Sporazum SDP-a i HDZ-a o provođenju presude Evropskog suda za ljudska prava, a potom istupanje Željka Komšića iz SDP, ponovo su aktuelizovali pitanje diskriminacije, ustavnog uređenja, odnosa građanskog i nacionalnog.
Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)
Vreli ljetni mjeseci postali su još vreliji nakon što je javnost zatrpana čitavom lavinom izjava, intervjua i analiza povodom ovih dešavanja. Naročito aktivan je dio nevladinog sektora, koji je kritikovao pomenuti sporazum, a potom imao sastanak sa Komšićem, pružajući mu podršku u nastojanju da „odbrani“ principe građanske Bosne i Hercegovine.
Izgleda da svi oni koji se zalažu za „građansku Bosnu i Hercegovinu“ po svaku cijenu traže neku istaknutu ličnost, kad već ne mogu naći istaknutu političku stranku, koja bi simbolizovala njihove ideje. Ovdje riječi građanska Bosna i Hercegovina stavljam pod navodne znake ne zato što ideju smatram lošom ili podsmijeha vrijednom, već zato što se radi o samo jednom mogućem viđenju kako građanska Bosna i Hercegovina treba da bude uređena.
Da li je pronađen pravi barjaktar?
Drugim riječima, da li je Željko Komšić taj oko koga treba i mogu da se okupljaju oni koji zagovaraju građansku Bosnu i Hercegovinu? Da li je dovoljno to što je on ušao u otvoreni sukob sa dojučerašnjim partijskim drugovima? I, da li je dovoljno to što se s njima sukobio samo na jednom pitanju, dok su ostala pitanja između njih nesporna, ili ako su i sporna, niko to ne smatra toliko važnim da izazove nove sukobe? Na sva tri pitanja treba dati negativan odgovor.
Sukob Komšića i vrha SDP-a nije nova stvar i nije uzrokovan samo sporazumom vrhova SDP-a i HDZ-a, već datira od ranije. Autsajderima je teško reći šta je sve uzrokovalo taj sukob, pa ne možemo biti sigurni da on ima, u cjelini ili većim dijelom, principijelan karakter, odnosno da su sporni samo principi sadržani u pomenutom sporazumu. S te strane, treba biti u najmanju ruku oprezan kod „slavljenja“ Komšića kao barjaktara ideje građanske Bosne i Hercegovine.
S druge strane, to što je sporan sporazum, znači da se Komšić i Lagumdžija razilaze u strategiji, jer ovaj drugi je spreman da neke principe žrtvuje, zauvijek ili privremeno, ostaje da se vidi, zarad trenutnih promjena, koje su u tijesnoj vezi sa stvaranjem nove koalicije na federalnom nivou. Komšić na to nije spreman, ali nama autsajderima i dalje ostaje nepoznato da li je sporazum samo kap koja je prelila čašu ili nešto više od toga. Ne treba smetnuti s uma da je Komšić politički dosad bio u kampu SDP-a kao nosioca ideje građanske Bosne i Hercegovine na način na koji se ne garantuje stvarna zaštita od majorizacije i diskriminacije. On je bio jedan od malobrojnih Hrvata i ostalih ne-Bošnjaka u dominantno bošnjačkom SDP-u. On je u dva mandata biran za hrvatskog člana Predsjedništva, iako je i njemu i svima nama jasno da je vrlo mali broj Hrvata glasao za njega. On je time svjesno učestvovao u kreiranju trajne političke krize u Bosni i Hercegovini, koja je tajkunski HDZ napravila žrtvom bošnjačke dominacije i zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa.
Naravno, daleko sam od svake pomisli da samo HDZ može da zastupa hrvatske nacionalne interese. Uvjeren sam da ih on nikad nije zastupao i da ih, kao stranka krupnog kapitala, ne može ni zastupati, već da jedino hrvatske nacionalne interese poistovjećuje sa interesima nove hrvatske buržoazije. Ali, iz toga se još uvijek ne može izvesti zaključak da je legitimno da Komšić bude biran za člana Predsjedništva. Njegova dojučerašnja stranka je trebala da se bori za hrvatske glasove i da ih otima od HDZ-a, da je možemo smatrati zaista multietničkom i građanskom.
Komšićeva ideologija ostaje unitarizam, na kome se ne može graditi građanska Bosna i Hercegovina. Odnosno, može samo ako se čitav politički sistem postavi na princip „jedan čovjek – jedan glas“, što je u ovom trenutku i u doglednoj budućnosti nerealno i štetno. Nerealno je zato što takvo rješenje samo može biti nametnuto jednostranom odlukom međunarodnih činilaca, što oni neće učiniti. Štetno je zato što igra brojevima u procesima političkog odlučivanja vodi dominaciji jedne strane ili privremenim i varljivim koalicijama dviju strana protiv treće, što bi nas držalo u trajnoj političkoj krizi.
Zagovornici građanske Bosne i Hercegovine polaze od liberalnog koncepta čovjeka kao individue, nezavisno od njegove nacionalne i druge pripadnosti. Taj koncept nije prihvaćen nigdje u Bosni i Hercegovini, jer se ti pojedinci prije svega doživljavaju kao pripadnici svoje nacije, potom svoje religijske zajednice, dok je osjećaj pripadnosti korpusu građana znatno manje razvijen. Pritom, zagovornici ovog koncepta svjesno ili u neznanju zanemaruju značaj pripadnosti klasno-socijalnim grupama (npr. klasama ili slojevima), čime, makar i nesvjesno, umanjuju značaj građanskog koncepta.
Komšić kritikuje bivšu stranku kako zbog metoda tako i zbog sadržaja. Do sporazuma sa HDZ-om se došlo kroz pregovore dviju oligarhija, kao što se i dosad uvijek radilo, čemu se Komšić nikad nije protivio. Aprilski paket, butmirski paket, formiranje vlasti na federalnom nivou – sve to su primjeri pansionskih pregovora, poslije kojih je samo formalno slijedilo potvrđivanje ili nepotvrđivanje dogovorenog u nadležnim institucijama. Drugo, ako je Komšić protiv ovog sporazuma, pretpostavljamo da je zagovornik čvrstog držanja onoga što piše u SDP-ovom programu. I što i sam SDP smatra neostvarivim u ovom trenutku. Postoji li, dakle, neki konkretan prijedlog kako otkloniti diskriminaciju, a da se to može realizovati? Očigledno ne postoji. Komšić ga ne nudi, dok SDP nudi prijedlog koji ne otklanja diskriminaciju u svim segmentima i ne otklanja je faktički. Spor se vrti oko sadržaja koji nije dobar, ali se pritom ne predlaže sadržaj koji bi bio dobar.
Sporazum i diskriminacija
Sporazum SDP-a i HDZ-a predstavlja polovično rješenje koje ne zadovoljava presudu Evropskog suda za ljudska prava i zato ne može biti prihvatljiv. Neki, poput predsjednika Naše stranke, kažu da je sporazum antievropski. Dopustite da pitam: šta nas briga da li je antievropski? I drugo: da li je samo antievropski? I treće: da li je dovoljno to što je antievropski? Ravnopravnost građana je civilizacijsko dostignuće. Nije, dakle, samo evropsko. Ne treba da nas interesuje da li ćemo zadržavanjem diskriminacije sebi otežati put u EU, već da li ćemo sebe vježbati da je dobro ili svejedno što imamo anticivilizacijska rješenja u Ustavu?!
Ovim sporazumom, SDP i HDZ su došli na ono o čemu SNSD govori već par godina – treba izbrisati nekoliko riječi i više neće biti diskriminacije. To se vidi iz činjenice da se sporazumom predviđa da će Predsjedništvo i dalje imati tri člana. Iako se ne kaže da članovi Predsjedništva moraju potjecati iz reda konstitutivnih naroda, to bi bio najvjerovatniji scenario. Kakve su šanse da delegati jednog konstitutivnog naroda, ma koji to bio, izaberu za člana Predsjedništva nekoga iz reda Ostalih? Teoretski, to je moguće. Praktično, vrlo teško, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što ekskluzivno nacionalne stranke imaju većinu ili barem respektabilan broj delegata u svakom klubu delegata u Domu naroda. Moglo bi se dogoditi da neka partija predloži svog istaknutog lidera za člana Predsjedništva iako on pripada Ostalima. Međutim, Ostali ne mogu čekati da se slože kadrovske kockice u nekoj partiji, pa da imaju svog pripadnika u Predsjedništvu.
Dervo Sejdić je izašao sa prijedlogom da Predsjedništvo ima četiri člana i da jedan od njih bude iz reda Ostalih. Taj prijedlog je potpuno nerealan, pogotovo u svjetlu izričitog stava srpske političke elite da se član Predsjedništva iz Republike Srpske bira neposredno. Ako bi član Predsjedništva iz reda Ostalih bio biran neposredno, država bi morala predstavljati jednu izbornu jedinicu, što sigurno ne može biti postignuto. Čak i kad bi to bilo moguće, bile bi moguće zloupotrebe, poput one sa Komšićevim izborom u Predsjedništvo, pošto bi jedna nacionalna politička stranka, koristeći brojnost svog biračkog tijela, iskoristila tu činjenicu za izbor svog člana Predsjedništva, iako on potiče iz reda Ostalih. Čak i kad bi članovi Predsjedništva bili birani posredno, nacionalne stranke ne bi pristale da jedan od njih bude iz reda Ostalih. Dva razloga ih sprečavaju u tome. Prvi je malobrojnost Ostalih, do čijeg političkog značaja nacionalne stranke ne drže mnogo. Drugi je mogućnost da neka od nacionalnih stranaka „progura“ svog predstavnika, koji potiče iz reda Ostalih.
Sporazumom se izričito predviđa da se Ostali biraju i u Dom naroda. U sporazumu ne piše da će oni imati svoj klub delegata. Čini se logičnim da bude tako, mada to ne mora biti slučaj, jer ako Ostali ne predlažu svog člana Predsjedništva, a ne mogu odlučivati o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, uloga njihovog kluba, ako bi postojao, bila bi organizaciono-tehničke, a ne političke prirode. Tako, SDP i HDZ formalno uklanjaju diskriminaciju, iako ona faktički ostaje, barem kad je u pitanju sastav i način izbora Predsjedništva.
U okviru nevladinog sektora dati su prijedlozi o tome kako riješiti ova pitanja (vidjeti, na primjer, prijedlog amandmana Foruma građana Tuzle i Udruženja mladih pravnika u Bosni i Hercegovini), pa ovom prilikom samo upućujem na te inicijative kao moguća rješenja.
Građansko i nacionalno
U političkoj i ideološkoj sferi, Bosna i Hercegovina ima mnogo problema. Jedan od njih je što građanski koncept zastupaju stranke koje su suštinski etničke (nacionalne), kao što je SDP. Drugi problem je u tome što se u programima i dnevno-političkim stavovima političkih stranaka ne uspijeva pronaći balans između građanskog i nacionalnog. Jedni zanemaruju građansko, kao da je pojedinac isključivo pripadnik nacije, dok drugi zanemaruju značaj dubokih etničkih podjela, insistirajući na liberalnom konceptu građanske države.
Iza oba koncepta kriju se sasvim praktični ciljevi i interesi. S jedne strane, to je unitaristička koncepcija bošnjačkih nacionalista, koji teže svom hegemonizmu, rukovodeći se brojčanom nadmoćnošću svoje nacije. Otud je njima toliko drag princip „jedan čovjek – jedan glas“ i teritorijalno preuređenje Bosne i Hercegovine na regionalnom principu. Unitarizam i hegemonizam bošnjačke političke elite vide se iz njihovih ustavnih koncepcija, u kojima „građansko“ apsolutno preteže. Osim već pomenutog teritorijalnog preuređenja, ove ideje se ogledaju u zalaganju za uvođenje institucije neposredno biranog Predsjednika Bosne i Hercegovine, umanjivanje nadležnosti Doma naroda, što širi prenos nadležnosti sa entiteta na državu, osnivanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine uz ukidanje vrhovnih sudova entiteta, eliminaciju ili redukciju primjene principa pariteta i konsenzusa, itd.
Na drugoj strani se nalazi secesionistički nacionalizam srpske političke elite, koja otvoreno poziva na secesiju Republike Srpske, koju već sad proglašava državom, a Bosnu i Hercegovinu državnim savezom. Pritom se zaboravlja da se isti SNSD još 2006. godine otvoreno zalagao za Bosnu i Hercegovinu kao federalnu državu, a Republiku Srpsku kao njenu federalnu jedinicu. Dominacija etničkog ovdje je potpuna i neupitna. Ogleda se, osim u zalaganju za secesiju, u negaciji čovjeka kao građanina, zalaganju za povrat nadležnosti prenesenih na državu, ukidanju pojedinih državnih institucija, očuvanju entitetskog glasanja, itd.
Kao što vidimo, radi se o dvije potpuno suprotne koncepcije, koje jedna drugu pothranjuju, a obje žive i jačaju zahvaljujući jedna drugoj. Istovremeno, obje su nerealne i štetne, kako za samu državu, tako i za njene narode i građane.
A da sistem pothranjuje nacionalizam, najbolje pokazuje primjer hrvatske političke elite, koja takođe preferira nacionalno nad građanskim, ali nema izliva secesionističkog bijesa, valjda zato što nema šta otcijepiti. Hadezeovska politička elita vrlo uspješno koristi ustavna rješenja na nivou države i Federacije da dokaže kako nije ravnopravna u procesima odlučivanja i da iz toga izvede zaključak o ugroženosti hrvatskog naroda. Ruku na srce, u tome joj pomaže bošnjačka politička elita, koja koristi ustavna rješenja za ostvarivanje vlastite dominacije gdje god to može. Hadezeovci, naravno, ne haju mnogo za ravnopravnost, a to pokazuju u kantonima i opštinama u kojima suvereno vladaju, gdje princip konstitutivnosti preteško zaživljava. Na koncu, to su pokazali i posljednjim sporazumom sa SDP-om, jer je primarni cilj ovog dokumenta bio da se riješi hrvatsko pitanje, a tek potom i tek uzgred i problem diskriminacije Ostalih.
Nacionalno i građansko, njihov odnos i sadržaj, služe za prikrivanje mnogo važnijih pitanja, ekonomskih i socijalnih, u prvom redu. Dokle god se stvara uvjerenje da postoji opasnost od druge nacije, koja se ponaša hegemonistički ili secesionistički, nacionalisti će imati materijala da rade po starom, jer je strah zbog ugroženosti države, entiteta ili nacije primaran u ovom trenutku, i čak nadjačava strah zbog ugroženosti materijalne egzistencije. Čak se javljaju teze, poput one Dodikove, da bi u ekonomskom smislu Republici Srpskoj bilo bolje van Bosne i Hercegovine. To je, naravno, obična besmislica, jer državnopravni okvir ne određuje ekonomsku sudbinu jedne teritorije i njenog stanovništva, ali takve teze odlično služe za zamagljivanje pravih uzroka ekonomskog i socijalnog sunovrata. Podgrijavanjem međunacionalne netrpeljivosti, nacionalne političke elite nastoje povratiti dobro poljuljani legitimitet. Politička situacija u zemlji im ide na ruku. Otvoreno ustavno pitanje nije riješeno zato što nacionalne političke elite imaju suprotstavljene stavove i interese, zato što nastupaju sa svojih maksimalističkih pozicija, ali i zato što su svjesne da upravo takvim istupima vraćaju dio izgubljenog legitimiteta.
Ustavna, a time i politička, kriza se produžava, a povremeno i produbljuje, zato što nacionalne političke elite imaju tako suprotstavljene interese, da nisu u stanju doći do zajedničke platforme. U takvoj situaciji, jedini izlaz je kompromis. One vrlo teško dolaze do kompromisa, jer vjeruju da insistiranjem na svojim stavovima mogu izvući najveću korist za sebe, ponašajući se po principu „tražimo sve, da bismo dobili nešto“. Istovremeno, one se time dokazuju pred svojim nacionalnim biračkim tijelom. U tome treba tražiti izvor i uzrok naših političkih i ustavnih problema. Sve ostalo je samo propaganda.