George Bernard Shaw: “Šta će reći istorija? Istorija će, gospodine, lagati kao i obično.”

George Bernard Shaw rodio se u Dublinu, 26. 7. 1856. godine. Njegova porodica je pripadala nižem irskom protestantskom plemstvu. Sa zvaničnim obrazovanjem, Bernard je završio u svojoj 15. godini. Kada njegova majka napušta njegovog oca, koji je bio alkoholičar, zajedno sa njom Bernard se, 1872. godine, seli u London. U Londonu je pokušavao sam da nauči ono što je propustio u zvaničnom obrazovanju, provodeći dane u čitaonici Britanskog muzeja.

On se smatra jednim od najznačajnijih dramskih pisaca poslije Shakespearea. Napisao je preko pedeset drama, te mnoge pozorišne i muzičke kritike. U svojim djelima on istupa kao društveni kritičar, a najmanje je cijenio institucije.

Na samom početku njegovog književnog stvaranja doživljava poraze, jer romane koje je on pisao izdavači su odbijali, što je otežavalo umjetnikov “siromašni život”.

George Bernard Shaw iščitava Marxa i prihvata ideje socijalizma. Godine 1884., u Chicagu štrajkuje sa 40. 000 radnika, koji su zahtjevali bolje uslove rada. On učestvuje i u osnivanju Društva Fabijanaca, čiji je član, između ostalih, bio i pisac Herbert George Vels. To je bila britanska socijalistička obrazovna organizacija, koja je promovisala društvene promjene putem demokratskih načela. Iako nikada nisu prerasli u stranku, imali su bliske veze sa Laburstičkom partijom. Shaw se zalagao za ukidanje privatnog vlasništva, za radikalne promjene izbornog sistema, vodio je kampanju za pojednostavljenje pravopisa i reformu engleskog alfabeta. On se uključio u svaki aspekt aktivnosti društva, a najviše kao urednik jednog od klasika britanskog socijalizma – “Fabian Essaya in Sociallism”, 1889. godine.

George Bernard Shaw bavio se pisanjem umjetničkih kritika i književnih recenzija, kao i fantastičnih muzičkih kolumni, u kojima je uglavnom promovisao djela Riharda Vagnera. Svoje članke u novinama u početku je potpisivao pseudonimom Corno di Bassetto (“lisičji rog”), a kasnije koristi lične inicijale. Prvu dramu, “Widowers Houses”, napisao je 1892. godine, ali ni ona, kao ni narednih šest drama, “nisu imale dug vijek na sceni”.

Postoji anegdota po kojoj je Shaw poslao pozivnice za svoju novu predstavu Winstonu Churchillu (s kojim je bio u političkom neprijateljstvu) sa tekstom: “Poštovani gospodine! Šaljem vam dvije ulaznice. Jednu za vas, a drugu za bilo kog vašeg prijatelja – ako ga imate!” Churchill mu je odgovorio: “Poštovani gospodine! Vraćam vam ulaznice i srdačno zahvaljujem. Nažalost, na premijeru ne mogu doći, ali doći ću na reprizu – ako je bude!”

Ono što kao tema zanima ovoga pisca jeste eksploatacija ljudi, siromašnih radnika. Pisao je o konvencionalnosti i o svemu vještačkome u tadašnjem engleskom pozorištu, dajući cjelokupnom djelu ironičan ton.

“Cenzura se završava sa logičkim savršenstvom po kojem ljudi smiju da čitaju samo one knjige koje niko ne čita.”

Sljedeću dramu, “Mrs. Warren’s Profession” napisao je 1893., ali je ona postavljena na scenu tek 1902. godine, jer je cenzor drama, odbio da izda licencu. Tema je organizovana prostitucija, a heroina, mlada, obrazovana žena, koja otkriva da se njena majka bavi organizovanjem bordela širom Evrope. Ponovo je odlučujući ekonomski factor.

1898. godine objavljuje sabrane drame pod zajedničkim naslovom “Prijatne i neprijatne drame”. Od 1895. godine do 1898. on piše dramske kritike za “Saturday Review”, u kojima je posebno promovisao djela norveškog dramskog pisca, Henrika Ibzena (1891. godine napisao je i esej “Suština ibzenizma”).

Godine 1901., u Londonu se na scenu postavlja drama Georgea Bernarda Shawa, “Caesar and Cleopatra”, koja predstavlja njegovo prvo veliko djelo. Cleopatra je prikazana kao razmaženo i poročno 16-godišnje dijete, a ne 38-godišnja zavodnica kao kod Shakespearea. A Cezar je usamljeni čovjek i više filozof nego vojnik.

U drami “Major Barbara” (po kojoj će kasnije biti snimljen i film), bavio se načelima fabrika oružja, koje žele sebe da prikažu kao izrazito religiozne, kao i hipokrizijom Armije spasa, čiji patronati su upravo fabrikanti oružja i proizvođači viskija.

U dramskim djelima koja su usljedila Shaw se okrenuo ka nečemu što bi se moglo nazvati ozbiljna farsa; intelektualna komedija sa njegovim uobičajenim živim dijalozima, u koju uvodi nerealistične elemente, koje će kasnije potpunije istražiti.

1912. godine, na scenu se postavlja drama “Androcles and the Lion” u kojoj se Shaw bavi pravom i lažnom vjerskom ezgaltacijom. Ovo je filozofska drama o ranom hrišćanstvu.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata, Bernard prestaje sa pisanjem drama i piše pamflet “Zdrav razum o ratu”, u kojem ne pravi razliku između Velike Britanije i njenih saveznika i Nijemaca, nazivajući ih sve zločincima. Traži dogovor i sklapanje mira. Njegovi antiratni govori postali su ozloglašeni u javnosti i postao je meta mnogobrojnih kritika, doživljavajući isto što i pisac Herman Hese.

1919. godine piše dramu “Heartbreak House” (na scenu je postavljena 1920.), u kojoj prikazuje duhovno bankrotstvo svoje generacije, koju smatra odgovornom za ratna krvoprolića.

Remek-djelo “Saint Joan” (odigrana 1923.), a uspjeh ove drame donosi mu Nobelovu nagradu za književnost 1925. godine, pri čemu on ne prihvata novčani iznos, već ga preusmerava za prevode švedske književnosti na engleski jezik.

George Bernard Shaw umro je 2. 11. 1950. godine. Ostaće upamćen i kao najčitaniji muzički kritičar u Engleskoj, najbolji pozorišni kritičar svog vremena, te predavač i esejista koji se bavio političkim, ekonomskim i društvenim temama.

Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić (AbrašMEDIA)

George Bernard Shaw: “Šta će reći istorija? Istorija će, gospodine, lagati kao i obično.”

George Bernard Shaw: “Šta će reći istorija? Istorija će, gospodine, lagati kao i obično.”