Home » AbrašMEDIA » Goran Marković: Tri entiteta ili dva kantona?

Goran Marković: Tri entiteta ili dva kantona?

Hrvatski narodni sabor (HNS), tijelo koje se suštinski nalazi pod kontrolom HDZ-a BiH, ponovo je svojom deklaracijom postavio na dnevni red naših političkih (ne)prilika pitanje osnivanja trećeg, „hrvatskog“, entiteta. Zahtjev nije nov, ali je postavljen svega nekoliko mjeseci nakon oktobarskih izbora, ubrzo nakon konstituisanja Predsjedništva BiH, i u jeku pregovora o formiranju vlasti na nivou države i Federacije. Vrijeme je spretno izabrano: nakon oktobarskih izbora, na kojima je HDZ potvrdio svoju moć i vratio poziciju hrvatskog člana Predsjedništva, te u trenutku kad je očigledno da će imati snažne pozicije u vlasti na svim nivoima. Sa takvim legitimitetom, HDZ-u se čini da je vrijeme da aktuelizuje pitanje trećeg entiteta.

Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA

Deklaracija HNS-a očekivano je uopštena. U ovom trenutku, kad su HDZ-u potrebni saveznici za ostvarenje ideje trećeg entiteta, ne mogu se postavljati konkretna pitanja, poput onog o teritorijalnom opsegu tog entiteta. To bi neminovno značilo pokretanje pitanja teritorijalnog prekrajanja Bosne i Hercegovine, a možda i zadiranja trećeg entiteta u teritoriju Republike Srpske. U ovom trenutku, HDZ ne smije da postavlja to pitanje, jer bi izgubio jedinog saveznika u svojoj borbi, a to je Milorad Dodik. Isto tako, Deklaracija HNS-a ne bavi se pitanjem obima autonomije federalnih jedinica u Bosni i Hercegovini (kojih bi trebalo da bude četiri), niti se bavi pitanjem odnosa centralne vlasti i federalnih jedinica. Može se razumjeti da tvorcima Deklaracije to nije bilo važno u ovom trenutku, jer se žele ograničiti na promovisanje ideje teritorijalnog preuređenja zemlje. Međutim, ako bi željeli da nađu još saveznika za ostvarenje te ideje, morali bi da je razrade, ne samo zato da bi ona djelovala ozbiljnije, već i zato da bi se tačno znalo šta žele. Čini se da hrvatska politička elita zna samo jedno: ona bi željela svoju federalnu jedinicu, a sve ostalo moglo bi, i moralo, biti stvar pregovaranja. Čak, riječ „svoju“ ovdje smo napisali bez navodnih znaka, jer ono što HDZ želi jeste da na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine suvereno (u političkom smislu) vlada.

Zašto treći entitet?

Hrvatska politička elita smatra da ima pravo na to. Ako srpska politička elita vlada u Republici Srpskoj, a bošnjačka politička elita ima snažnije pozicije od hrvatske političke elite u Federaciji, tada i hrvatska politička elita ima pravo da zahtijeva hrvatski entitet. Drugi argument je da postojanje tri konstitutivna naroda podrazumijeva postojanje tri entiteta, po principu da svaki narod treba da ima svoj entitet. Treći argument je da osnivanje trećeg entiteta treba da omogući postizanje pune ravnopravnosti tri konstitutivna naroda, jer Hrvati nisu ravnopravni ni na nivou države ni u Federaciji. Treći entitet bi, po ovom mišljenju, obezbijedio da Hrvati budu koncentrisani na jednoj teritoriji i da sami upravljaju tom teritorijom, a da se na nivou države ravnopravno dogovaraju sa druga dva naroda.

Ideja trećeg entiteta implicitno narušava princip konstitutivnosti naroda. Iako se to ne kaže izričito, treći entitet bi trebalo da bude hrvatski. Ili ne bi, zavisi od toga iz kog ugla se stvar posmatra. Ako se problem analizira ustavnopravno, treći entitet ne može biti hrvatski, jer bi u vlasti morali učestvovati predstavnici tri naroda, a pravo veta bi bilo garantovano barem na onaj način na koji ono postoji u današnjim entitetima. Formalno, treći entitet bio bi „multietnički“. Međutim, u stvarnosti, pošto bi Hrvati činili većinu u tom entitetu, a mehanizmi zaštite vitalnih interesa u entitetima ne znače da će tri naroda ravnopravno učestvovati u vršenju vlasti, sigurno je da bi hrvatska politička elita (što zasad znači HDZ) dominirala u tom entitetu. I u današnjim entitetima, uprkos mogućnosti zaštite vitalnih interesa, u vršenju vlasti ne učestvuju ravnopravno predstavnici tri naroda. To ne bi bio slučaj ni u „hrvatskom“ entitetu.

Ideja trećeg entiteta jeste u logici dejtonske Bosne i Hercegovine. Pošto je društvo etnički podijeljeno, a država je organizovana prema principu etničkog ekskluziviteta, ima li išta logičnije od toga da svaki narod dobije svoj entitet? Od te logike polazi Deklaracija HNS-a. Tim argumentom se opravdava cjelokupna politika HDZ-a. Želi se prikazati i u tome se najvećim dijelom uspijeva, da je HDZ zaštitnik hrvatskog naroda, koji je kao najmalobrojniji i bez svog entiteta, ugrožen u Bosni i Hercegovini. Ideja trećeg entiteta, stoga, ima značajnu i snažnu mobilizacionu ulogu. Ona treba da učvrsti legitimitet HDZ-a, koji je najodgovorniji za dvoipodecenijsko ekonomsko i socijalno upropaštavanje hrvatskog naroda, koji je dominirao društvenim i političkim životom Hrvata u vrijeme sprovođenja pljačkaške privatizacije i klasnog raslojavanja u kome su nastali i učvrstili se ratni i poratni profiteri. Sad sve to treba „legalizovati“ i legitimisati idejom trećeg entiteta ili, drugim riječima, odbranom hrvatskih nacionalnih interesa. Osim toga, a i iznad toga, ideja trećeg entiteta treba da obezbijedi hrvatskoj političkoj eliti ustavom priznatu kontrolu nad dijelom državne teritorije. Politička i ekonomska kontrola „hrvatskih“ i hrvatskih krajeva vitalni je interes hrvatske političke elite.

Manjkavosti ideje

Ideja trećeg entiteta ima više nedostataka nego dobrih strana. Njen osnovni nedostatak je u tome što je neostvariva. Tek toliko. U načelu, treći entitet bi mogao biti osnovan na jedan od dva načina: promjenom Ustava Bosne i Hercegovine, što može izvršiti samo Parlamentarna skupština, ili odlukom međunarodne konferencije, čija svrha bi bila temeljna revizija Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako je za promjenu Ustava u Parlamentarnoj skupštini potrebna dvotrećinska većina u Predstavničkom domu, što je nemoguće postići, hrvatska politička elita se fokusira na sazivanje međunarodne konferencije. Takva konferencija je, prvo, neostvariva, jer nema raspoloženja u tzv. međunarodnoj zajednici da se radikalno mijenja ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Hrvatska politička elita, dakle, zagovara nešto za šta i sama zna da se ne može dogoditi.

Čak i kad bi međunarodna konferencija mogla biti sazvana, ona ne bi bila poželjna. Njeno sazivanje bi značilo da Bosna i Hercegovina ne može da funkcioniše na osnovu sporazuma svojih elita, a mnogi bi, mada potpuno pogrešno, to predstavili kao nemogućnost zajedničkog života uopšte. Ponovo bi bila poslata pogrešna poruka, prije svega građanima i narodima Bosne i Hercegovine.

Međunarodna konferencija bi značila vršenje pritisaka da se postigne rješenje drugačije od trenutnog. Nema sumnje da bi ovakva konferencija morala značiti promjenu teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, jer bi u suprotnom bilo besmisleno njeno sazivanje. Kako o tom pitanju ne postoji saglasnost u Bosni i Hercegovini, to znači da bi najmanje jedna strana (bošnjačka), a možda i druga (srpska), bila nezadovoljna ishodom konferencije. Iz bijelog svijeta vratili bi se u Bosnu i Hercegovinu sa nametnutim rješenjem, što bi imalo katastrofalne posljedice po međunacionalne odnose.

Drugi nedostatak ideje trećeg entiteta je taj što bi njeno ostvarenje značilo otvaranje Pandorine kutije. Bosna i Hercegovina je u svom ustavu određena kao država sastavljena od dva entiteta. Ako bi ta odredba Ustava bila izmijenjena, moglo bi biti postavljeno pitanje izmjene svega ostalog, uključujući donošenje novog ustava. Teško da bi iko preuzeo na sebe odgovornost da otpočne proces temeljne revizije ustavnog sistema u uslovima nepostojanja saglasnosti o tome. Međutim, ako bi bio prihvaćen zahtjev hrvatske političke elite da se Ustav promijeni u ovom važnom segmentu, onda bi jednak značaj imali drugi i suprotni zahtjevi srpske i bošnjačke političke elite. Nije teško zaključiti da bi to zemlju uvelo u začarani krug beskrajnih pregovora i sukobljavanja. Bošnjaci bi zahtijevali da entiteti budu ukinuti i da država bude podijeljena na regije, dok bi Srbi tražili konfederalizaciju. Kako su svi ovi zahtjevni oprečni, ne bi bilo moguće pronaći srednje rješenje.

Treći nedostatak ideje trećeg entiteta je u tome što niko ne zna kako bi bila uređena Bosna i Hercegovina nakon teritorijalnog preuređenja. Da li bi samo bila izmijenjena teritorijalna organizacija, ili bi federalne jedinice imale drugačiji ustavnopravni položaj? Kako bi u federalnim jedinicama bio primijenjen princip konstitutivnosti naroda? O tome se u Deklaraciji HNS-a ne govori, čak ni načelno, a radi se o krupnim pitanjima. Čim se otvori jedno ustavno pitanje, to za sobom povlači i mnoga druga, u prvom redu ona koja se tiču podjele nadležnosti. Trenutno relativno mirna situacija po tom pitanju bila bi sigurno vrlo uzburkana ukoliko bi započele rasprave o tim pitanjima.

Četvrti nedostatak je u tome što bi osnivanje trećeg entiteta zahtijevalo teritorijalno prekrajanje Bosne i Hercegovine. Teritorijalno pitanje, koje su nacionalisti snažno koristili 90-ih godina, ponovo bi postalo jedno od ključnih političkih pitanja, koje bi znatno uzburkalo nacionalističke strasti, pogoršalo međunacionalne odnose i gurnulo u drugi plan najznačajnija, ekonomska i socijalna, pitanja. Poznato je koliko je crtanje granica od 1991. do 1995. godine donijelo zla ovoj zemlji. Sad treba ponovo zaroniti u taj bezdan, pošto niko, pa ni hrvatska politička elita, koja to zagovara, ne zna kako riješiti teritorijalno pitanje ako bi bio osnovan „hrvatski“ entitet. Da bi bilo sporenja o svakom pedlju zemlje, ne treba ni najmanje sumnjati.

Peto, osnivanje trećeg entiteta nije garancija da će hrvatsko pitanje biti riješeno do kraja. Da li će Hrvati biti ravnopravni u punom obimu, ne zavisi od toga da li će imati svoj entitet, već da li će biti ravnopravni u procesu odlučivanja na nivou države. Čak i kad bi Federacija, nakon formiranja trećeg entiteta, nestala, ostaje problem funkcionisanja institucija Bosne i Hercegovine. Ako bi one odlučivale na isti način kao i dosad, formiranje „hrvatskog“ entiteta ne bi ništa promijenilo u pogledu ravnopravnosti hrvatskih predstavnika u državnim institucijama. Hrvatska politička elita bi imala „svoju“ teritoriju koju bi kontrolisala i njome upravljala, ali bi odluke važne za državu bile donošene kao i dosad.

Šesto, čak i kad bi hrvatska politička elita dobila „svoj“ entitet, nije sigurno da bi se, dugoročno posmatrano, time zadovoljila. Možda bi i ona, poput srpske političke elite, kasnije zahtijevala konfederalizaciju Bosne i Hercegovine ili isticala pravo na otcjepljenje. Politička kriza u zemlji bila bi znatno zaoštrena ukoliko bi dvije nacionalne političke elite zahtijevale promjene koje bi išle ka slabljenju centralne vlasti ili čak ka podjeli države.

Kako se može vidjeti, ideja trećeg entiteta nedovoljno je osmišljena, dovela bi do velikih međunacionalnih trvenja, a nije ostvariva, jer nema izgleda za promjenu Ustava Bosne i Hercegovine na bilo koji zamisliv način. Stoga, može se reći da je uporno zagovaranje ove ideje izraz neodgovornosti hrvatske političke elite, koja nastoji ojačati svoje političke pozicije, ne vodeći pritom računa o mogućim posljedicama.

Postoji li alternativa?

Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoji „hrvatsko pitanje“. Ono se ogleda u tome što ravnopravnost konstitutivnih naroda, iako načelno i najvećim dijelom postoji, nije dovedena do krajnjih konsekvenci. Ta „nedovršena ravnopravnost“ ogleda se u sljedećem. Prvo, pri izboru nosilaca pojedinih funkcija, Hrvati se mogu naći u situaciji da hrvatski član institucije ne bude legitiman predstavnik hrvatskog naroda. To se već dva puta događalo pri izboru Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Drugo, problemi se mogu javiti i prilikom donošenja odluka u Parlamentarnoj skupštini, u kojoj hrvatski poslanici odnosno delegati ne mogu ili ne mogu jednako efikasno koristiti pojedine mehanizme odlučivanja.

„Nedovršena ravnopravnost“ omogućava hrvatskoj političkoj eliti, prije svega HDZ-u, da gurne u drugi plan sva ostala pitanja, da opravda ili učini beznačajnim sve vlastite propuste i pogrešne politike, i da hrvatski narod mobiliše oko svojih nacionalističkih parola. Nedomišljenost ustavnih rješenja najviše koristi upravo HDZ-u, jer važeća ustavna rješenja omogućavaju HDZ-u da neopravdano jača svoju poziciju u biračkom tijelu.

Alternativa ideji trećeg entiteta može biti dvojaka. Prva se tiče teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, a druga promjene načina izbora i odlučivanja pojedinih institucija Bosne i Hercegovine, tačnije Parlamentarne skupštine i Predsjedništva. Što se tiče teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, o čemu je riječ u ovom tekstu, promjena bi mogla biti izvršena na način koji neće ugroziti dejtonsko ustrojstvo zemlje, a ipak će predstavljati jednu vrstu kompromisa. Naime, moguće je da Hrvati dobiju nešto poput entiteta, „poluentitet“, ne mijenjajući Ustav Bosne i Hercegovine, a da time ne dovedu u pitanje Dejtonski mirovni sporazum. Konkretno, to znači da bi Federacija mogla biti sastavljena od dva kantona – „bošnjačkog“ i „hrvatskog“, koji bi imali znatno više samostalnosti nego što imaju sadašnji kantoni. Federacija bi vršila samo neke nužne funkcije, o kojima bi bio postignut dogovor prilikom izmjene Ustava Federacije, dok bi sve ostale nadležnosti pripale kantonima. Ako bi znatno proširili nadležnosti, kantoni bi stekli ustavnopravni položaj koji je dosta sličan onom koji imaju današnji entiteti. Zato kažemo da bi Hrvati dobili „poluentitet“. Naravno, kantoni se u pogledu nadležnosti ne bi mogli izjednačiti sa današnjim entitetima, jer onda ne bi ništa preostalo Federaciji. S druge strane, Federacija ne bi mogla biti ukinuta, jer bi to bilo suprotno Dejtonskom sporazumu.

Kad je riječ o „crtanju granica“, određivanje teritorija kantona ne bi bilo suviše komplikovano, pošto bi dva kantona nastala spajanjem dosadašnjih kantona sa hrvatskom odnosno bošnjačkom većinom. Problem bi predstavljali kantoni u kojima i Bošnjaci i Hrvati čine značajan procenat stanovništva. Ako ne bi mogao biti postignut sporazum o podjeli tih teritorija između dva kantona, ovi mješoviti kantoni bi mogli ostati, pa bi Federacija, alternativno, mogla imati četiri kantona. Grad Mostar bi mogao imati status distrikta. Iako bi razgraničenje dva kantona u Federaciji moglo biti sporno jer nacionalne političke elite imaju različite teritorijalne aspiracije, ipak bi to bilo lakše izvršiti nego formiranje potpuno novog entiteta. Razlog je prost: bilo bi potrebno samo spojiti već postojeće kantone, uz izvjesne korekcije koje bi bile nužno ukoliko ne bi bilo kompromisa o spornim pitanjima.

Smanjivanje broja kantona bi riješilo problem koji se dugo ističe i koji objektivno postoji, a to je glomazna, skupa, neefikasna i nestručna administracija. Međutim, daleko važnije je što bi na ovaj način bio, barem djelimično, riješen politički problem: hrvatska politička elita bi dobila federalnu jedinicu sa značajnom autonomijom. Istina, ta federalna jedinica bi bila u sastavu veće federalne jedinice (Federacije Bosne i Hercegovine), ali bi ipak bila znatno veća, ekonomski snažnija i politički važnija od sadašnjih mali, rascjepkanih i ekonomski neodrživih „hrvatskih“ kantona.

Bošnjačka politička elita bi mogla prihvatiti ovakvo rješenje. Ona se, doduše, na riječi protivi formiranju etničkih političko-teritorijalnih jedinica. To je, barem na propagandnom planu, osnovni razlog zbog kojeg se ona protivi formiranju „hrvatskog“ entiteta. Međutim, današnji kantoni sa bošnjačkom većinom faktički funkcionišu kao bošnjački kantoni, iako su, po slovu Ustava Federacije, višenacionalni, zbog priznavanja principa konstitutivnosti naroda. U praksi, ostvarena je podjela kantona na bošnjačke i hrvatske. Ukrupnjavanje „bošnjačkih“ kantona bilo bi korisno i za bošnjačku političku elitu, iz istih razloga iz kojih je to korisno za hrvatsku.

Naravno, hrvatska politička elita ne teži samo ukrupnjavanju „hrvatskih“ kantona. Međutim, čini se da je ona svjesna kako ne može postići krajnji cilj. Možda i postavlja zahtjeve tako visoko da bi u kasnijim pregovorima dobila onoliko koliko objektivno može dobiti. Izbor pred kojim se ona nalazi jednostavan je: uporno insistirajući na trećem entitetu, može ostati na status-u quo. Pristajući na kompromisno rješenje, može dobiti više nego što ima sada.

(AbrašMEDIA)