Home » AbrašMEDIA » Goran Marković: Jednostrani antifašizam naš svagdašnji

Goran Marković: Jednostrani antifašizam naš svagdašnji

Svi znaju da danas obilježavamo pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Svi znaju da je danas jubilej – sedamdeset godina otkako je ta velika pobjeda postignuta. Međutim, rijetko kad se razmišlja o tome šta antifašizam znači danas. Ne mislim samo na činjenicu da je malo onih koji znaju šta sve čini fašizam, pa da iz toga mogu pouzdano zaključiti šta je to antifašizam. Mislim na to da se svjesno zanemaruju pojedini, vrlo važni aspekti antifašizma. Kod nas, na jugoslovenskim prostorima, to zanemarivanje, koje se vrši iz ideoloških i praktično-političkih razloga, vrlo je izraženo.
Piše: Goran Marković
Zato, imamo jednostrani ili osakaćeni antifašizam. Antifašizam se prosto svodi na pobjedu nad vojskom Hitlerove Njemačke i njenih saveznika. Čak, često se među tim saveznicima ne navode brojni kolaboracionisti iz jugoslovenskih zemalja, tako da više nema jedinstvenog mišljenja o tome ko su sve bili antifašisti. Posebno je drsko što se u jugoslovenskim zemljama zanemaruje, prećutkuje ili relativizuje činjenica da su antifašističku borbu organizovali i vodili komunisti i da su oni bili jedina organizovana politička snaga kojoj treba zahvaliti što je antifašistički pokret u Jugoslaviji bio jedan od najjačih antifašističkih pokreta. Zapravo, ako ostavimo po strani Sovjetski Savez i Veliku Britaniju, koje su kao države vodile antifašističku borbu, jugoslovenski partizanski pokret je bio najsnažniji antifašistički pokret u Evropi. Istovremeno, to je bio jedini antifašistički pokret u Jugoslaviji. Dakle, ne znamo pouzdano ni šta je antifašizam ni ko su (bili) antifašisti.
Relativizacija antifašizma u jugoslovenskim zemljama ide u dva pravca. Jednostrano se prikazuje njegov sadržaj i falsifikuje se istorija, time što se neistinito prikazuje ko su sve bili antifašisti. Antifašizam time gubi na značaju, a ostaje samo pomodno obilježavanje 9. maja i prigodne čestitke bez smisla i sadržaja. Zašto? Zato što vladajuće ideologije nisu antifašističke. To još ne znači da su fašističke. One, naprosto, ne mogu da opstanu ako ne negiraju pojedine ideje koje su ugrađene u temelje antifašizma. Osim toga, političke elite dosta dugo zagovaraju rehabilitaciju onih koji su služili fašistima i nacistima u Jugoslaviji. Taj proces je započeo još 1990. godine. Tada je to bila samo politička i ideološka rehabilitacija izdajnika i zločinaca – četnika, ustaša, belogardejaca i drugih, a sada je ona, barem u nekim jugoslovenskim zemljama, postala i pravna rehabilitacija.
Ideologija nacionalnih političkih elita i njihova potreba da rehabilituju svoje ideološke preteče iz vremena prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata doveli su do toga da su jugoslovenske zemlje, koje su imale najsnažniji antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, danas na samom rubu antifašističkog svijeta. Mihailović i Pavelić bi danas mogli biti zadovoljni.
Iako vladajuće ideologije nisu fašističke, u njima ima nekih elemenata koji su nastavak ideja i politika koje su formulisane i sprovođene u Drugom svjetskom ratu. Tu, prije svega, mislim na nacionalizam, koji podrazumijeva mržnju prema drugim narodima, shvatanje po kome su ti narodi manje vrijedni, krivi za naše neuspjehe, poraze i probleme, naši prirodni i vijekovni neprijatelji, zbog čega treba da budu kažnjeni – ubijeni ili prognani, već prema prilikama. Hitler je ubijao Jevreje, Rome i slovenske narode. Naši nacionalisti su ubijali i progonili Srbe, Hrvate, Bošnjake ili Albance. Ne samo da su ih ubijali i progonili, nego danas ne žele da priznaju te zločine, ili ih, u najboljem slučaju, umanjuju i relativizuju okolnosti pod kojima su učinjeni.
Danas se nalazimo u apsurdnoj situaciji između fašizma i antifašizma, zato što političke elite ne smiju i ne mogu otvoreno kidisati na antifašizam jer je on civilizacijska tekovina, a opet njihove ideologije i politike nisu antifašističke. Zato se stalno obilježava 9. maj, dok se preostala 364 dana u godini na ovaj ili onaj način vrši rehabilitacija kvislinga koji su služili fašistima.
Fašizam nije mrtav zato što živi u današnjim ideologijama, koje i dalje počivaju na netrpeljivosti i mržnji, koje ne priznaju ravnopravnost ljudi i nacija. Fašizam nije mrtav i zato što se pokušava sprati ljaga sa kolaboracionističkih vođa i pokreta. Međutim, antifašizam nije ugrožen samo zato što neki pojedinci ne mogu da se pomire da su njihovi djedovi i očevi bili zločinci i okupatorski konjovoci, pa pokušavaju da izbrišu istorijske činjenice. Antifašizam je ugrožen i zato što su njegovi temelji uzdrmani djelovanjem političkih elita i krizom kapitalističkog sistema. Dakle, postoje objektivni činioci koji vode jačanju ekstremne desnice, nacionalizma i neofašizma. Djelovanje političkih elita kao objektivni činilac slabljenja antifašizma ogleda se kako u održavanju nacionalizma, tako i u reviziji istorijske istine. Nacionalizam (u Evropi i rasizam) uslovljen je krizom kapitalističkog sistema. To je pogotovo vidljivo u razvijenoj Evropi, u kojoj posljednjih godina jača ekstremna desnica, koja promoviše ideje koje su u većoj ili manjoj mjeri slične pojedinim fašističkim idejama. Ovo je posebno uočljivo ukoliko jačaju antisemitizam i antiimigracioni sentimenti. Kao što je 30-ih godina XX vijeka kriza kapitalizma iznjedrila fašizam, tako današnja kriza kapitalizma proizvodi ekstremnu desnicu koja vuče ka fašizmu. Zaoštravanje te krize moglo bi dovesti do daljnjeg jačanja ekstremne desnice. Što kriza bude veća, desnica će postajati ekstremnija. Nedavne pobjede ekstremne desnice u Francuskoj, njeno relativno jačanje u Grčkoj, njena istaknuta uloga u Ukrajini, samo su neki primjeri koji upozoravaju.
(AbrašMEDIA)