Nadrealnost ljudskih prava u Bosni i Hercegovini

Kritikovati ideju ljudskih prava je pogubno. Onaj ko je protiv ideje ljudskih prava, osuđen je da ih krši ili da i sam padne kao žrtva njihovog odsustva. Sudbina mnogih staljinističkih rukovodilaca je školski primjer za to. Prvo su kršili ljudska prava drugih, a onda su pali kao žrtva odsustva ljudskih prava. Nepoštovanje ljudskih prava izaziva lančanu reakciju. Ako se ne poštuju u jednom segmentu, prema jednoj kategoriji, prije ili kasnije će biti ugrožena u cjelini.

Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA

Kritikovati nedostatke u ostvarivanju ljudskih prava je blagotvorno. Ono treba da doprinese njihovoj punoj realizaciji. Na koncu, ono treba da spriječi prostituisanje same ideje, koja gubi legitimitet ukoliko se ne može ozbiljiti. Ostvarivanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini nailazi na toliko prepreka da se sama ideja nalazi u ozbiljnoj krizi. Sve manje se posvećuje pažnje ljudskim pravima, pogotovo u svakodnevnom životu i od „običnih“ ljudi. Njima se još jedino bave akademska zajednica i dijelovi nevladinog sektora, ali ih malo ko uzima za ozbiljno. Političke elite su postigle dvostruki cilj. S jedne strane, one su, oglušujući se o potrebu zaštite ljudskih prava, ili ih neposredno kršeći, spriječile da njihovo ostvarivanje postavi na dnevni red pitanje njihove odgovornosti i ograničavanja njihove vlasti. Jer, ljudska prava ne služe samo tome da pojedinci i grupe ostvare različite ciljeve i interese, već i da budu zaštićeni od državne vlasti, odnosno da budu postavljene djelotvorne granice toj vlasti. S druge strane, ostvarivanje ljudskih prava je svedeno na parodiju, sama ideja je dobrim dijelom delegitimizovana, pa političke elite mogu nastaviti da ih krše bez straha od dodatnog gubitka legitimiteta zbog toga. Kad se narod pomire da su ljudska prava nedostižan ideal, lakše podnosi njihov nedostatak.

Ne tvrdim da je sve to dio smišljenog plana političkih elita. One se, jednostavno, ponašaju u skladu sa svojim interesima. Njihov primarni cilj je da obezbijede što potpuniju i trajniju kontrolu, ako je moguće svih, društvenih procesa i odnosa. Da bi u tome uspjele, ne rizikujući pritom gubitak pozicija moći, moraju prethodno svesti građanina na polugrađanina ili podanika, što nije moguće bez negiranja njegovih ljudskih prava. Opet, da bi to mogle nekažnjeno činiti, moraju ljudska prava smjestiti u sferu nadrealnog. Moraju ubijediti građane da prihvate ideju kako će Bosna i Hercegovina jednog dana postati pravna država u kojoj se poštuju i ostvaruju ljudska prava.
Kako se ljudska prava odnose na različita dobra i vrijednosti koje treba da zaštite, ne može se govoriti o njihovoj podjednakoj ugroženosti. Neka od njih su ugrožena u većoj, a neka u manjoj mjeri. Opšte pravilo glasi: više i teže će biti ugrožena ljudska prava čije ostvarivanje može u većoj mjeri ugroziti pozicije nosilaca ekonomske i političke moći. To znači da su najugroženija politička, ekonomska i socijalna prava. Ugroženost je dvostruka: faktička i formalna. Faktička ugroženost znači da pojedina ljudska prava, uprkos tome što su proklamovana ustavima i zakonima, ne mogu biti ostvarena u većoj ili manjoj mjeri. Formalna ugroženost znači da pravne garancije pojedinih ljudskih prava nisu potpune. Poseban problem je što ustavi ponekad predviđaju da će pojedina ljudska prava biti uređena zakonom, kao što je na primjer slučaj sa pravom na štrajk u Ustavu Republike Srpske, a onda ono zakonom bude restriktivno uređeno. Dešava se i da zakonsko regulisanje jednog ljudskog prava dovede do kršenja nekog drugog ljudskog prava.

Zašto su nam ljudska prava bitna?

Ako svi imaju ista ljudska prava, a ne mogu da ih ostvare u punoj mjeri, postavlja se pitanje njihovog društvenog značaja. Ne tamni li svjetlo ljudskih prava ako ona ne mogu biti ostvarena? Na koncu, da li ljudska prava treba ili mogu da posluže nečem drugom osim ograničavanju državne vlasti u okviru postojećeg poretka? Teorijski posmatrano, ekonomska i politička prava mogu poslužiti ili pomoći promjeni društvenog poretka, a mogu značiti kretanje isključivo u njegovim okvirima. Sve zavisi od njihove sadržine.

Tipičan primjer je pravo svojine. Ako se ono posmatra kao prirodno i neotuđivo, znači da ne može biti uskraćeno ili ograničeno. Samim tim su zaštićena prava nosilaca ovog prava odnosno vlasnika, a najvažniji i najveći vlasnici su kapitalisti. Neotuđivost prava svojine istovremeno znači trajnost postojećeg društvenog poretka, odnosno nemogućnost njegove zamjene legalnim putem. Iz ovoga se vidi da garantovanje apsolutnog karaktera pojedinih ljudskih prava znači negaciju tih istih prava za veliku većinu građana. Pravo svojine je najbolji primjer. Njegova priroda je takva da ga, formalno, mogu imati svi, ali njegovo ostvarivanje od strane jednih onemogućava da ga ostvari velika većina. Uska grupa ima pravo svojine baš zato što ga ne može imati velika većina. I obrnuto, da bi pravo svojine postalo realno, mora biti ograničeno. Jer, realno ostvarivanje prava svojine nije toliko povezano sa ustavnim i zakonskim normama, koliko sa objektivnim ekonomskim zakonitostima. A one kažu da pravo svojine ne mogu podjednako imati svi osim ako se pod njim ne misli na kolektivnu svojinu pod demokratskom kontrolom i upravljanjem svih.

Dakako, i kad načelno bude dopušteno ograničavanje prava svojine, kao što to čini Ustav Republike Srpske, ostaje da se vidi šta zakonodavac misli pod tim. Ovaj ustav kaže da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno, uz pravičnu naknadu. Ne precizira se u kojim slučajevima je to moguće. Da li bi to bilo moguće samo u slučaju eksproprijacije ili bi na osnovu ove ustavne norme bilo moguće izvršiti nacionalizaciju ili socijalizaciju sredstava za proizvodnju? Ustav ne pruža osnov za usko tumačenje ove norme. Dakle, skupština bi svojim zakonom mogla izvršiti nacionalizaciju ili socijalizaciju, a da se ta mjera ne smatra neustavnom. Doduše, ustavni sud bi takav zakon mogao proglasiti neustavnim i spriječiti parlamentarnu većinu da izvrši radikalne društvene promjene za koje ima podršku većine birača. Da li bi sudije to zaista uradile, zavisilo bi od njihove političke orijentacije i konkretne društvene situacije. Tako dolazimo do zaključka da čak i izričito definisano ljudsko pravo može biti različito tumačeno i ostvareno, u zavisnosti od njegovog društvenog značaja.

Sljedeći primjer su politička prava. Koliki je domašaj biračkog prava, slobode štampe, udruživanja, okupljanja, govora, javne kritike, itd.? Da li ova prava služe samo za to da se ograniči i promijeni državna vlast u okviru datog društvenog poretka, ili ona mogu poslužiti za promjenu sistema a ne samo režima? U odgovoru na ovo pitanje treba razlikovati dvije situacije. Prvo, dokle god se politička borba mora voditi u granicama jednog društvenog poretka, na primjer kapitalizma, nije svejedno kolike su mogućnosti otvorene i slobodne borbe, odnosno kakvim sredstvima se možemo koristiti u toj borbi. Postojanje ili odsustvo slobode štampe ili udruživanja, na primjer, utiče na mogućnost borbe za ostvarenje određenih interesa. Nije svejedno da li se politička odnosno društvena borba vodi u autokratskom ili demokratskom režimu, odnosno da li pokušaj ostvarenja slobode vodi u zatvor ili u ministarski kabinet.

Drugo, politička prava mogu poslužiti dubokim, radikalnim društvenim promjenama samo ako oni kojima te promjene ne odgovaraju nisu u stanju da ih spriječe uskraćivanjem ili ograničavanjem političkih prava. Drugim riječima, politička stranka ili širi politički pokret ne može promijeniti radikalne društvene promjene koristeći se političkim pravima u legalnim okvirima ako nije dovoljno snažna da spriječi kršenje tih prava od onih kojima te promjene ne odgovaraju i koji bi da ih spriječe kršenjem političkih prava. Šta vrijedi biračko pravo ako izborna pobjeda jedne partije bude osujećena tenkovima ili manipulacijom glasovima birača?

Čak i kad nema dovoljno uslova za njihovo ostvarenje, ljudska prava su dragocjena. Prvo, ljudska prava imaju vaspitno dejstvo na građane, jer oni vjeruju u njihov značaj i očekuju od države da ih prizna i zaštiti. Ukoliko ona to ne čini, manji je njen demokratski legitimitet i povjerenje građana ne samo u režim već, u krajnjoj liniji, i u sistem. Drugo, samo priznavanje ljudskih prava u ustavima i zakonima znači da postoji pravna mogućnost njihovog ostvarivanja i zaštite. Priznavanje ljudskih prava je prvi i neophodan, mada ne i dovoljan, uslov za njihovo ostvarivanje. Ako ljudska prava nisu formalno priznata, sigurno ne mogu biti ostvarena. Ako su barem formalno priznata, postoji mogućnost da budu ostvarena.

To možemo pokazati na jednom primjeru iz naše prakse. Pasivno biračko pravo u Bosni i Hercegovini ne pripada svima. Ostali ga nemaju na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine. Odsustvo ovog prava znači da oni nikad ne mogu biti birani u ove institucije, ma koliko neki građanin koji pripada Ostalima uživa podršku birača. Kad bi im to pravo bilo priznato, imali bi šansu da budu birani, mada ta šansa možda ne bi bila velika, a možda bi se sasvim rijetko ukazivala.

Formalno i faktičko kod ljudskih prava

Priznavanje ljudskih prava samo po sebi ne znači da će ona biti ostvarivana u punoj mjeri. Tome ne „doprinose“ samo političke elite i buržoazija, kao najizrazitiji nosioci političke i ekonomske moći, već i neadekvatna ustavna i zakonska rješenja. Svima je jasno, pogotovo kod nas u Bosni i Hercegovini, da ljudska prava mogu, barem na prvi pogled, biti vrlo korektno uređena formalno, a da sistemski nedostaci onemogućavaju njihovu primjenu u većoj ili manjoj mjeri. Ti sistemski nedostaci mogu biti formalne i faktičke prirode.

Formalni nedostaci se ogledaju u tome da razrada ljudskih prava u zakonima vodi njihovom ograničavanju. Ustavne garancije na prvi pogled izgledaju potpune. Alič čim u ustavu piše da će ljudsko pravo biti ostvareno „u skladu sa zakonom“, postoji mogućnost da će zakonska regulativa voditi njegovom ograničavanju. Tipičan primjer kod nas je pravo na štrajk. Ono je garantovano ustavima, ali je odmah rečeno da će biti uređeno zakonom. Samo po sebi, to nije sporno, pošto ustavom ne mogu biti uređena sva pitanja koja se tiču ostvarivanja pojedinih ljudskih prava. Problem nastaje onog trenutka kad zakonodavac suzi ovo pravo. Tako je Narodna skupština Republike Srpske propisala da se radnici koji štrajkuju mogu okupljati samo u krugu preduzeća, čime im je uskraćena sloboda okupljanja, takođe garantovana Ustavom. Ili, pravo na štrajk se daje zaposlenima koji rade u preduzeću, ali ne i dijelu zaposlenih koji obavljaju određena zanimanja, ukoliko čine manjinu od ukupnog broja zaposlenih. Tako oni i imaju i nemaju pravo na štrajk. Imaju ga ako se sa štrajkom saglase i ostali zaposleni, sa drugim zanimanjima. Nemaju ga ako bi samo oni željeli štrajkovati, zbog nekih svojih specifičnih problema. Slično je sa ograničenjem štrajka za radnike koji obavljaju poslove vitalne za ostvarivanje širih društvenih potreba i interesa (poput zdravstva, na primjer). Ako bude utvrđena duga lista tih poslova, u kojima mora biti održan minimum procesa rada, pri čemu poslodavac samostalno odlučuje o kojim poslovima će biti riječ, pravo na štrajk može biti bitno ograničeno.

Drugi primjer je pravo zaposlenih da učestvuju u upravljanju preduzećima, predviđeno članom 65 Ustava Republike Srpske. Pošto u Ustavu ne piše ništa više o ovom ljudskom pravu, odnosno pravu zaposlenih, ono može zakonom biti svedeno na najmanju mjeru. Nije svejedno da li zaposleni imaju pravo da odlučuju ili samo pravo da budu informisani i konsultovani. Takođe nije svejedno da li će oni imati pravo na određen broj svojih predstavnika u redovnim organima upravljanja preduzećima i koliki će biti njihov broj.
Slično vazi za pravo građana da neposredno odlučuju na referendumu. Iako je ovo pravo dato Ustavom, ono može biti, i jeste, ograničeno zakonom ako se postave strogi uslovi za njegovo organizovanje i ako se propiše da odluka donesena na njemu nije obavezujuća. Tad građani imaju ovo pravo, ali ga vrlo teško mogu ostvariti, tako da ono, manje-više, ostaje na papiru.

Osim toga, čak i kad su ljudska prava široko postavljena, to još uvijek ne znači da će se moći realizovati. Društvene nejednakosti, materijalna bijeda, borba za egzistenciju, odsustvo demokratske političke kulture, kao i samostalnih i snažnih interesnih organizacija, bitno otežavaju ostvarivanje priznatih ljudskih prava. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu bez premca. Odsustvo demokratske političke kulture jedan je od ključnih uzroka faktičkog ograničenja ljudskih prava. Građanska apatija je drugi, jer građani nemaju povjerenja u vlastite snage kao protivtežu državnoj vlasti i poslodavcima, niti vjeruju da su progresivne društvene promjene moguće. Društvene nejednakosti dovode do toga da oni kojima pripadaju materijalna bogatstva mogu lakše da ostvare ljudska prava koja su im priznata. Sloboda štampe, na primjer, je formalno dostupna svima, jer svako može da izdaje novine. Ali, ovu slobodu zaista mogu da ostvare samo oni kojima stoje na raspolaganju dovoljna finansijska sredstva. Materijalna bijeda i, uopšte, ekonomska zavisnost otežava, a ponekad onemogućava, ostvarivanje ljudskih prava. Čovjek koji ekonomski zavisi od drugog mora dvaput razmisliti da li će ostvariti pojedina prava. Tako je sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja faktički nepostojeća za mnoge radnike, pogotovo u privatnom sektoru. Slično važi za slobodu političkog djelovanja, čije ostvarivanje takođe može koštati građanina gubitka radnog mjesta, ugrožavanja karijere, pa i lične ili porodične sigurnosti. Nisu rijetki slučajevi da su građani bili podvrgavanu progonu zbog opozicionog političkog djelovanja ili da im je nešto uskraćeno zbog pripadnosti „pogrešnoj“ političkoj stranci.

Ljudska prava mogu obezbijediti pravnu jednakost, ali, sama po sebi, nisu garancija ne samo društvene jednakosti, već ni smanjenja društvene nejednakosti. To je pogotovo slučaj u društvima u kojima nisu snažne organizacije koje po svojoj prirodi treba da se suprotstave samovolji državne vlasti i privatnog kapitala. Takav slučaj je i u Bosni i Hercegovini. Slab sindikalni pokret, režimske interesne organizacije penzionera, studenata i drugih, ne mogu poslužiti kao „servis“ i zaštita onih za čija prava treba da se bore. Odnos društvenih snaga je izrazito neravnomjeran u korist političke elite i ekonomski dominantne klase, zbog čega mnoga ljudska prava, koja služe ograničavanju ovih nosilaca moći, ne mogu biti u punoj mjeri ostvarena. Što je neravnoteža društvenih snaga veća, to su ljudska prava ugroženija.

S druge strane, ljudska prava, pogotovo ona u sferi organizovanja i odlučivanja, treba da doprinesu smanjivanju neravnoteže snaga osnovnih društvenih grupa. Baš zato političke i ekonomske elite nisu njihovi iskreni zagovornici. Društvo spontano ne stvara jednakost, već obrnuto – nejednakost i ugnjetavanje. Da bi se ta zla otklonila ili barem umanjila, moraju biti priznata i ostvarena ljudska prava. Ali, kako ta prava treba da štiti država, koja istovremeno štiti interese ekonomski dominantne klase, mora postojati neko ko će primorati državu da se ponaša u skladu sa normama o ljudskim pravima koje je sama propisala. U Bosni i Hercegovini nema efikasnih i snažnih „kontrolora“ države odozdo. Cjelokupan sektor društvenih interesnih organizacija vrlo je slab. Politička opozicija je takođe slaba, pogotovo zbog dominacije nacionalizma i velike ideološko-političke srodnosti političkih stranaka. Građanin je u takvim uslovima nezaštićen, a njegova ljudska prava ranjiva. Njemu kao pojedincu stoje na raspolaganje samo sredstva zaštite pred sudovima. Ona, naravno, nisu beznačajna, ali se pojedinci za njih teško odlučuju i nisu sigurni da će biti zaštićeni.

U Bosni i Hercegovini, dva koncepta bitno otežavaju ostvarivanje ljudskih prava. Jedan je neoliberalni a drugi nacionalistički. Neoliberalni koncept uspostavlja društveno-ekonomski sistem zasnovan na imovinskom i socijalnom raslojavanju, dok nacionalistički koncept uspostavlja politički sistem zasnovan na dominaciji jedne nacije i svođenju čovjeka samo na pripadnika nacije. Teškoće u ostvarivanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini su, dakle, sistemske prirode. Za njihovo otklanjanje treba mijenjati, a na kraju ukloniti, postojeći društveni sistem.