Home » AbrašMEDIA » Intervju sa Petrom, ruskim antifa ultrasom iz Ekaterinburga

Intervju sa Petrom, ruskim antifa ultrasom iz Ekaterinburga

Ruski fudbalski navijači globalno su poznati kao ekstremni desničari, iako i tamo ima onih koji drugačije razmišljaju i djeluju. Jedan od njih je Petr iz Ekaterinburga, navijač Urala i dopisnik ruskog bloga LeftSideTerraces. Za Russian Football News Petr je govorio o navijačkoj sceni u Rusiji.

Kako je biti antirasistički opredjeljen fudbalski navijač u Rusiji? Koliko je lijevo orjentisanih grupa u zemlji i da li međusobno sarađuju? Kako ste organizovani i jeste li povezani sa nekom političkomm partijom?

Biti antifa fudbalski navijač u Rusiji, u ovom trenutku, je ekstremno teško. Ruski navijački pokret su stvorili ekstremno desni skinheadsi. Smatra se da su se prvi put pojavili na tribinama Spartaka iz Moskve. U Evropi postoji mnogo antifa ultrasa, ali  u Rusiji su navijači uvijek bili povezani sa nacizmom, i tek sada počinjemo širiti i drugačiji pogled na ovu kulturu.

Tokom 2000-ih u Rusiji je postojala antifa supkultura, koja se suprotstavljala nacistima na ulicama, a neki od njih su takođe uživali u fudbalu i išli na utakmice. Međutim, bili su bijesni zbog kretena na tribinama koji veličaju Adolfa Hitlera, tako da su pokušali da organizuju ljevičarske navijačke grupe, što je bilo jako teško zbog otpora nacista.

Antifašisti su prije djelovali u klubovima kao što su Karelia (Petrozavodsk), Zvezda (Irkutsk), Okean (Nakhodka), Devon (Oktyabrskoe), Mosenergo, Srp i čekić (Moskva), ali mnogi od ovih klubova su ugašeni. U ovom trenutku jedine antifa grupe postoje na Kavkazu, Spartak Nalchik, Anzhi Makhachkala i Terek Grozny. Ruski nacisti mrze Kavkasce, dijelom zbog rata u Čečeniji. Zato dobar dio Kavkazaca podržava ideju antirasizma, ali i među njima ima lokalnog šovinizma.

U Rusiji trenutno nema jakih ljevičarskih partija, čak je i Komunistička partija za Putina i ne ponaša se kao ljevica. Postoji mnogo malih ljevičarskih i anarhističkih organizacija (Autonomna akcija, RKSMB, Komitet za radničku internacionalu, KRAS-MAT…), ali one nisu uključene u djelovanje antifa navijačkih grupa. Antifa navijači sarađuju na razmjeni informacija, na forumima kao što su magazin Ofsajd, Lijevi fudbal i FARP. Sve su to grassroots inicijative za ljude koji uprkos nacističkim simbolima i rasističkim sloganima imaju volje da dolaze na stadione.

Čini se da je među navijačima na tribinama prisutan veliki broj ekstremnih desničara. Kako je gledati vrhunski fudbal u Rusiji kao deklarisani antifašista?

Među navijačima svih većih klubova u Rusiji ima antifašista, ali oni ne mogu otvoreno iznositi svoje stavove. Ako otvoreno pokažeš da si antifašista, odmah ćeš biti napadnut. Situacija u Rusiji je slična situaciji u Bugarskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumuniji, gdje su stadioni takođe puni nacista, kako u prvoj ligi, tako i u nižim ligama. Na skoro svim utakmicama mogu se vidjeti simboli ekstremne desnice, keltski krstovi, Odalova runa, 14/88, crno-žuto-bijela zastava (zastava Ruskog carstva), a ponekad i kukasti krstovi.

Možete biti napadnuti čak i ako osnujete apolitičnu navijačku grupu, jer se vjeruje da su stadioni samo za ekstremnu desnicu. Primjer za to je slučaj antifašiste Ilya Dzhaparidze, navijača moskovskog Dinama, koji je želio pokrenuti apolitičnu navijačku grupu. Nacisti su ga zbog toga ubili.

Ja živim u Ekaterinburgu i navijam za FK Ural. I mi imamo problem sa ektremnom desnicom na stadionu. Naši lokalni antifašisti su pokušali otići na navijačku tribinu, ali im je rečeno da je moraju napustiti. Nema sumnje da je među običnim navijačima mnogo ljudi protiv rasizma, ali ako govorimo o supkulturi ultrasa, tu stvari stoje potpuno drugačije.

Morate razumjeti da prostor bivšeg Sovjetskog saveza, sa izuzetkom zemalja Srednje Azije, ima problem sa fašizmom na tribinama. Na primjer u Ukrajini skoro svi timovi, osim kijevskog Arsenala, imaju naciste na tribinama. Situacija se razlikuje u Bjelorusiji, gdje djeluje desetak antifašističkih navijačkih grupa, kao Partizan Minsk, Orsha, Ivantsevichy i Rudensk, ali takođe postoji i jak nacistički pokret.

Kakvim se aktivnostima, kao antirasistički navijači, bavite na stadionu i van njega?

Većina ljudi trenutno radi na tome da se ujedine i zajedno odlaze na stadione, ali bez antifašističke simbolike. U Chelyabinsku, gradu blizu Ekaterinburga, lokalni apolitični i antirasistički navijači godinu dana su navijali za FK Chelyabinsk, ali bili su kosntantno pod napadima nacista, koju su veoma jaki u tom gradu. Klub je kasnije raspušten.

Ruski antifašisti danas pokušavaju organizovati amaterske turnire, na kojima i sami mogu igrati fudbal. U Sankt Petersburgu lokalni antifašisti imali su lokalnu DIY fudbalsku ligu. U gradu Permu, 360 km od Ekaterinburga, moji prijatelji organizuju turnir PermCityBall.

Sviđa mi se kako to rade u Grčkoj. Tamo postoji mnogo antifa amaterskih timova, kao na primjer Asteras Exarchia. Vjerujem da je zbog velikog broja nacista nemoguće preuzeti navijačke sektore, ali moramo pokušati stvoriti kulturu antifa ultrasa u Rusiji i raditi zajedno.

Ovog ljeta išao sam na Antifašistički fudbalski festival u Ioanninu, u Grčkoj. Učestvovalo je šest amaterskih timova: Asteras Exarchia (Atina), Proodeftiki Tumba (Thessaloniki), Autonomni fudbalski klub iz Patrasa, Liberta (Volos), Apifarhos (Ioannina), Marinos Antipas (Larissa). Sve ove timove pokrenuli su antifašisti i oni igraju na lokalnim turnirima. I antifašisti u Rusiji počinju da rade nešto slično.

Antifašistički fudbalski festival održava se prvenstveno radi jačanja veza između antifašističih amaterskih klubova širom Grčke, a osim toga, služi kao plaforma za diskusiju, kako o fudbalu, tako i o politici. Festival se tokom godina širio, a ovog ljeta su po prvi put učestvovali gradovi Ioannina i Larissa. Nasuprot raznim navijačkim grupama profesionalnih klubova svi učesnici jasno su izjavili da su svi ujedinjeni u zajedničkom cilju. Za antifašiste u bivšem Sovjetskom savezu, gdje je ultradesnica zauzela stadione, ovo je važna strategija.

Kao što sam rekao, i mi u Rusiji sada organizujemo ovakve turnire. U avgustu je održan šesti antifašistički fudbalski turnir u Sankt Petersburgu. Svi učesnici turnira su antifašisti koji se protive rasnim predrasudama. Ove godine na turniru učestvovalo je dvadeset muških timova i četiri ženska, iz Bresta, Minska, Nizhn Novgoroda, Cherepovetsa, Moskve i Sankt Petersburga.

Ovakvi turniri postoje i u drugim gradovima. Na primjer, Nizhny Novgorod 9. maja svake godine slavi oslobođenje od fašizma u Drugom svjetskom ratu, organizujući ženski turnir pod imenom “A zore su ovdje tihe” (po nazivu čuvenog filma Stanislava Rostotskog iz 1972.).

Poznajem članove antifašističke navijačke grupe moskovske Lokomotive koji moraju razmazivati ljepilo preko svojih naljepnica kako bi ostale čitave. Zbog nacista oni na stadion ne mogu unositi svoje transparente. Išli smo s njima na utakmicu Dinamo Moskva – Omonia Nicosia i sprijateljili se sa navijačima Omonie, grupom Gate 9.

Komuniciram i sa navijačima Spartaka iz Nalchika i Orshe (Bjelorusija). Poznajem i neke antifa navijače iz Kazahstana. Vjerujem da svi antifa navijači iz čitavog svijeta trebaju pomoći da se kreira nova navijačka kultura, u kojoj nema mjesta rasizmu. Imamo blog i internet magazin u kojima pišemo o antifa ultrasima iz raznih zemalja.

U izvještaju o rasizmu u Rusiji, koji su objavili mreža FARE i SOVA centri, tvrde da su ovakvi stavovi unutar navijačkih grupa, kao i u ruskom društvu, intenzivno u porastu od ranih 2000.-ih. Slažeš li se s ovom tvrdnjom?

Da, tokom 2000.-ih povećao se broj napada na imigrante. Ali ustvari, sve je počelo ranije. Razloge možemo tražiti u raspadu SSSR-a i etničkim konfliktima s početka ’90.ih, na primjer problem između Kavkazaca i Rusa je uzrokovan ratovima u Čečeniji.

Tokom devedesetih u Rusiji se počinju javljati grupe nacista, iako su tada još bili marginalna supkultura. Ultradesni skinsi počeli su ići na utakmice i napadati imigrante u podzemnoj. Kasnije su te grupe izašle iz okvira undergorunda i počele održavati javne skupove. Zbog niskog nivoa obrazovanja i finansijske krize, neki ljudi su ih počeli podržavati. Tokom 2000.-ih nacistički pokret je krenuo da napada antifašiste i mnogo ih je tada ubijeno.

Za razliku od drugih zemalja, mi, antifašisti, ne podržavamo niti jednu političku partiju i pokret. Nacistima je pomagala i policija, tako da smo se morali osloniti na sopstvene snage. Tačnije, tih godina smo se suočili sa najradikalnijim nacistima na svijetu, i malo je ljudi bilo spremno da im stane na put.

Sve to je dovelo do radikalizacije ruskih antifašista. Borbe su vođene svakodnevno. Tadašnja situacije je uporediva sa “olovnim godinama” u Italiji (sukob italijanske države, tajnih struktura NATO pakta i ekstremne desnice protiv radikalne ljevice, koji je trajao od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina 20. vijeka). Nacisti su izazvali velike nerede na trgu Manezh i moskovskom naselju Biryulyovo. Nacizam u Rusijii trenutno je u padu, oni više ne mogu organizovati velike skupove i ne napadaju antifašiste.

Mislim da je to dijelom i zbog situacije u Ukrajini. Ljudi u Rusiji su vidjeli da ultradesne snage znače samo rat i destrukciju, tako da prestaju podržavati ruske nacionaliste. Međutim, navijačka supkultura je zatvorena i nacisti će još dugo biti dio nje.

Misliš da politika ruskih vlasti ima veze sa pojavom rasizma u društvu i rade li vlasti dovoljno na njegovom suzbijanju?

Vjerujem da je krivica za širenje nacističkog pokreta na ruskim vlastima. Postoje dokazi da su neke desničarske grupe sponzorisane od Kremlja. Vlasti su sebi dale zadatak da ojačaju patriotizam u društvu i pokrenuli su program “kontrolisani nacionalizam”, tako nadzirući aktivnosti mladih na ekstremnoj desnici. Međutim, i tokom vladavine Borisa Jeljcina vlasti su koristile bande nacista za napade na protivnike režima i reketiranje. Zbog svega toga, možemo reći da su od početka ’90.-ih vlasti pomogle nacistima da ojačaju i stanu na noge.

Danas, zbog situacije u Ukrajini, vlasti su odlučile pokazati kako ne podržavaju naciste, zbog čega su oni pod velikim pritiskom policije. Kad su vlasti odlučile prestati podržavati nacistički pokret, on je u javnosti poražen i ponovo je utonuo u underground. Siguran sam da bi vlasti ponovo podržavale nacionaliste, ako im to bude od koristi.

Čine li klubovi (i igrači) dovoljno u borbi protiv rasizma među navijačima? Ako ne, šta bi trebali promijeniti?

Mislim da klubovi sada ne rade dovoljno. Poduzimaju se mjere protiv rasizma, i igrači su protiv, ali fudbalski navijači to ne žele da čuju. Potrebne su nam inicjative odozdo, od samih navijača.

Naravno da su tribine uveliko odraz društva i dok god su ljudi voljni tolerisati nacističke slogane na tribinama, biće teško uraditi bilo šta. Rusija će teško imati koristi od inicijativa kao što je FARE. Na primjer, Lacio se jako trudi u borbi protiv rasizma, ali tribine su im i dalje pune ektremnih desničara. Ovdje je neophodno pokušati promijeniti supkulturu.

Problem predstavlja i to što rukovodstvo klubova u Rusiji ne zanimaju navijači dok god im ne smetaju u zgrtanju novca. Počeli su se boriti protiv rasizma samo zbog sankcija UEFA-e. Zenit je jedan od najbogatijih klubova u Rusiji, ali daleko manje ulaže u borbu protiv rasizma, nego u dovođenje novih igrača.

Ima li u Rusiji klubova sa ljevičarskim i otvoreno antirasističkim stavovima?

Moj prijatelj Murat Mizov, navijač Spartaka iz Nalchika, ima veze sa klupskim rukovodstvom i jedan je od vođa na tribini. Tu često možete vidjeti antifašističke simbole. Mislim da postoji potencijal za razvoj većeg broja antifašističkih grupa u Kavkazu, Tatarstanu, Bashkortostanu. Tamošnji ljudi su bar voljni prihvatiti antirasističke teme, jer nisu etnički Rusi, dok tribine u Moskvi i Sankt Petersburgu imaju čvrste veze sa ekstremnom desnicom.

Da li su Zakon o navijačima iz 2014. i “Pravila ponašanja za gledaoce i njihova bezbjednost na stadionu” iz 2011. pomogli u borbi protiv rasizma?

Mislim da zakoni koji kontrolišu ponašanje ljudi na stadionima nemaju efekta. Policajci koji su na dužnosti na stadionu ne razumiju značenje simbola koji se pojavljuju na tribinama. Prepoznaće kukasti krst, ali to se svakako rijetko viđa.

Kad su se nacisti ’90.-ih pojavili na njemačkim stadionima vlast je usvojila oštre zakone i onemogućila im pristup. Ali Rusija nije Njemačka i takvi zakoni teško mogu imati uspjeha. Njemačka još uvijek ima problema sa neonacističkim navijačkim grupama (na primjer FC Energie Cottbus). Represivnim zakonima ne možete riješiti problem rasizma. Mislim da je potreban ozbiljan i predan rad od strane navijača na edukaciji i pomaganju jednih drugima.