Komorat je dub/dubstep producent, DJ, promoter bass muzike i organizator iz Zenice (BiH). Konzument je raznih muzičkih žanrova i stilova cijeli život, a samom produkcijom i DJ-ingom bavi se od 2009. godine. Svoj muzički izražaj opisuje kao kombinaciju londonskog i bristolskog underground zvuka sa akcentom na bass muziku, tačnije dubstep, uz pojedine reggae i dub elemente. Iza sebe ima nekoliko digitalnih izdanja i učešća na raznim kompilacijama. Također je urednik i voditelj radio-emisije “In bass we trust”, posvećene bass muzici koja se emituje srijedom od 22h do 00h na Radiju Active.
Kako kaže sam Benjamin Ahmetović, pseudonim Komorat je izabrao zato što dolazi iz industrijskog grada, gdje već desetljećima rade željezara i rudnik, gdje je zrak zagađen sumpor-dioksidom i benzolom, a ljudi turbofolkom i donekle nacionalizmom. Komorat je inače ime za rudara koji među prvima silazi u jamu, radi najteži fizički posao i ne dobija nikakve posebne zasluge za to – metaforički, Benjamin to isto radi sa promocijom bass muzike u svojoj lokalnoj zajednici i šire.
Razgovarao: Robert Jandrić (AbrašMEDIA)
U serijalu “Nova scena”, predstavljamo ljude koji nisu samo puki izvođači, već pokretači, organizatori, a ti si jedan od takvih. Kakvo je stanje na sceni, koliko dubstepa ima u BiH, šta i ko sve čini bh. dubstep scenu, ima li dovoljno klubova, publike, poziva…
Komorat: Dubstep scena u BiH još uvijek je u povojima, ali me raduje što se u zadnje vrijeme pojavljuju ljudi, bilo individualci ili udruženi u grupe, koji jednostavno rade – organizuju dešavanja, dovode regionalna i svjetska imena u svoje zajednice, rade u svakom pogledu na promociji dubstepa. Što se tiče bh. dubstep producenata i DJ-eva, sve se još uvijek svodi na poneko digitalno izdanje, povremena gostovanja po regionu i nastupe na festivalima na nekim ŽNJ stage-ovima u 5h ujutro.
Postoji u Sarajevu nekoliko ljudi koji rade odličnu produkciju i mnoštvo DJ-eva koji vrte uglavnom komercijalni dubstep. Spomenuo bih Concrete Jungle ekipu, koja je do sad ugostila neka pažnje vrijedna imena, U Tuzli postoji Baga Sound, Fallout i Indigo koji u svojim setovima zavrte dubstep, a imaju i vlastitu produkciju, u Bihaću Paskal Crew organizuje povremeno neke partije gdje vrte neuro drum ’n’ bass i dubstep, u Banjoj Luci A.R.O. su povremeno organizovali dešavanja gdje se mogao čuti dubstep, mada, u zadnje vrijeme nisam siguran da rade bilo šta. Sopot Sound System vrti drum ‘n’ bass i dubstep, između ostalog, a pored njih, u Domu Omladine zna se desiti neki party koji većinom organizuje UNSA Geto, a može se poslušati dubstep. Što se Mostara tiče, Ridikulus je aktivan i održava lokalnu scenu u životu. U Zenici, pored mene, aktivan je i jedan dub/steper dub sound – Zenicafaria. Pored radio-emisije “In bass we trust”, pokrenuo sam i istoimeni serijal partija koje radimo jednom mjesečno u Jazz Clubu, s tendencijom da to bude češće, svaki vikend recimo, a trudimo se da ugostimo ljude sa čitavog Balkana, a mi smo tu zaduženi za lokalni support. To je otprilike bh. scena. Iskreno se nadam da nisam dovoljno upućen i da se još u nekim gradovima dešava nešto.
Što se tiče same publike, situacija na čitavom Balkanu je više-manje ista. Većinom su to partiji sa 100 – 200 ljudi, na lokalnim eventima čak i manje. Poziva za nastupe ima, ne onoliko koliko bih ja lično želio, ali kotrlja se situacija…muzika spaja, ljudi se druže, upoznavaju, zovu jedni druge, sarađuju, a zahvaljujući internetu, svako ko to želi, može vrlo lako biti upoznat sa scenom i dešavanjima, ne samo u regiji, nego u čitavom svijetu.
Preslušavajući tvoje trake, gotovo da sam mogao osjetiti Zenicu. Željezara, zagađenje, nezaposlenost, svijest o potrebi za akcijom. Kakva je situacija trenutno u Zenici? Učestvovao si u protestima protiv zagađenja, dokle ste stigli s tim? Koliko građani učestvuju u toj borbi?
Komorat: U Zenici je već dugo godina na vlasti SDA, zato neću uopšte trošiti riječi na njihovu seljačku politku, a na čelu grada je čovjek koji ima sistem obrnutih prioriteta, čovjek kojemu je bitnije da sagradi skupocjenu sportsku dvoranu čiji troškovi održavanja su jako veliki, dvoranu za koju lokalni sportski klubovi nemaju novaca da iznajme termin za trening, ali se zato tu sve češće dešavaju koncerti zvijezda turbofolk scene i vjerske manifestacije, od recimo ekonomskog razvoja grada, otvaranja radnih mjesta i dizanja kvaliteta života građana i građanki Zenice na veći nivo. Željezara je prije rata zapošljavala 20 hiljada ljudi, a sada ima manje od 3,5 hiljade zaposlenih. Inače, Zenica je jedan od najzagađenijih gradova u Evropi, najviše zahvljaljujući zagađenju iz firme ArcelorMittal.
Organizovali smo prije izvjesnog vremena proteste ispred zgrade Općine sa ciljem vršenja pritiska na lokalnu vlast da učine nešto po pitanju zagađenja, bezuspješno naravno, jer su se oglušili na naše zahtjeve. Odziv građana je bio mizeran, jer nije normalno da u gradu od 120 hiljada stanovnika na proteste protiv zagađenja dođe 400 – 500 ljudi. Ja lično umoran sam od tog vida izražavanja nezadovoljstva, jer je očito da ne donosi rezultate, zato trenutno razmišljamo o nekim drugim načinima i metodama pritiska na vlast, a iskreno se nadam da će buduće generacije u Zenici moći, ako ništa, barem uživati u čistom zraku.
U Zenici se dosta dugo slušaju i sviraju reggae i dub, eto odnedavno i dubstep. Koji ljudi, izvođači, bendovi još čine nezvisnu muzičku scenu u Zenici, a da ih vrijedi pomenuti?
Komorat: Tokom devedesetih, u Zenici je djelovala grupa Gluho Doba (sadašnji članovi Dubioze Kolektiv) koji su na neki način prvi počeli promovisati i svirati reggae u svojim pjesmama, između ostalog. Nakon toga, u klubu Gallery, kultnom zeničkom alternativnom okupljalištu, vrtio se reggae i dub, koji su puštali ljudi koji su bili isključivo konzumenti i dobri poznavaoci tog žanra, gdje sam i sam prvi put čuo te vibre i počeo sve to slušati, istraživati. Danas, kao neki nastavak te priče, reggae, dub, dubstep i ostale srodne žanrove njegujemo mi mlađi naraštaji, moja malenkost i Zenicafaria Sound, trudimo se da napravimo scenu i zasad nam ide dobro. Naravno, turbofolk je i dalje oholi mainstream, ali barem ljudi imaju mogućnost izbora šta da slušaju, a to je najbitnije.
Prije izvjesnog vremena razgovarali smo o regionalnim inicijativama i kampanjama za legalizaciju ili barem dekriminalizaciju marihuane. Istraživanja rađena širom svijeta jasno ukazuju da se na ovaj način kriminalizuje veliki broj mladih ljudi koji “puše travu”, inače nesklonih kriminalnom ponašanju, a učinci “rata protiv droge” su ravni nuli. Postoji li po tvom mišljenju potreba za takvom kampanjom u BiH i zašto?
Komorat: Naravno da postoji potreba za liberalizacijom i dekriminalizacijom marihuane, ali realno gledajući, pored “vitalnih nacionalnih interesa” i ostalih gluposti, nisam siguran da će ta priča u skorije vrijeme doći na spisak interesa ljudi koji su u mogućnosti da to realizuju. Znate, smiješno je kako svako, pa čak i maloljetnici, može doći do cigareta i alkohola kad hoće i gdje hoće, čak su ti proizvodi potpuno legalni, a marihuana za koju nikad nije utvrđeno da je izazvala neku bolest ili smrt, štaviše, čak pomaže u liječenju razih oboljenja, je potpuno zabranjena. Poznato je da se ova biljka može koristiti i u druge razne svrhe, poput proizvodnje odjeće, ulja, preparata za ličnu njegu… Jako je dug spisak stvari gdje se marihuana može iskoristiti. Mislim da su decenije neopravdanog svrstavanja marihuane u droge učinile svoje. Znate, nije lijep osjećaj zapaliti joint negdje napolju i stalno zentati okolo hoće li neki drot iskočiti iz grmlja. Jednostavno, osjećaš se kao kriminalac, a svjestan si da ne radiš ništa loše i pogrešno.
Grad u kom živiš je između ostalog poznat i kao navijački grad. Osim Čelikovih Robijaša, tu su i redovne utakmice reprezentacije na koje dolaze navijači iz cijele BiH, a veliki dio i iz dijaspore. Za navijače u bh. javnosti se najčešće vežu etikete kao što su: huligani, ekstremni nacionalisti, stranački plaćenici… Kakvo je tvoje mišljenje o navijačkom pokretu?
Komorat: Mislim da se situacija u našoj državi, kada je u pitanju navijačka subkultura, ne razlikuje od ostatka svijeta. Svugdje ima desno, ali i lijevo orijentisanih navijačkih grupa, ali je, po mom mišljenju, najbolje kada je grupa apolitična, tj. “ultras no politica”. Naravno, kod nas ima daleko više ekstremnih grupa, koje se ponašaju kao političke partije i stavljaju na prvo često priču o nacionalnostima, promovišu nacionalizam i mržnju, a na drugom mjestu im je ljubav prema klubu i navijanje. Današnji navijači su mahom klinci koji još uvijek nisu formirane ličnosti, klinci koji istovremeno slušaju Cecu i Beogradski Sindikat, a “mrze Srbe”, klinci kojima su u isto vrijeme uzori Hitler i Che Guevara, klinci koji nisu sposobni da naprave vlastitu navijačku melodiju, nego kopiraju pjesme velikih navijačkih grupa. Danas je bitnije imati bijele tene (u novije vrijeme u trendu se ove Air Max tene), nositi markiranu robu i pozirati na tribini, ispasti lijepo na fotografijama i sve to poslije kačiti na navijačkim forumima. U suštini, sve se svelo na to.
Stadion “Bilino Polje” je odavno postao dom reprezentacije, što je odlično, a skoro je završen i FIFA trening kamp na Crkvičkom brdu, ali nije lijepo kada vidite ražanj u centru grada (ispred Prve Gimnazije) na dan kada igra repka. Ljudi to shvataju kao opštenarodno veselje, teferič, dođe svakakvih ljudi…
Šta možemo očekivati od Komorata u budućnosti? Imaš li zakazanih nastupa, snimanja?
Komorat: Spomenuo bih Underground Alliance, neformalnu grupu i net-label koji okuplja sve više underground muzičara sa Balkana. Već smo organizovali nekoliko partija širom regije, a iza sebe imamo na desetine digitalnih izdanja domaćih producenata. U skorijoj budućnosti imamo planove za festival, ali o detaljima ne bih još govorio. Na radiju gdje vodim emisiju, nedavno smo osposobili studio za snimanje, tako da tu mogu realizovati svoje ideje i snimati trake. Kako sam već rekao, u Jazz Clubu radimo partije, a trenutno sam u pregovorima za još neka gostovanja širom regije. Što se produkcije tiče, na dnevnoj bazi proizvodim zvuk, imam materijala za nekoliko albuma, ali još uvijek tražim ozbiljnog izdavača.
Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA
Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.
(AbrašMEDIA)