Navršila se godišnjica protesta u nekim gradovima Bosne i Hercegovine. Kako se taj jubilej približavao, učestale su rasprave o protestima, njihovom obilježavanju, ali i onome što su oni značili i što bi mogli značiti. Očigledno je da su protesti značajno uticali na društveni život Bosne i Hercegovine, ako ne po krupnim promjenama koje bi izazvali, onda po tome što su predstavljali prvi slučaj građanskog otpora političkim elitama, koje su uplašene od mogućnosti njihovog ponavljanja. To je bio prvi put da protestima nisu upravljali nacionalisti i da su okosnicu protestnih zahtjeva predstavljali ekonomsko-socijalni zahtjevi. Protesti su, dakle, pokazali da je u Bosni i Hercegovini moguće načiniti proboj iz obruča dominantne nacionalističke ideologije i politike i postaviti na dnevni red društvenih borbi pitanja koja nisu prijatna političkim elitama.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Istina je, međutim, da je dominacija nacionalizma spriječila da protesti postanu opštedruštveni, da prevaziđu entitetske i nacionalne granice. Bilo je jasno i prije protesta da dominacija nacionalizma sprečava zajedničku borbu u cijeloj državi, a protesti su to samo potvrdili. U budućnosti, potrebno je strogo insistirati na onim zahtjevima koji ujedinjuju a ne razjedinjuju. Izgleda da je ta svijest snažno prisutna u aktivističkim krugovima i nju treba održavati, razvijati i programski uobličavati.
Protesti su pokazali da postoji svijest u društvu o tome da je sistem truo i da ne može da obezbijedi napredak. Tu nije riječ samo o nesposobnosti pojedinih partija već svih partija, ali i sistema kao takvog. Izlaskom na ulice, građani su poslali poruku da su postojeće institucije nelegitimne i da ne mogu poslužiti kao instrument rješavanja krize. Zato je izlaz potražen drugdje, na ulici. Međutim, protesti nisu bili onoliko masovni koliko bi to bilo potrebno i dovoljno da se većina građana ubijedi u njihovu efikasnost. Zato, protesti ne mogu biti jedini, pa čak ni glavni oblik društvenog otpora. Mnogobrojni drugi oblici društvenog aktivizma, koji nisu toliko vidljivi, i zbog toga samo na prvi pogled nisu toliko efikasni, treba da predstavljaju stalne oblike društvenog angažmana.
Ali, ako postoji svijest da stanje ne valja i da je sistem prevaziđen, još uvijek ne postoji svijest o tome kako stvari mijenjati i za šta se zalagati. Plenumi su predstavljali pokušaj građanskog samoorganizovanja i otpora političkim elitama. Oni su predstavljali oblik ostvarivanja ideje neposredne demokratije, koja predstavlja kritiku i negaciju modela demokratije u kome su građani svedeni na glasačku mašinu, i to jednom u četiri godine. Treba da se čuje sto mišljenja, kako bi demokratija postala puna, i svako od tih sto mišljenja treba da dobije jednaku šansu da postane dominantno. Međutim, plenumi su se na tome zaustavili, i u tome je bila njihova osnovna slabost. Oni su omogućili svima da govore, ali su postali i ostali mjesto izražavanja nezadovoljstva. Izražavanje nezadovoljstva, čak i kad je relativno jasno, samo po sebi nije dovoljno, jer nam više nije dovoljna kritika, već su nam neophodni konkretni zahtjevi. Program konkretnih mjera, i to ostvarivih, dokaz je zrelosti jednog pokreta, a toga nije bilo u protestima i na plenumima. Toga nema ni danas, jer su na protestima, održanim u znak sjećanja na prošlogodišnje, ponovo nošeni transparenti sa uopštenim parolama, a neki nacionalisti su potpuno promašili svrhu protesta, noseći ratne zastave RBiH. Htjeli ne htjeli, oni su objektivno igrali ulogu Dodikovih i Čovićevih saveznika u današnjim protestima.
Nema uspješnih protesta bez organizacije koja bi ih usmjeravala, kako u strateškom tako i u programskom smislu. Takve organizacije nije bilo na prošlogodišnjim protestima, što je najvažniji razlog njihovog neuspjeha. Oni su tekli spontano, uz pokušaje različitih grupa, pa i političkih stranaka, da se u njih uključe u što većoj mjeri. U takvoj situaciji, nije bilo teško da dođe i do izazivanja nasilja, ali i do silnog gubitka vremena i energije u praznom hodu, koji se ogledao u tome što se protestovalo za nešto što nije dovoljno određeno. Jednom riječju, oni koji su protestovali, znali su protiv čega protestuju, ali nisu znali za šta protestuju. Pogotovo nisu znali kako da postignu promjene koje su željeli.
Protesti kojima je obilježena godišnjica prošlogodišnjih protesta nisu bili masovni, kako bi se moglo očekivati kad se zna u kakvom položaju se nalazi velika većina građana. Prošlogodišnja energija je dijelom potrošena, a građanima nije jasno kakve promjene bi novi protesti mogli izazvati. Određeni broj građana je protestovao, smatrajući to svojom moralnom obavezom, želeći time da izraze nezadovoljstvo. Protesti su, dakle, imali čisto simbolički karakter. Oni ponovo nisu bili praćeni konkretnim zahtjevima, niti je trebalo da predstavljaju početak novog protestnog pokreta. I, što je najvažnije, od prošlogodišnjih do ovih protesta nije bilo stalnog i osmišljenog rada „u bazi“, među radnicima i drugim obespravljenim. Zato, nije bilo nikoga ko bi mogao na ulice izvesti veliki broj građana.
Protesti su bili dokaz da prošlogodišnji protesti nisu zaboravljeni, a da građani nisu zadovoljeni. Oni su istovremeno dokaz da još uvijek ne postoji politička alternativa. Zadatak aktivista prošlogodišnjih i ovogodišnjih protesta jeste jasan, ali i težak – da djeluju ka stvaranju društvene organizacije sa jasnim programom konkretnih zahtjeva, kako bi narodno nezadovoljstvo moglo biti razbuđeno, uvećano i oblikovano, te kako budući protesti ne bi bili spontani, već vođeni od strane onih koji tačno znaju za šta i kako se treba boriti.
(AbrašMEDIA)