Home » Kolumne » Glas iz bosanskog lonca » Neodgovornosti elita očigledno nema kraja

Neodgovornosti elita očigledno nema kraja

Bosnu i Hercegovinu potresa nova kriza vlasti. Njen glavni vinovnik je ona politička stranka koja se najviše zaklinje u Bosnu i Hercegovinu – Socijaldemokratska partija (SDP). Svojevremeno smo pisali o samovolji SDP-a prilikom konstituisanja organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tada je stvorena „velika koalicija“ SDP – SDA, sa nekoliko minornih stranaka, isključivo ili dominantno hrvatskog sastava, HSP-om i Narodnom strankom Radom za boljitak.

Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)

Tada su postojala dva problema. Prvi je bio neustavno formiranje pojedinih institucija na federalnom nivou. Drugi problem je bio nelegitimnost tih institucija. Iako Ustav Federacije ne zahtijeva izričito da u Vladi sjede Hrvati koji su dobili podršku većine svojih sunarodnika, odstupanje od tog principa vodi u političku krizu.

Socijaldemokratska partija je tada zanemarila oba problema. Zanemarila, a ne riješila, što se sad vidi. Prvi problem je zanemarila uz podršku međunarodnih činilaca, koji su podržali formiranje federalnih institucija po njenom receptu. Drugi problem je zanemarila tako što je lansirala dva stava. Prvi stav je da Ustav ne propisuje ko treba da čini Vladu. Nju ne moraju, u konkretnom slučaju, činiti predstavnici dva HDZ-a, bez obzira što je za njih glasala većina Hrvata. Drugi stav je da ne smije postojati predominacija nacionalnog nad građanskim i da se formiranjem ovakve vlade izlazi u susret ustavnom zahtjevu da u njemu bude određen broj Hrvata, ali se istovremeno poštuje građanski princip, jer vladu formira parlamentarna većina koja je proistekla iz volje birača izražene na izborima.

Naravno, niko ne može tvrditi kako samo dva HDZ-a predstavljaju ili mogu predstavljati hrvatske interese u Bosni i Hercegovini. Čak se može tvrditi da ove stranke uopšte ne predstavljaju većinu Hrvata, jer su stranke krupnog kapitala, čija politika drži većinu Hrvata u siromaštvu, ekonomskoj eksploataciji i političkoj potčinjenosti. Dva HDZ-a nisu učinila ništa bitno kako bi Hrvati mogli u praksi ostvarivati svoja ekonomska, socijalna i politička prava. Stoga, njihov legitimitet jeste znatno uzdrman. Ali, ostaje činjenica da su oni dobili podršku većine Hrvata koji glasaju (iako, naravno, znatan broj Hrvata uopšte ne glasa). S druge strane, ma koliko SDP isticala građanski princip, ostaje činjenica da je društvo duboko podijeljeno. U takvoj situaciji, bilo je logično da se dva HDZ-a uvedu u vladu. To nije trebalo činiti zato što bi to rad vlade učinilo boljim, već da se ne bi vršilo nasilje nad Ustavom i da se Hrvati ne bi još čvršće vezali za dva HDZ-a, koji su sebe na kraju predstavili kao žrtve bošnjačke dominacije u Federaciji.

Nedavno je SDP dogovorila koaliciju sa dva HDZ-a i Savezom za bolju budućnost (SBB). Iz koalicije su ispali SDA i dvije minorne hrvatske stranke. Isti scenario treba primijeniti na državnom i entitetskom nivou. Pošto SDA ima većinu bošnjačkih delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine, biće teško donijeti odluku o smjeni njenih predstavnika u Savjetu ministara. Kad je u pitanju Federacija, odluku donosi predsjednik Federacije, na prijedlog predsjednika Vlade. Pošto je predsjednik Federacije iz reda HSP-a, on neće donijeti tu odluku. Zato je SDP-ova mašinerija pokrenula postupak smjene predsjednika Federacije, kako bi kasnije mogla izmijeniti sastav federalne vlade.

Iz najnovijih događaja izvodimo nekoliko zaključaka. Prvo, političkim elitama nije važno šta piše u ustavima. One će nastojati da ih zaobiđu, ako ne direktno, onda pokretanjem postupaka koji su njima predviđeni, a koji ne služe ničem drugom osim međusobnim obračunima pomenutih elita. Drugo, SDP-u je lakše da koalira sa HDZ-om nego sa SDA. Za to postoje sasvim principijelni razlozi. SDP i SDA su stranke bošnjačkog naroda. Obje jurišaju na isto ili slično biračko tijelo, a odnos njihovih snaga je takav da u toj koaliciji nijedna od njih ne može dominirati. Socijaldemokratima, koji su trenutno u kratkotrajnom usponu, ne odgovara snažan koalicioni partner. Doduše, I HDZ je snažan, ali ipak dolazi iz hrvatskog političkog korpusa, s kojim se ionako mora koalirati, jer se državna i entitetska politika ne mogu voditi zanemarivanjem najjačih hrvatskih stranaka. SDP-u je bolje da koalira sa HDZ-om i zato što je koalicija sa SDA već izazvala buru negodovanja i među članstvom i među biračima SDP-a. Treće, kod nas su moguće sve vrste koalicija. Prvo je SDP koalirala sa SDA i HSP, a potom sa dva HDZ-a. Prvo je koalirala sa Radom za boljitak, a potom sa SBB. Ili su naše koalicije „matematičke“ a ne programske, ili su programske, pa ove partije imaju u osnovi iste programe.

Izgleda da ima istine i u jednom i u drugom. Koalicije u Bosni i Hercegovini su „velike“, jer ih čine nacionalne partije tri konstitutivna naroda, i to po jedna ili više iz reda svakog od njih. Pošto režim konsocijativne demokratije po svojoj prirodi zahtijeva da u izvršnoj vlasti učestvuju elite sva tri naroda, koalicija uvijek mora u izvjesnom smislu biti matematička, jer se ne stvara uvijek na osnovu zajedničkog programa. To, međutim, ne znači da zajedničkog programa uopšte nema. Prije svega, treba znati da političke stranke u Bosni i Hercegovini promovišu neke zajedničke vrijednosti i ciljeve. U sferi političkog sistema, to je elitistička predstavnička demokratija, koja se zasniva na vladavini partijskih oligarhija, svodeći ulogu građanina na učešće na izborima.

U sferi ekonomskog sistema, zajedničke vrijednosti su neoliberalna politika, privatizacija i odsustvo svakog smislenog državnog intervencionizma. U sferi spoljne politike, to je približavanje i priključivanje Evropskoj uniji i NATO paktu, bez obzira što to pojedine elite, na dnevno-političkoj bazi i iz taktičkih razloga, uslovljavaju ili čak i negiraju. Pojedine političke stranke se trude da preciznije odrede svoju ideološko-političku orijentaciju i definišu dugoročnija programska opredjeljenja. Većina to ne čini, već se orijentiše prema aktuelnim društveno-političkim dešavanjima. No, čak i kad se partije pokušavaju definisati kao socijaldemokratske, liberalne ili narodne, sasvim su moguće njihove programske koalicije. To pokazuje najnoviji primjer koalicije SDP-a, SBB-a i HDZ-a.

Programski karakter koalicije ogleda se u dva segmenta. Jedan je ekonomsko-socijalni, a drugi je politički. Prvi segment znači da su partije saglasne u vođenju neoliberalne socijalno-ekonomske politike. Inače o ovoj politici nikad dosad nije bilo mnogo rasprave i nesuglasica. Pogotovo je indikativno da SDP, kao partija lijevog centra, ide u koaliciju sa partijom jednog od najvećih ratno-poratnih bogataša, novih kapitalista. To može iznenaditi i razočarati samo onog ko iskreno vjeruje da je SDP stranka ljevice. Kako ona, međutim, nema afiniteta ka ljevičarskoj politici, niti namjeru da je sprovodi, sasvim je moguće da koalira prvo sa Lijanovićima, a potom sa Radončićem. Time je savezništvo SDP-a sa krupnim kapitalom okrunjeno formalnim političkim sporazumima, a tajkunski kapital je otvoreno i zvanično ušao u institucije, s namjerom da ih neposredno kontroliše, što je uvijek bolje od nepouzdanog neformalnog oslanjanja na političke stranke.

Koalicija koja je na pomolu ne treba da čudi iz dva razloga. Prvo, radi se o strankama krupnog kapitala, koje imaju istu viziju društveno-ekonomskog sistema. One, dakle, potiču iz istog ili sličnog društveno-ekonomskog miljea. Drugo, radi se o nacionalnim političkim strankama, ma koliko se SDP pokušavala predstaviti građanskom, tako da je nova koalicija samo rezultat dogovora nacionalnih političkih stranaka, koje u Bosni i Hercegovini već tradicionalno dijele pozicije vlasti i zajedno upravljaju. Kolika je njihova spremnost na kompromise i svakakve političke vratolomije, pokazuje primjer sporazuma SDP-HDZ o načinu provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava. Ovim sporazumom djelimično se izvršava pomenuta presuda, ali se problem ne rješava u cijelosti. Presuda se sprovodi u dijelu koji se odnosi na očigledno otklanjanje diskriminacije, jer se više ne predviđa da članovi Predsjedništva moraju pripadati jednom od konstitutivnih naroda. Dakle, svaki poslanik u Predstavničkom domu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, može biti izabran za člana Predsjedništva.

Suštinski nedostatak ovog rješenja je što diskriminacija „Ostalih“ faktički ostaje. Naime, u postupku izbora članova Predsjedništva učestvuju klubovi delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Pošto svaki klub delegata konstitutivnih naroda bira po jednog predloženog kandidata, a te kandidate na zajedničkoj listi potom potvrđuju oba doma Parlamentarne skupštine, formalno izgleda da je diskriminacija otklonjena. U stvarnosti, međutim, postavlja se pitanje kolike su šanse da delegati iz reda bilo kog naroda izaberu za člana Predsjedništva kandidata koji pripada „Ostalima“.

Teorijski, to se može dogoditi. U praksi, to je gotovo nemoguće, osim ako jedna partija ne kontroliše većinu u klubu delegata jednog naroda i ima namjeru da za člana Predsjedništva izabere svog člana, koji inače ne pripada tom narodu. Razlog za ovako loše rješenje je taj što su SDP i HDZ odlučili da predloženim amandmanima riješe samo jedno, a ne dva, goruća ustavna i politička problema. Oni su odlučili da se fokusiraju na rješavanje „hrvatskog pitanja“, dok su pitanje diskriminacije „Ostalih“ riješili samo djelimično.

Ono što zabrinjava je da su politički sporazumi, poput sporazuma SDP-HDZ o ustavnoj reformi, nepredvidljivi i privremeni. Kad se država i društvo nađu pred teškim izazovima koje treba rješavati, građani se ni najmanje ne mogu pouzdati u političke elite. Iskustvo sa presudom „Sejdić-Finci“ pokazuje da će političke elite prvo staviti za pregovarački sto svoje maksimalističke zahtjeve, a onda će se mjesecima i godinama boriti, dok ne dođu do kompromisnog rješenja. Pomenuti sporazum nije bio zamisliv prije samo nekoliko mjeseci. Osim toga, pojedini njegovi dijelovi su još uvijek u suprotnosti sa prijedlozima srpske političke elite, tako da će konačno rješenje na kraju predstavljati kompromis kompromisa. Bosna i Hercegovina je izgubila nekoliko godina, a međuetnička distanca je povećana, dok je sporazum ipak na pomolu. Neodgovornosti elita očigledno nema kraja.