Političke elite „zaboravljaju“ da je svaka nacija iznutra podijeljena po više osnova. Klasni osnov je najvažniji. On izvire iz prirode ekonomskog sistema, iz produkcionih odnosa, a ovi, opet, najviše iz dominantnog oblika svojine.
Piše: Goran Marković, Novi plamen
Šta su nacionalni interesi?
Sve političke elite se bore za nacionalne interese, ali nijedna ih nije definisala ili nabrojala. Maglovitost nacionalnih interesa nije nimalo slučajna. Ona treba da pomogne političkim elitama da taktiziraju, manevrišu i određuju nacionalne interese u skladu sa svojim interesima. Nacionalni interesi su ono što kažu političke elite. Ne postoji neka jasna definicija, koja bi važila za sva vremena ili za iole razuman vremenski period.
Što je najteže, nacionalni interesi se najčešće nalaze samo u sferi političkog. Oni se sastoje u borbi za očuvanje države Bosne i Hercegovine, ili u borbi za samostalnost Republike Srpske, ili, barem trenutno, za „institucionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda“. Iz ovih opštih formulacija kasnije se izvode trenutni zahtjevi, koji treba da odrede nacionalne interese. Ali, ovi trenutni zahtjevi se mijenjaju iz godine u godinu, ponekad iz mjeseca u mjesec, što zavisi od odnosa snaga nacionalnih političkih elita, kao i njihovog odnosa sa tzv. međunarodnom zajednicom. Tako dolazimo do zaključka o odsustvu trajnosti jasne definicije nacionalnih interesa. U ovako definisane najopštije ciljeve, koje smo gore pomenuli, lako se mogu uklopiti različiti dnevno-politički manevri.
Izvjesne političke dogme, o kojima se slažu partijske elite unutar jedne nacije, takođe se mogu smatrati dijelom njihovog nacionalnog interesa. Na primjer, u interesu svake nacije je da njeni pripadnici žive u pravnoj državi, zasnovanoj na socijalnoj pravdi i opštem blagostanju. Kao politička dogma se uzimaju i tržišna privreda, parlamentarna demokratija, itd. Dakle, nacionalni interes bi trebalo da se sastoji i u ostvarenju ovih ciljeva. Oni se, međutim, različito shvataju i često nisu ispunjeni konkretnom sadržinom. Šta za političke elite, na primjer, znači socijalna pravda?
Ali, ako nacionalne interese shvatamo ovako, a ne samo u kontekstu teritorija i državnih granica, moramo njihovo područje još proširiti. Nacionalni interesi se prije svega ostvaruju u ekonomsko-socijalnoj sferi. Od uređenja ekonomskih odnosa zavisiće kvalitet života ljudi, ali, što je važnije, zavisiće njihova uloga u radnom procesu, raspodjeli sredstava za proizvodnju i, u krajnjoj liniji, mjesto u društvu. Upravo ta sfera je zanemarena u programima političkih elita. Preciznije, nakon što su postavljeni temelji ekonomskog sistema u ratu (ratno profiterstvo) i nakon rata (privatizacija), o tome se više ne priča, što znači da političke elite smatraju da ovakav ekonomski sistem nije nespojiv sa nacionalnim interesima.
Upravo „u tom grmu leži zec“, jer se ne može govoriti o ostvarivanju nacionalnih interesa ako je jedna nacija siromašna, nezaposlena, prezadužena, tehnološki zaostala, imovinski izrazito diferencirana. Valjda je u interesu nacije da bude sve suprotno od rečenog. Onaj ko to ne može ili ne želi da ostvari, ne može tvrditi da radi u interesu nacije, odnosno da ostvaruje nacionalne interese. Manipulacija nacionalnim interesima se može uočiti svugdje. Ona se lako zapaža i u sferi usko-političkih, „državnih“ pitanja, ali je daleko osjetljivija i uočljivija u ekonomsko-socijalnoj sferi, u kojoj se određuju temeljniji, najvažniji društveni odnosi i opredjeljuje životni standard. Velike socijalne razlike uslovljene su velikim imovinskim razlikama, a ove proističu iz prirode svojinskih odnosa. Ovi sa svoje strane određuju prirodu produkcionog odnosa. Ako su produkcioni odnosi ustrojeni hijerarhijski i zasnovani na kontroli vlasništva od manjine, najveće su šanse da će to povratno negativno uticati na životni standard, zaposlenost, siromaštvo i druga socijalna zla.
Političke elite su instalirale sistem perifernog kapitalizma, što je najgora varijanta unutar globalnog neoliberalnog kapitalizma. Socijalna zla su sistemski uslovljena. To je barem potpuno jasno šesnaest godina po okončanju rata. Više niko se ne može izgovarati na ratna stradanja. Svako onaj ko zadržava nezaposlenost na nivou od preko 25 % (što je realna stopa nezaposlenosti), i ne čini ništa na smanjivanju siromaštva, ne može tvrditi da štiti nacionalne interese. Nacija koja stari i odumire, živi u bijedu i neizvjesnosti, da ne govorimo o političkoj i socijalnoj obespravljenosti, ne može vjerovati u to da se njeni temeljni interesi ostvaruju. Za ostvarenje nacionalnih interesa nije dovoljno imati grb, himnu i zastavu. Potrebno je imati pravedne društvene odnose i dostojanstven život.
Nacionalno i usko-klasno
Političke elite „zaboravljaju“ da je svaka nacija iznutra podijeljena po više osnova. Klasni osnov je najvažniji. On izvire iz prirode ekonomskog sistema, iz produkcionih odnosa, a ovi, opet, najviše iz dominantnog oblika svojine. Ne postoji homogena nacija, u smislu da svi njeni pripadnici imaju identične interese. U stvari, ta identičnost se može ticati samo onih interesa koji su suštinski za postojanje nacije, za očuvanje njenog identiteta – kulture, jezika, običaja, istorije, itd. Svaka nacija želi da izbjegne asimilaciju i ostvari političku ravnopravnost. Dotle se svi pripadnici nacije slažu i žele isto.
Ali, čim to ostvare, pa čak i dok se za to bore, oni imaju na umu i druge sfere društvenog života, u kojima ispoljavaju različite, pa i suprotne interese. Takav je slučaj sa sferom politike i ekonomije. Kako je svaka nacija podijeljena na različite klase, a dvije su osnovne, njihovi interesi jesu i moraju biti suprotstavljeni. Tu, dakle, ne može biti konsenzusa. Na primjer, da li će politički sistem počivati na čistoj predstavničkoj demokratiji ili će biti razvijeni oblici neposredne demokratije; da li će postojati neki oblici ekonomske demokratije i kakvi će oni biti; da li ekonomski sistem počiva na privatnoj, državnoj, društvenoj ili nekoj drugoj svojini; da li će država intervenisati u ekonomsko-socijalne odnose, ili će ih prepustiti „nevidljivoj ruci“ tržišta, itd.
Pošto o ovim pitanjima nacija ne može postići konsenzus, politička elita, a sa njom i buržoazija, nameću svoje interese i predstavljaju ih kao nacionalne. Ostaje još samo da ubijede većinu pripadnika nacije da je to zaista tako. Najlakše će to postići u onim zemljama u kojima, poput Bosne i Hercegovine, mogu svoje postojanje i djelovanje opravdati nekim višim ciljevima i interesima, poput borbe za nacionalnu ravnopravnost, borbe protiv nacionalnih neprijatelja, i sl. Sve to, naravno, ne mora imati veze sa stvarnošću, a najčešće i nema, ili se radi o preuveličavanju realnih problema. Na koncu, ko je najveći protivnik nacije ako ne njena vlastita politička elita koja vodi politiku koja škodi većini pripadnika te nacije.
Da bi mogla uspješno poistovijetiti svoje i nacionalne interese, iako, naravno, daje prednost klasnom nad nacionalnim, politička elita, koja je u najbližim odnosima sa buržoazijom, mora se potruditi da stvori odgovarajuću ideologiju. Suština te ideologije je u tome da se u uslovima multietničkog društva koje je prošlo kroz građanski rat stvori predstava o ugroženosti vlastite nacije i iz toga izvede zaključak o nužnosti nacionalne homogenizacije. Ova homogenizacija znači da pripadnici nacije treba da ostave po strani sve probleme dok se ne riješi osnovno – državno, odnosno dok se nacija ne odbrani od neprijatelja. Nacija mora kao jedan čovjek stajati iza svoje političke elite. Svako ko iskače iz ovog klišea, čini loše svojoj naciji. A onaj ko zagovara saradnju i povezivanje sa drugim nacijama je izdajnik.
Neki problemi, međutim, ne mogu biti riješeni u okviru jedne nacije, jer je njihova priroda nadnacionalna. Takav je slučaj sa svim ključnim problemima u društvu – ekonomskim, socijalnim i političkim. Pitanja ekonomskog razvoja, siromaštva, nezaposlenosti, socijalnog raslojavanja, demokratije, ljudskih prava, socijalne zaštite, itd. po svojoj prirodi su nadnacionalna. Probleme u ovim oblastima su proizvele nacionalne političke elite zajedno, pa ih mogu zajedno riješiti oni koji treba da budu suprotstavljeni političkim elitama – radni narod. Uzmimo za primjer poresku politiku na nivou države. Kad je u pitanju stopa PDV-a, jasno je da nju, zajedno sa poreskom politikom u oblasti indirektnog oporezivanja, zajedno određuju nacionalne političke elite. One su u tom pogledu postigle klasno jedinstvo u važnom pitanju koje određuju njihov i klasni položaj onih koje predstavljaju, a to je, prije svega, buržoazija. Ako se žele promjene u toj oblasti, moraju zajedno djelovati, prije svega, sindikati, a onda i druge interesne organizacije. Ali, sindikati su podijeljeni nacionalno i entitetski, a na državnom nivou imaju labavu konfederaciju. Taj organizacioni razlog značajno otežava njihov jedinstven nastup. Stvara se utisak da radnička klasa Bosne i Hercegovine ne postoji, već da postoje nacionalne ili entitetske radničke klase, što je besmislica. Čim jedna klasa nema svoju organizaciju, ideologiju i predstavnike, teško može postati svjesna svojih zajedničkih interesa. To se upravo događa u Bosni i Hercegovini. Trijumfovalo je usko-klasno u formi nacionalnog.
Predstavljajući svoje usko-klasne interese kao nacionalne, buržoazija (a politička elita je njen vidljiv izraz) učvršćuje društvenu dominaciju. Ona mirno svršava svoje poslove, dok se narodi mrze i svađaju. Svaki oblik povezivanja organizacija koje predstavljaju podvlašćene klase i slojeve, koji prelazi nacionalne i entitetske linije, smeta vladajućoj klasi. Zato se ona trudi da to spriječi. Njeni razlozi za to su dvojaki. Prvo, ako se organizacije podvlašćenih udruže na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine, stvoriće se snaga koju je teško kontrolisati. Usitnjene i podijeljene organizacije (na primjer sindikati) imaju manju snagu. Drugo, možda još važnije, ovo povezivanje podvlašćenih ima dalekosežnije posljedice. Naime, ono bi pokazalo da je nacionalistička ideologija prevaziđena i netačna, jer tvrdi da je neophodna nacionalna homogenost između pripadnika nacije i grupa koje je čine a koje imaju suprotstavljene interese, dok je istovremeno nemoguća i nepoželjna povezanost podvlašćenih iz različitih nacija. Dugoročno, to bi moglo uzdrmati čitav društveni sistem, koji opstaje najviše zahvaljujući ovoj ideološkoj postavci. Dokle god su mase podvlašćenih nacionalno podijeljene, neće se okrenuti protiv svojih ugnjetača, odnosno protiv povlašćenih. Borba potlačene klase protiv vladajuće unutar svake pojedine nacije ne može uspjeti u društvu koje jeste multietničko, ali ima jedan ekonomski i politički sistem, i u kome zajedno upravljaju političke elite svih nacija. Jedinstvu političkih elita i buržoazije svih nacija mora se suprotstaviti jedinstvo radnih klasa i slojeva. Da bi to bilo moguće, potrebno je da ove klase i slojevi shvate pravo značenje nacionalnih interesa, odnosno da uvide da političke elite zaista ne zastupaju nacionalne interese. Jer, ako je nacija duboko podijeljena, a njome vlada beznačajna (u brojčanom smislu) manjina, ona ne može svoje interese prikazati kao nacionalne, pošto su oni suprotni interesima velike većine pripadnika te nacije. Usko-klasni interesi buržoazije i političke elite ne samo da nisu identični nacionalnim interesima, kako one žele predstaviti, nego su im suprotni.
(AbrašMEDIA)