Goran Marković: Ekspertske vlade i vanredni izbori

Među najčešćim zahtjevima učesnika protesta u Bosni i Hercegovini ističu se i formiranje ekspertskih vlada i vanredni izbori. Ekspertske vlade se često posmatraju kao jedno od rješenja, barem privremenih, do narednih izbora. Nije slučajno što su učesnici protesta, a potom i plenuma, istakli upravo ovu ideju. Prije svega, treba reći da ekspertske vlade u svijetu nisu ni brojne ni dugovječne. To nije nimalo neobično, pošto političke stranke žele da u vladama budu njihovi članovi. Upravo su omrznutost političkih stranaka kod nas, njihova nelegitimnost i odsustvo njihove želje da bilo šta mijenjaju, naveli građane da zahtijevaju formiranje ekspertskih vlada. One se smatraju poželjnim iz nekoliko razloga: 1) ne čine ih stranački poslušnici; 2) u njihov sastav ulaze stručni ljudi; 3) veća je vjerovatnoća da su oni moralniji i odgovorniji od stranački postavljenih ministara.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Pošto u našem političkom i društvenom životu treba da bude više stručnih, odgovornih i nezavisnih ljudi, vjeruje se da je ekspertska vlada pronađena formula kojom to treba da bude postignuto. Zaista, ekspertske vlade mogu predstavljati dobro rješenje, ali njihove domete ne treba prenaglašavati. Prije svega, treba znati da ekspertska vlada ne može biti dugoročno rješenje. Kako političke stranke dominiraju političkim životom, one će željeti da formiraju svoje vlade. Pošto je vlada centar političkog odlučivanja, političke stranke se neće odreći svoje dominacije ovim organom. U sadašnjim prilikama, međutim, ekspertska vlada može biti formirana ako pritisak demonstranata bude dovoljno snažan. Snaga protesta i plenuma je neophodna zato što i ekspertsku vladu treba da neko izabere, a to je skupština. Jer, skupština bira vladu i izglasava joj nepovjerenje, a da li će ta vlada biti stranačka ili ekspertska, ničim nije regulisano. Ona će biti onakva kakvu skupština izglasa. Dakle, nema nikakvih ustavnih i zakonskih prepreka za izbor ekspertskih vlada. Prepreke su isključivo političke prirode.
Ekspertske vlade nisu garancija da će se stvari početi mijenjati. Razloga za to je više. Prvo, ekspertska vlada će nailaziti na otpor stranačke skupštine, koja će, čak i nezavisno od prijedloga ekspertske vlade, nastojati da je opstruiše, prosto zato što je ne čine stranački ljudi. Zato, ekspertska vlada ne može ni opstati, a kamoli uspjeti, bez podrške protestanata i plenuma. Drugo, ekspertsku vladu ne mogu činiti bilo koji eksperti. Nije dovoljno čak ni to da je čine najbolji eksperti. Jer, među ekspertima ima nemalo oportunista, strašljivaca koji ne žele da se bilo kome zamjere, pogotovo ne kapitalistima i političkoj eliti. Osim toga, među ekspertima ima konzervativaca, liberala i raznih salonskih ljevičara (ne zna se koji su gori), a takvi eksperti u vladi mogu samo škoditi.
Da bi ekspertska vlada ispunila očekivanja, ona mora predložiti program izlaska iz krize, čak i po cijenu da taj program ne naiđe na podršku skupštine. Često se misli da ekspertska vlada ne može ništa uraditi iz dva razloga. Prvi razlog je što je njen vijek trajanja kratak (do oktobarskih izbora), dok je drugi razlog taj što skupština, sastavljena od stranačkih ljudi, neće prihvatiti program ekspertske vlade. Oba razloga su izuzetno snažna. Međutim, s njima bi se dalo nekako izaći na kraj ako se uspije izbjeći treći razlog – vlada sastavljena od eksperata koji podržavaju postojeći društveni sistem, odnosno vlada sastavljena od neoliberalno orijentisanih eksperata.
Program izlaska iz krize može poslužiti u dvije svrhe. Prvo, dio tog programa može biti ostvaren brzo, dok protesti još traju i u osloncu na protestni pokret. Drugo, ekspertska vlada, pišući program izlaska iz krize, ne bi samo pisala program koji bi sama provodila, nego bi to istovremeno bio program koji bi se provodio i nakon oktobarskih izbora. Razumije se, političke stranke ne bi htjele da ga provode, ali bi, u zavisnosti od snage protestnog pokreta, možda bile primorane da to učine. Program se, dakle, ne piše samo za period koji neposredno predstoji, nego i za nešto duži period, jer treba imati u vidu da nikakav izlazak iz krize nije moguć brzo.
Suština je, dakle, u programu a ne u vladi. Jer, da bi program bio ostvaren, mora postojati politička volja. Ta volja ne postoji u sadašnjim skupštinama, ali postoji na ulicama i na plenumima. Stoga, važnije je da se sačini dobar program nego da se formira osrednja ekspertska vlada. Pošto nije izvjesno da li će takva vlada negdje biti formirana i kada, sa pisanjem programa treba početi odmah. Zato, vrlo važno je što su se plenumi već počeli organizovati, tako da su formirana njihova radna tijela koja se bave pojedinim pitanjima. Naravno, niko ne može sebi prisvojiti pravo da pronalazi izlazak iz krize bez saradnje sa brojnim pojedincima i organizacijama koji su za to zainteresovani. Ma koliko sindikati razočarali tokom protesta, ne treba smetnuti s uma sljedeću činjenicu. Sindikat je masovna organizacija, u čijem sastavu ima i borbenih članova i vođa, samo što oni ne mogu doći do izražaja. Ako plenumi privuku takve sindikalce na svoju stranu, ovi bi im mogli obezbijediti masovnu podršku svojih članova i kolega sindikalnih aktivista. Čak i kad bi se plenumima pridružili samo predsjednici pojedinih sindikata iz preduzeća, bio bi to veliki uspjeh. Od toga ne treba bježati zato što su svi zgađeni izdajničkim ponašanjem sindikalnih vrhuški.
Vanredni izbori
 U javnosti se može čuti ponešto i o vanrednim izborima. Neki govore o prijevremenim izborima. U suštini, to je jedno te isto. Osim kod nas. Naš zakon poznaje prijevremene izbore, dok o vanrednim izborima ne govori. Na prvi pogled, izgleda da i nema razloga, jer vanredni izbori su oni izbori koji se održavaju prije vremena, odnosno prije isteka mandata nekom organu, na primjer skupštini. U tom smislu, vanredni izbori su istovremeno i prijevremeni.
Naš zakonodavac se, međutim potrudio da prijevremene izbore obesmisli. Naime, mandat skupštine izabrane na prijevremenim izborima traje do isteka mandata skupštine koja je prethodno raspuštena. To znači da može biti izabrana skupština čiji će mandat trajati svega nekoliko mjeseci. Takva skupština ne može čestito ni početi da radi, a već je čekaju novi izbori. Dokle god važi ovakvo besmisleno rješenje, nema smisla zahtijevati prijevremene izbore. Moglo bi se dogoditi da nova skupština ima sličan sastav kao i stara, pa bi izbori bili samo gubitak vremena. Mnogo je korisnije raditi na terenu, u masama, i, u krajnjoj liniji, pripremati se za redovne izbore. Prijevremeni izbori mogli bi poslužiti samo onim političkim strankama koje su u opoziciji ili su čak bile u vladajućoj koaliciji, ali nisu bile nosioci glavnih poluga vlasti. Takvim strankama bi prijevremeni izbori odgovarali kako bi za svoje interese pokušale iskoristiti sadašnju situaciju.
(AbrašMEDIA)