Home » AbrašMEDIA » Intervju: Damir Avdić, američki, ili ipak bosanski psiho?

Intervju: Damir Avdić, američki, ili ipak bosanski psiho?

Nakon svih ovih godina Damir Avdić je ostao autentična konstanta političkog alternativnog kantautorskog izraza naših prostora. Muzicira još od kraja osamdesetih, a osim toga je i pisac, pjesnik, te recentno sve više i čovjek teatra i filma. U Mostar, u najnovijem izdanju, ponovno nam stiže 29. oktobra. Pričali smo o prošlosti, nostalgiji, (ne)usamljenosti, teatru… Diplomatz, Diplos, Bosanski Psiho, Graha, jedan jedini – Damir Avdić.

Razgovarao: Boris Filipić, AbrašMEDIA

Damire, veliki pozdrav. Iskreno mi je zadovoljstvo i čast imati priliku razgovarati s tobom. Povod intervjua je svakako tvoj novi album i skori nastup u Mostaru, ali i regionu. No počeo bih ovaj razgovor od početaka. Tuzla, Rupa u zidu? Hardcore devedesetih, kakva su sjećanja, kako bi to sve poredio s okolnostima danas?

Damir Avdić: Vraćanje unazad… Sjećanja su, jednom sam ti to tako rekao, sjećanja izgledaju veća od života. Ono ‘onda’ ti izgleda nekako puno bolje, ali kad zapravo bolje pogledaš bilo je isto kao i danas. Kad si mlađi kuburiš s instrumentima, nosaš ih tamo-vamo, tražiš neki prostor da bi se izrazio, prostor da bi svirao. Iskreno mislim da je danas, što se tiče barem tih tehhničkih stvari, dosta bolje, iako mlađima možda tako i ne izgleda. Što se tiče ove druge, političke stvari, danas se čini da je puno više toga u opticaju, stvari o kojima bi se govorilo, ali istina je da se mi onda nismo toliko zanimali za politiku, pa su se do ’90-ih tekstualne stvari više ticale društvenog života i odrastanja. To bi recimo bila jedina paralela koju bi mogao napraviti između nekad i sad. Mislim da je to puno drukčije, trudim se da to ne poredim, jer je, u stvari, neuporedivo. Stvari su se jako promijenile.

Često objašnjavaš da si sam, da muziciraš sam, jer ti tako najbolje odgovara. Stoji li iza toga naročita individualistička anarhistička filozofija? Kako se odlučiš na duete s drugim ljudima?

Damir Avdić: Dueti koje sam radio su uglavnom bili s ljudima s kojima sam se družio, a nije ih bilo puno. Bila je to neka ekipa iz Tuzle, drugari s kojima se i danas dobro poznajem i s kojima se i danas vidim kad dođem tamo. To da sam sam jer mi tako najbolje odgovara, to jeste dobar odgovor. U stvari je ispalo spontano. Nije bio neki, kako bih rekao, konceptualni momenat. Nije da sam sad baš sjeo i razmišljao o tome kako i šta. Bilo je raznih opcija, u međuvremenu sam dobio poziv da sviram i izašao sam sam. Dobro sam se osjećao na bini i onda sam tako i nastavio. Tako da ne bih rekao da je bilo neke filozofije ili nekog naročitog koncepta iza toga. Ako to danas tako izgleda, onda sam to vjerojatno uspostavio usput, radeći. Ili se filozofija kroz vrijeme sama oblikovala. Ali da mi ovako paše, paše mi.

Oštar vokabular koji koristiš često nailazi na negativne kritike. Najčudnije su možda one s nazovi ljevice, pogotovo je to bilo slabo razumijevano oko pominjanja bratstva i jedinstva, Džonija Štulića i sličnog. Kako to doživljavaš i komentiraš?

Damir Avdić: Kako sam to sve uglavnom pisao iz osobne perspektive, sve je to ipak lično viđenje stvari, neki govor sa samim sobom. Tako i ljudi koji slušaju ili čitaju to doživljavaju na neki svoj način. Ako me pitaš je li do nerazumijevanja kad ljudi komentarišu na negativan način stvari koje sam rekao ili koje sam htio reći, rekao bih da nije. Svi mi u biti razumijemo stvari na način na koji gledamo svijet, svojom inteligencijom, intuicijom. Ne shvatam previše lično kada netko kritikuje ili kaže da sam se izrazio ovako ili onako. To je njihov pogled i on više govori o njima samima, o njihovim dubokim neslaganjima, možda sa samim sobom, možda s vremenom u kojem žive ili možda je to do previše idealističnog gledanja na svijet koji je davno prošao i za koji sumnjam da će se ikad vratiti u obliku u kakvom je bio.

Nostalgija je redovan motiv u tvojim liričkim obračunima. Ima li izlaza iz učmalosti? Kako gledaš na današnju muzičku scenu, a kako na političku dimenziju iste?

Damir Avdić: Toliko toga novog je tu. Mislim, toliko toga dobrog. Ti danas možeš u jednom mjesecu gledati više koncerata u svom gradu nego što bi prije u godinu dana. To izgleda nevjerovatno kad to tako prikažeš, ali je tako. Da se razumijemo, nostalgija je najnormalnija stvar. Kada govorim o nostalgiji, govorim o političkoj nostalgiji. Kad vežeš svoju mladost, kažeš da je bila dobra ili kakva već, isključivo za neku politiku, ili je vidiš isključivo u sklopu neke političke konotacije. Nostalgija je nešto najnormalnije. Sama po sebi nije ni pozitivna ni negativna. Normalno je da ćeš se sjećati stvari iz svog života, tumačiti ih ovako ili onako, neke će ti pomoći u budućnosti da prebrodiš situaciju u kojoj se nađeš. Danas se toliko toga dešava, teško je vidjeti, teško je isplivati na površinu. To je sad taj drugi apsurd. Nekad je bilo teško isplivati jer si morao proći milion nekih stepenika i faza da ti netko odluči je li to u redu i može li to ići van. Danas ima toliko toga, koje opet zagušeno nekim stvarima koje su odavno prošle, tako da smo u nekom međuprostoru u kojem ne možeš mnogo, plus što je sve zatrpano s mass produkcijom svega živog. Dosta toga ne možeš upratiti, moraš puno kopati po svemu. Znaš, kad smo već kod političkog, ja znam da dosta mojih pjesama ima političku konotaciju, ali opet je to neka moja osobna crta. Vidim svijet kako ga vidim i tako i kažem, govorim iz prvog lica. I romane koje pišem, pišem iz prvog lica, iako se masa tih stvari nije desila meni, tako mi se prosto najlakše izraziti. Danas sve što ovdje kažeš, čak i nešto iz svoje privatne svakodnevnice, imat će političku konotaciju, jer je sve obojeno s tim. Ja iskreno sebe ne vidim kao nešto političko, ali mi je jasno da me vrlo lako ljudi mogu vidjeti takvim. Ali nemam problem s tim.

Opet se moram vratiti na, recimo to tako, anarho-individualizam. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, koliko si zapravo sam?

Damir Avdić: Anarhoindividualac, to nitko od nas nije. Bez obzira što se za ovo kapitalističko vrijeme ili taj takav sistem govori da je otuđio čovjeka, da je sve čisti individualizam, nitko nije sam. Kad odeš na moj bandcamp i pogledaš, naći ćeš nekoliko ljudi koji su radili na albumu. Tu imaš čovjeka koji je snimao i producirao, imaš mastering, imaš omot… Mislim, opet dođeš na jednu ekipu ljudi. I kad si sam nisi sam. Nekad volim reći kako sviram sam, ali putujem s bendom, jer često kad idemo negdje dalje idem sa kompletnom porodicom. To za individualizam, ako pogledaš neke baš individualce, opet ćeš naći ljude oko njih s kojima su radili. To da si sam na bini, to je jedno, ali uvijek radiš s ljudima.

Za naslove svojih izdanja tvrdiš da nastaju podsvjesno, da ih sam proces pisanja i kazivanja priča izbaci na površinu. Čini se kako, ako sad izlistamo albume redom, svaki čini jednu kariku tvog čitavog opusa? Gdje je u tome svemu Amerika i ima li novi album veze s tvojim amerčkim iskustvom i kakvo je ono u stvari?

Damir Avdić: To jeste. I ja sam, dok smo pripremali ovaj album, dok smo pripremali stvari za bandcamp, gledao baš tako. Izgleda kao da se sve nastavlja jedno na drugo, kao da su vezani. Recimo, interesantno za ovaj album Amerika, nisam imao pjesmu Amerika kad mi je naslov pao na pamet, ona kao takva nije još postojala. Bila je melodija, bila je možda neka ideja, ali to da ću nazvati album Amerika mi je automatski za sobom povuklo i pjesmu. I ne samo to, ovaj album će najvjerojatnije pratiti i roman Amerika. Stavit ću mu isti naslov, mada će biti sastavljen iz više dijelova. Recimo da će to biti kratki roman ili neka jako dugačka priča. Ima veze s iskustvom. Još na nekim pjesmama s ranijih albuma se dosta toga može naći. Moje iskustvo s Amerikom je dosta dobro. Nemam ništa loše reći o Americi. Naravno, nameće se pitanje zašto sam se vratio. U stvari, ja nisam ni otišao da ostanem, to je bilo poslije rata, ljeto 1996. Stvari su bile još prilično konfuzne. Dobio sam mogućnost da odem, poziv od jednog druga i otišao sam. Odrastao sam na zapadnoj muzici, filmovima i normalno otišao sam da vidim. Ali jednom sam rekao, ostavio sam dosta repova iza sebe. To je bila ta muzika i već tad sam imao dosta napisanih stvari koje nisu bile objavljene. Interesantno, nikad više nisu bile objavljene, i dalje stoje, jer se moj izraz u međuvremenu promijenio. Američka iskustva na albumu, uzmimo sam taj kapitalizam, mi ovdje kad kažemo kapitalizam, mislimo na ovo ovdje, ovo ovdje nije vidjelo kapitalizma. Kapitalizam je nešto sasvim drugo, ovo ne znam ni kako bih nazvao. Znam da ljudi često koriste riječ feudalizam. Ma ovo je smiješno. Prva razlika je između bogatih ljudi tamo i bogatih ljudi ovdje. Pa tek onda da vidimo sve drugo. To se ne da porediti. Duga je to priča, ali je utjecaj jak. Pogotovo je na ovom albumu isplivao. U ovoj priči ili romanu, kakogod, koju upravo sad moram završiti, jer ga u ponedjeljak moram predati da bude odštampan bar do prvog koncerta, pa da mogu i u Mostar donijeti. Ja već godinama govorim o toj nekoj zbirci priča Priče iz San Francisca. Ne znam da li si vidio, ali Huso vjerovatno ima originalno izdanje Mein Kapitala. Na tom albumu u tvrdom uvezu je upravo jedna od tih priča iz San Francisca od nekih 4-5 strana koju sam izvodio uživo već nekoliko godina i sa Kapitalom, pa i sa Human Reichom i svirao sam je sa delayom koji je dominantan na ovom albumu. Skoro čitav album je na gitari sa delayom, tako da se ta nit, taj uticaj nekog američkog vuče već neko vrijeme. Da li podsvjesno, ne znam, jednostavno se vuče pa i na ovoj priči na Manjini ima ona koja je isto tako jedna od tih priča sa nekog koncerta iz San Francisca. Taj utjecaj je vjerovatno sad podsvjesno izašao najviše na površinu.

Da li je nova knjiga isključivo posvećena Americi? Šta nam ukoričena Amerika zapravo donosi?

Damir Avdić: Nije sva u američkom. Ima tu dosta fleševa iz, kako si maloprije rekao, prijašnjeg života. Dosta nostalgičnog, opet ne nostalgičnog u smislu da objašnjava nešto prije, nego ono što sam proživljavao prije. Tako bolje vidiš paralele sa stvarima koje su se dešavale kasnije kroz život. Ono uz šta si rastao, šta si slušao, šta si čitao vidiš da te nekako sustizalo kasnije u nekim događajima koji faktički nisu imali veze s tim prije, ali onda život nekako sve to složi, pa ispadne cjelina. Baš na Manjini ima ta priča koja bi recimo mogla biti, kad bih ti to sve objašnjavao, mogla biti neki uvod u priču koja će ići uz ovaj album. Opet neko osobno iskustvo, kombinovano sa milijun drugih događaja i doživljaja.

Trenutno djeluješ u Sloveniji. Aktivno se baviš teatarskom, ali i filmskom produkcijom. Možeš li nam reći nešto više o svom pozorišnom radu, šta je sve aktualno i s kim sve surađuješ?

Damir Avdić: Zadnjih par godina sam stvarno dosta radio muziku za teatar. U ovoj godini počeli smo s probama u decembru, a u januaru je bila premijera, u ljubljanskoj sam drami, u predstavi koju je režirao Edward Miller, Antigona po Sofoklovom tekstu, a do sada smo igrali jako puno predstava, iduće sedmice ćemo imati još izvedbi. On me zvao da u Antigoni budem zbor. Eto, on je zbor sveo na jednog gitaristu i onda su glumci, dok smo radili, tražili da tu bude i nekoliko mojih originalnih pjesama. Na par mjesta imam tekst iz Antigone. Većina toga je moje, imao sam čitavu slobodu da radim i faktički je svo vrijeme muzika uživo, tako da sam u formi za koncert. Uradio sam po vlastitom tekstu i predstavu Mefisto. Radili smo je slovenski glumac Grega Zorc i ja u produkciji Maske. Pa i taj Mefisto ili recimo Na krvi ćuprija, koju sam radio s Markom Bulcom prije su, ne znam mogu li to tako nazvati, ali reći ću, kao koncerti bez muzike. Uradio sam muziku i za već nekoliko filmova, a prije nešto manje od mjesec dana na Festivalu slovenskog filma u Portorožu sam dobio nagradu za muziku za film Ivan, Janeza Burgera i film Družinica, Jana Cvitkoviča. Da povežem sad to sve, Jan Cvitkovič, Miki Burger i ta ekipa, to su ljudi koje sam upoznao na svojim koncertima u Sloveniji. Recimo, Janov brat Igor me zvao na prvi koncert tu, i zvao me u biti u isto vrijeme kad su me zvali u Abrašević Huso i ta tadašnja ekipa. To je bilo negdje 2004. godine, ne sjećam se više tačno. To su bila, u stvari, dva prva poziva na koncert. Mostar i Slovenija. I da stvar bude zanimljivija, to su dva grada u kojima sam najviše svirao, mislim preko deset puta. Znam Abrašević od kontejnera, do onog malog kafića, do dvorane. Dok je ovaj klub u Tolminu zatvoren, vi ste preživjeli. Istina, oni sad imaju malo veći, ali ovo je onako bilo, kako bi ti rekao, poluilegalno. Kad smo već kod toga mogu ti ispričati i jednu zanimljivu priču. Kad me zvao, nismo mogli odmah uskladiti sve, tad su još bile vize. Došao sam negdje par mjeseci poslije. Prije nego što je počeo koncert, on mi je rekao, znaš šta, ako dođe policija, ti se ništa ne brini, ja ću to sve srediti, samo da znaš da sviraš ilegalno, sinoć su nam zatvorili klub. Ali na kraju policija nije došla, sve je bilo u redu.

Gdje sve slijede skorašnji nastupi?

Damir Avdić: Prvi koncert imam ovdje u Gala hali u Ljubljani, devetnaestog. Poslije toga je Mostar. Odmah poslije Mostara, za par dana, drugog novembra Sarajevo. Onda se vraćam, imam koncert opet ovdje u Sloveniji, zatim imam u Hrvatskoj, to još dogovaram, da ne nabrajam sve datume koji još nisu potvrđeni. Zasad imam Zagreb i Zadar i onda idem dalje. I uz sve to još radim i ovu predstavu, glas me sigurno odaje.

Tvoji nastupi u Mostaru uvijek privuku mnogo pažnje. U Abraševiću si uvijek drag gost i prijatelj. Šta da očekujemo, može neka najava za kraj?

Damir Avdić: Kako bih najavio. Koncert kao koncert. U Abraševiću je uvijek bilo dobro. Ponijet ću sa sobom sve ove knjige, CD-ove, ovaj zadnji naravno. Mislim, već mi je zadan rok, sad nema nazad, najavio sam je. Sad moram doć s njom ili mogu folirati da je usput nešto nestalo (smijeh).

Da rekapituliramo: 29. oktobar, OKC Abrašević. Amerika!
A uskoro nakon toga premijerno u Mostaru i predstava Mefisto.

Audio format intervjua sa Damirom Avdićem: