledavati u puno širem, globalnom ogledalu, jer je svijet zaista premrežen. Sjećam se, nekad se govorilo svijet će biti globalno selo, kada se počelo uvoditi te telekomunikacijske satelite, tamo negdje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Mi upravo živimo u tom vremenu. Živimo u vremenu globalnog sela, i svi oni koji su prepoznatljivi, mislim da imaju mjesto na toj karti, dok oni koji se prepuštaju nekoj stihiji, koji zapravo uvode te set liste ili se bave copy paste novinarstvom, mislim da oni dugoročno neće imati velike šanse da opstanu, čak ni na ovom mikroplanu, jer kome je, recimo, danas do slušanja neke najnovije muzike, pod uslovom da je vi čak i imate u svom radiju, kad neko posjeduje kompujter i mogućnost da na YouTubeu u svakom trenutku presluša sve ono što je najaktuelnije u tom trenutku.
Bez obzira na tu priču kako je sve globalno, mi ipak u mnogome zavisimo, dakle, mostarski mediji u mnogome zavise od finacija koje se ovdje realiziraju, zavise od cjelokupne političke situacije, od ekonomske pogotovo. Ne možemo se izolirati od tog lokalnog miljea, koji itekako utječe na sadržaj i ono što se govori i želi prezentirati. Da li su naši novinari imuni na sve te ekonomske i političke pritiske kakvi se dešavaju redovno u svijetu i Evropi, ali sigurno i u Bosni i Hercegovini i u Mostaru? Kako danas izgledaju ti pritisci na novinare? Šta se od novinara traži?
Gledajte, i tu su se nekako pravila igre promijenila, meni se čini. Nekada je davno to bilo u vrijeme onoga sistema u bivšoj Jugoslaviji, dakle, neka vrsta otvorenog političkog pritiska, pa neko zovne… Postojali su ljudi na radio stanicama koji su bili neka vrsta političkih komesara, koji su brinuli da stvari idu svojim pravcem i smijerom. Svakako, to nije bilo nekakvo demokratsko okruženje, mada treba reći da je i u to vrijeme postojala neka vrsta slobode javne riječi. Bilo je ljudi koji su bili dovoljno hrabri da iskorače i krenu možda nekim drugim putem, pogotovo tih zadnjih šest-sedam godina postojanja te države. U posljednje vrijeme, odnosno, kada govorim u posljednje vrijeme to je termin od nekih desetak-petnaest godina, te su se stvari značajno promijenile i uloga politike, po mom mišljenju, je prestala biti dominantna. Ona je svakako još tu i postoji, međutim, razni utjecaji različitih finansijsko-interesnih lobija su postali puno važniji, puno je važnije postalo šta o svemu tome misli vlasnik, ili da li je neko prijatelj od vlasnika, ili da li možda postoji neka grupa ljudi koja je zainteresirana da kroz medije provuče ovu ili onu informaciju. Činjenica je da možda eventualno neka politika želi tamo nešto uređivati. Ti sistemi pritiska na medije i novinare postali su puno rafiniraniji, znači, oni se prije svega kreću u domenu finansiranja, jer nije nikakva tajna da su mediji i novinari u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Mostaru, čini mi se, u jednoj teškoj finansijskoj situaciji. Taj procvat tehnologije doveo je do toga da vi možete imati medij, a da baš i nemate puno angažovanih ljudi, a i to malo što ih imate oni se bave nekom vrstom prezentacijskog novinarstva, gdje zapravo nema postavljanja pitanja, nema traženja odgovora, nego se jednostavno novinari uče da dođu na neki događaj, da nekom od zvaničnika tutnu pod nos mikrofon i da on ispriča šta hoće, kažu – dobili smo izjave – i završena priča. Ja bih takve ljude nazvao držačima mikrofona, ni u kom slučaju ne bi ih nazvao novinarima. Novinarstvo je nešto sasvim drugo. Biti novinar je nešto sasvim drugo. Prije svega, propitkivati stvarnost i imati na umu da su samo činjenice važne i svete, da se sa njima ne može manipulirati, a naravno, novinar je čovjek koji ima svoj stav i on može iz tih činjenica zaključiti ovo ili ono. Recimo ja i vi možemo imati potpuno različiti stav oko nekog događaja kojeg smo bazirali na istim činjenicama. To je po meni legitimno. Zašto bi mi svi skupa razmišljali na isti način? Uostalom, to nije bit demokratskog društva. Ono što je bitno je to da činjenice moraju biti istinite, da ne mogu biti lažne, da ne mogu biti polulažne, da ne mogu biti isfabrikovane, ili da su jednostavno nekakve frazetine, koje ne znače ništa. Biti slobodaan znači prije svega biti, hajmo reći, financijski slobodan. Moramo biti realni, živimo u društvu u kojem se plaćaju računi, u kojem ljudi da bi preživjeli moraju zarađivati, prema tome, to je ona tanka grana na kojoj svi mi stojimo i nažalost, to je isto instrument preko koga brojni ekonomsko-tajkunski ili interesni lobiji zapravo pokušavaju ili uspijevaju upravljati medijima. Do novinara je samih da se izbore za svoj status. Ja sam uvijek, kada sam imao tako te neke razgovore o novinarstvu, o medijima, govorio da niko novinarima neće ništa dati. Postoje neke stvari koje se podrazumijevaju, u tom legislativnom smislu BiH ima gotovo pa savršene medijske zakone, čak su i neke članice EU prepisivale naša rješenja, Slovenija je prepisala neka rješenja od BiH kao primjer kako to treba. Međutim, jedno je napisati zakon, usvojiti ga, bilo je čak i od strane OHR-a, a drugo je sasvim taj zakon provesti, odnosno, konzumirati ga u stvarnosti i u toj klackalici između prava i odgovornosti, s jedne strane, i politike i vladinih struktura, s druge javnosti, mora se naći jedna fina mehanika kako bi sve to skupa funkcioniralo. Dakle, novinari moraju da se izbore za svoja prava, oni prije svega moraju znati šta su njihova prava, moraju znati svoj posao, ne smiju biti držači mikrofona, trebaju biti ljudi koji razmišljaju svojom glavom i moraju biti ljudi koji poštivaju činjenice, jer bez istinitosti i činjenica onakvih kakve jesu, sve ostalo je upitno.
Cijeli intervju poslušajte na AbrašRadiju: