Uvijek imam neobičan problem kada pokušavam predstaviti muziku za film, a da ni jednu riječ ne napišem o onom što sam na velikim ekranu vidio. Vrlo je malo bilo autonomnih soundtrackova, a najčešća namjena im je bila da ponude „neprevaziđeni hit“ koji će biti pratilja promociji filma ili pak, zvuk koji će se utopiti u sliku i podvlačiti njen sadržaj. Neizbrisiv uticaj na mene ostavila je muzika za filmove „Purple Rain“ i „Trainspotting“. Moja generacija je imala priliku prvo poslušati album (soundtrack) „Groznica subotnje večeri“ (Saturday Night Fever), a zbog „sitno godina“ koje smo tada imali, nešto sa zakašnjenjem, pogledali smo i film. Ne treba zaboraviti da je upravo taj film promovirao muziku, a ne obratno.
Autor: Husein Oručević, AbrašMEDIA
No vratimo se Danielu Lopatinu (Oneohtrix Point Never) i njegovom pozvučivanju slike. Na većini njegovih djela elektronska muzika zvuči kao da slika, slušateljima pomaže u nastajanju autonomnih i subjektivnih vizja. Sada je dobio priliku da to učini sa stvarnim filmom, muzikom dodatno oslika film. Pun pogodak! Njegov posljednji muzički uradak „Good Time“, muzika za istoimeni triller film autora Bennya Safdiea/Josha Safdiea. „Good Time“ nagrađen je u Cannesu kao najbolji soundtrack.
Imate dvije opcije, da li slušati „Good Time“ na zvučnicima ili slušalicama? Probao sam oboje. Preporučujem drugu opciju, no ne treba zaboraviti da svaka od njih ima svoje prednosti i mane. Druga opcija nas zatvara i uvodi u klaustrofobični svijet zvučne priče Lopatina. Dijaloški fragmenti iz filma u ovom slučaju ne ometaju muzičku ideju, ovdje su oni u funkciji pojačavanja osjećaja surealističke umjetničke vizije Oneohtrix Point Never. Vuku nam se kroz uši prostrani muzički tonovi, neobične zvučne pauze (kao psihološke pauze u najdramatičnijim momentina filmova Bergmana). Svakoj kompoziciji htio je osigurati autonomiju, slobodu postojanja zasebno, te ih se ne mora povezivati sa filmom za koji su nastale. Čujemo to upravo u prvoj kompoziciji koja spektakularno otvara soundtrack.
„Hospital Escape“ i „Access-A-Ride” daju inovativan pristup zvučnim akrobacijama, a danima se već trudim odgonetnuti kako su proizvedene, kako su nastale. Kratki muzički nemiri povremeno se pojavljuju na albumu, podvlačeći klaustrofobičnu narav djela. Vrhunac nemirne i nepredvidive zvučne aure uronjen je kompozicije „6th Floor” i „Adventurers”. „Romance Apocalypse” nas melanholično vraća u svijet filmske muzike 80tih. Drugi dio albuma nazvao bih „umornom muzikom“. Kombinacija je to dugih monotonih tonova i dub techno ritmike. Lopatin nije zaboravio ni na „hit“ soundtracka. U pjesmi „The Pure and the Damned”, posve različitoj od svega što možemo čuti na albumu „Good Time“, nastupa Iggy Pop. Eto tako soundtrack postane remek djelo.