Federico García Lorca: U svijetu se ne bore ljudske snage, već podzemne

Federico García Lorca bio je španski pjesnik i dramatičar. Rođen je 5. 6. 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Zbog studija književnosti i prava odlazi u Madrid, gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim intelektualcima. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac “Leptirove čarolije”, a iste godine objavljuje “Libro de poemas”. Zbirku “Cauciones” objavljuje 1927. godine, a iste godine i dramu “Mariana Pineda”. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova “Romancero gitano” (Ciganski romancero). Na povratku iz SAD-a piše knjigu “Pjesnik u New Yorku”, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Kao direktor i umjetnički animatora studentskog putujućeg pozorišta “La Barraca” obilazi sve španske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra, u tom periodu piše drame “Don Cristobaldovo malo kazalište”; “Čudesna obućarka”; “Ljubav don Perimplina” i “Belise u ujakovu vrtu”.

Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA

Lorca je dvije godine prije smrti izjavio: “Uvijek ću biti na strani siromaha, uvijek ću biti na strani onih koji ništa ne posjeduju, kojima se čak i mir u siromaštvu uskraćuje… U svijetu se danas ne bore ljudske snage, već podzemne”. (1934.)

Za vrijeme izbijanja građanskog rata Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi, 19. 8. 1936. uhapšen je i strijeljan.

“Jedne večeri, u osam sati (citat iz članka Carlosa Drummonda de Andreasa), sav krvav, uhapšenik je bačen u jednu kamionetu.” Strijeljan je u zoru sredinom mjeseca kolovoza (19. ?) godine 1936. na nekom putu ili nekom groblju, 25 kilometara od Granade (negdje u blizini sela Viznar). F.V. Keljin, na osnovu nađenih dokumenata, tvrdi: “Po nalogu berlinskog Ibero-njemačkog instituta, kojim je rukovodio njemački general Wilhelm von Vaupel”, tako je to zločin ne samo frankista nego i hitlerovaca. Te je zore strijeljano još dvanaest granadskih intelektualaca, “širitelja evropskog duha”, što je za “bijele” značilo neprijatelja španjolske tradicije. Jedan od najvećih španjolskih pjesnika, organski povezan sa tradicijom španjolskog naroda, bio je jedna od prvih žrtava tobožnjih “branilaca španjolske tradicije”! Odmah poslije izvršenja zločina nad Lorcom “javno su spalili na trgu Carmen u Granadi sve njegove knjige – kao i knjige koje su se našle u Pučkoj knjižnici sela Fuente Vaqueros, a koju je on, Lorca, osnovao.” (Marie Laffranque)

Federico García Lorca je jedan od najistaknutijih pjesnika španske literature 20 stoljeća, koji je u svom djelu sjedinio tradicionalne vrijednosti španske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.

 

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Gitara

Počinje tužaljka
gitare.
Razbijaju se kupe
praskozorja.
Počinje tužaljka
gitare.
Zalud ju je šutkati.
Ne možeš je
ušutkati.
Plače jednolična,
kao što plače voda,
kao što plače vjetar
na snježištu.
Ne možeš je
ušutkati.
Plače zbog stvari
dalekih.
Pijesak toploga Juga
što traži kamelije bijele.
Plače strijelu bez cilja,
večer bez sutra
i prvu mrtvu pticu
na grani.
Oh gitaro!
Srce ranjeno
sa pet mačeva.

 

Oproštaj

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

 

(AbrašMEDIA)