Home » AbrašMEDIA » Kako razumjeti drugog – razgovor sa redateljem Borom Stjepanovićem

Kako razumjeti drugog – razgovor sa redateljem Borom Stjepanovićem

Nova predstava mostarskog HNK “Noć tribada” Per Olova Enquista, u režiji proslavljenog glumca, redatelja i profesora Bore Stjepanovića odličan je povod za razgovor s osobom koja je obilježila ovaj kulturni prostor. On je, između ostalog, jedan od posljednjih umjetnika koji je radio predstavu (Lorcin “Dom Bernarde Albe”) u Mostaru u vrijeme kada su ratni sukobi postali sasvim izvjesni. S profesorom Stjepanovićem razgovarali smo o teatru u cjelini, o Augustu Strindbergu, fenomenu glume i pisanju o njoj, kao i o iskustvu rada s mladim glumcima u novoj predstavi.

Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA

Iako nije riječ o tekstu samog Strindberga, njime dominira magična osobnost jednog od utemeljitelja suvremene drame te se može reći da prati jedan od njegovih strahova – opadanje njegove dominantne persone pred rastom emancipacije žena. Može se reći i da je riječ o strahu od napuštanja.

Istovremeno se Strindberg, koji je bio poznat kao mračan karakter, okrenut prema okultnom i transcedentnom, u ovom tekstu ogoljuje kao uplašeni dječak. Ujedno ga je plašila i oduševljavala mogućnost da ženama više neće biti potreban. Iz njegovog straha može se pročitati neizvjesnost budućnosti kada su u pitanju uhodane norme. Za očekivati je kako će baš oni koji ih se usuđuju propitivati biti i sami oni na kojima će se eksperimentirati.

Iako Strindbergova mizogina tendencija ne traži i ne može dobiti opravdanje, njegov je nemirni i mračni duh autodestruktivnošću više pridonio borbi za emancipaciju i ravnopravnost spolova nego što se to isprva može i pomisliti. Kako sam profesor Stjepanović ističe, u samom procesu bio je vođen Strindbergovim pismima o intimnom, kamernom kazalištu kao svojevrsnoj preteči kasnije puno popularnije verzije siromašnog kazališta Grotowskog.

Ovaj oblik kazališta tražio je jedan oblik skromne posvećenosti, minimalističke forme, jasno se klonivši jeftinog spektakla i brze zarade. Bio je bez svake sumnje pročišćen i asketski. Ne treba zaboraviti koliko je kao takav utjecao na ideje i formu filmova Ingmara Bergmana. Gluma je za Boru Stjepanovića isto što i disanje, a njihovi procesi jednako se prepliću. Ona ne treba biti žrtva grča samodopadnosti, već uvijek treba biti istraživanje koje završava kod partnera i lika kojeg nosi postavljajući mu pitanje – kako si ti nakon mog djelovanja? Tu se glumci pokazuju kao oni koji su dovoljno hrabri da iskuse ono što njihovi likovi sami čine drugima i razumijevanje onoga što ti drugi zbog toga prolaze. A nedostatak ovoga u stvarnom životu upravo je razlog za svu napetu ili lošu priču koja nam se dogodila ili se i dalje događa.

U nastavku poslušajte razgovor koji smo za AbrašRadio vodili sa Borom Stjepanovićem: