Hitlerovi kolekcionari na hrvatskom javnom servisu

Lagana poslijepodnevna emisija Kod nas doma prošle srijede na hrvatskom javnom televizijskom servisu: između priloga što variraju od lake zabave do lakog informiranja, eto naoko ničim izazvane reportaže o Zagrepčancu Živku Parcu, osamdesetogodišnjem živahnom djedici nastanjenom u strogom i elitnom centru Zagreba, koji je u televizijski prilog dospio zahvaljujući tome što je “genijalan” i što se bavi skupljanjem knjiga, stripova, dječjih igračaka i još kojekakvih – uglavnom bezvrijednih – predmeta.

Piše: Ivica Đikić, Aljazeera

Gledaš to i ne razumiješ baš po čemu je Živko genijalan i po čemu je uopće zanimljiv, jer ljudi kojima je žao baciti u smeće neki prašnjavi predmet još uvijek nisu kolekcionari vrijedni žurnalističkog interesa, sve dok se uskoro nije pokazalo da je Živkovo ukazanje u programu javnog servisa nečija smišljena diverzija usmjerena protiv zdravog razuma, dobrog ukusa, stupnja civilizacijskog razvoja i ovdašnjih zakona, koliko god hrvatsko zakonodavstvo bilo manjkavo u pogledu sankcioniranja onih koji javno izražavaju simpatije prema nacizmu i fašizmu.

Gospodin Živko, naime, poklonik je Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske i čitav prilog napravljen je zato da bi se suptilno ili manje suptilno javnosti prenijele njegove simpatije za rečene zločinačke tvorevine.

Od fašističkog ‘raja’ do antifaštičkog ‘očaja’

A naklonost je nedvojbena: u Živkovoj “kolekciji” ponosno se ističe minijaturna statua Adolfa Hitlera s podignutom desnicom, pa minijaturni tenkovi s nacističkim obilježjima te komplet od sva stotinu i tri broja endehazijskog dječjeg lista Zabavnik, a zatim stigne i biografsko objašnjenje Parčeve sentimentalnosti spram nacizma i ustaštva – njegov otac veterinar poginuo je u Rusiji s većim dijelom Zdruga lakoprijevozne Druge hrvatske legije u borbama kod Dona 1942. godine. Za Živka je antifašistička pobjeda 1945. godine označila kraj ovozemaljskog raja i početak “preživljavanja”, no ostali smo prikraćeni za činjenice o torturi kojoj je bila izvrgnuta Živkova obitelj.

Kad su vrlo rijetki hrvatski mediji, pa potom i predsjednik opozicijske Socijaldemokratske partije Davor Bernardić, ukazali na ovaj skandal, s javnog servisa stiglo je saopćenje: “Obavješćujemo vas kako urednici i novinari koji su uređivali spomenutu emisiju gospodina Živka Parca poznaju kao strastvenoga sakupljača starina, osobito igračaka. (…) Obavješćujemo vas kako namjera urednika emisije i autora reportaže ni u kom slučaju nije bila veličanje ili promoviranje zločinačke ideologije, nego pružanje dokumentarnoga prikaza osobe koja je sačuvala igračke iz svojega djetinjstva. Reportažu je pripremila iskusna i nagrađivana novinarka Sanja Pražen, koja niz godina njeguje dokumentaristički stil te ujedno oštro osuđuje svaku zločinačku ideologiju.”

Nismo, međutim, obaviješteni kako obični gledatelj može znati da autorica priloga osuđuje svaku zločinačku ideologiju, ako bez ikakvog komentara pušta u eter figuricu Adolfa Hitlera i od svih Parčevih kvazikolekcionarskih pothvata izdvaja baš posjedovanje svih brojeva ustaškog Zabavnika. Iz čega se moglo iščitati da autorica ne podržava sugovornikov romantični doživljavaj NDH-a, osim iz naknadnog saopćenja javnog servisa?

Katolička crkva, naravno, nije osjetila potrebu da osudi spomenuti prilog, ali istovremeno nije odoljela da se ne obruši na novu predstavu Olivera Frljića prema tekstu Luigija Pirandella Šest likova traži autora u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”, premda je televizijski prilog, vrlo vjerojatno, vidjelo više ljudi od broja onih koji će ikad vidjeti tu predstavu. Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, u propovijedi u četvrtak pozvao je vlast da zaštiti vjernike od Frljićevog “blasfemičnog” djela.

Ustaše kao ‘moralni pobjednici’ Drugog svjetskog rata

“Kao da se vraćamo u vremena teških Neronovih progona, kad je okupljena svjetina klicala lavovima koji su bili puštani da unište okupljene kršćane u Koloseumu”, bio je dramatični Puljićev uvod u ovaj vapaj: “Kao vjernici, svjedoci Krista uskrsloga, uljudno molimo sve odgovorne za javni red i one koji su zaduženi za javni red i poredak neka nas zaštite od tih uvredljivih uradaka, komentara te nekulturnih i blasfemičnih skazanja. Bilo bi lijepo kad bi se u tom ‘odvjetničkom poslu’ zaštite vjerničkih prava i osjećaja uključile i druge vjerske zajednice i nevladine udruge koje se bore, kažu da se bore, za čovjeka.”

Puljić je, ustvari, pozvao nadležne da zabrane Frljićevu predstavu i da zabrane sve što eventualno vrijeđa osjećaje vjernika, a u to, naravno, ne spada javno izazivanje nježnih emocija prema ustašama i nacistima: to je, valjda, bogougodna djelatnost.

Ova dva slučaja što su se zbila u srijedu i četvrtak prilično precizno pokazuju dva osnovna društvena trenda koja Hrvatskoj nameće nacionalističko-klerikalna desnica: stvaranje slike o ustašama kao moralnim pobjednicima Drugog svjetskog rata i pretvaranje umjetničkog stvaralaštva u područje straha od srdžbe onih društvenih kategorija koje su se postavile iznad slobode, zakona i najvrjednijih dostignuća civilizacijskog razvoja. Ta organizirana agresija, koja smjera da od Hrvatske napravi repliku današnje Mađarske i današnje Poljske, jasno je, neće se zaustaviti sama od sebe.