Home » Kolumne » Glas iz bosanskog lonca » Kuća do kuće, idemo naprijed!

Kuća do kuće, idemo naprijed!

Izborna kampanja u Bosni i Hercegovini zahuktala se. Kandidati ubrzano asfaltiraju puteve i sjede pod šatorima, a neki i pjevaju svojim biračima. Na izbornim skupovima se govori o različitim temama, a najmanje o lokalnim problemima. To je konstanta lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Političke stranke tvrde da imaju spremne programe za rješavanje lokalnih problema, koje će realizovati kad dođu na vlast.

Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)

U izbornoj kampanji najviše se iznesu dvije-tri ideje, dok se ostalo ne spominje. Stiče se utisak, koji je vjerovatno tačan, da političke stranke i njihovi kandidati nemaju nikakav program koji će provoditi ako uđu u odborničke klupe, dok znatan broj njih ne zna koji su najveći problemi njihove lokalne zajednice. Lokalna politika će se u najvećem broju slučajeva voditi ad hoc – kad se problemi identifikuju, na licu mjesta će se pronalaziti rješenja.

Visokoparne nacionalne teme nisu zaobiđene. Naprotiv, njima je začinjen sam početak izborne kampanje. Čak su i izborni slogani dijelom nacionalno obojeni. Mladen Ivanić poručuje „Sve za Srpsku“, SNSD „Kuća do kuće, Srpska“, dok SDS ističe „Naša Srpska“. SDA poručuje da je ona „Snaga Bosne i Hercegovine“, a HDZ kaže da „Zajedno možemo više“. Stranka za BiH nastupa u starom ruhu – „BiH prije svega“, dok SDP poručuje „Idemo naprijed“. Političke stranke su, s jedne strane, ostale u svom starom izbornom ruhu, gurajući nacionalne ili državotvorne parole svugdje, pa i tamo gdje im očigledno nije mjesto. To je ne samo pokušaj da se građani još jednom prevare, već i da se prikrije odsustvo bilo kakvog suvislog političkog programa.

Suštinsko pitanje

Ono glasi: zašto glasati? SDP kaže da treba glasati da bismo išli naprijed. Ne znam kuda naprijed, kad je njihov program sve samo ne naprijed. Glas za SDP znači glas za bahato i neodgovorno ponašanje, za kršenje Ustava i zakona, za zapošljavanje rodbine i prijatelja, za iznevjeravanje svih nada i očekivanja, za mijenjanje koalicionih partnera kao čarapa, itd. Za to? Neka, hvala.

Druge partije su takođe partije kontinuiteta. U opštinama i gradovima u kojima je u manjini, SNSD poručuje „Promjene!“, kao što čini u Bijeljini. Ali, kakve promjene bi to bile? Sigurno iste onakve kakve su provedene na republičkom nivou, nakon što je ova stranka došla na vlast. Neke stranke nemaju šta da poruče osim da će sve dati za svoj entitet ili državu. Jednom riječju, stranke nam šalju prazne floskule ili ogoljene laži.

Stoga je suštinsko pitanje da li uopšte treba glasati. Na izbore treba ići onda kad se ima za koga glasati. Glas može biti čisto protestni, kad se glasa zato što se želi iskazati nezadovoljstvo postojećim stanjem, a može biti zasnovan na uvjerenju da su ideologija ili program neke stranke prihvatljivi. Znatan dio naših birača odavno ne vjeruje u dobre namjere i dobre programe naših partija. Dakle, glas teško da može imati „programski“ karakter. Programi političkih stranaka su vrlo loše definisani i često se stranke po njima ne mogu ni najmanje razlikovati. Glas bi, dakle, prvenstveno mogao biti protestni. Sad slijedi pitanje da li se ima za koga glasati u znak protesta. Odgovor na to pitanje različit je od opštine do opštine. U nekim opštinama ima, u većini nema. Protestni glas mogao bi se dati za nezavisne kandidate ili kandidate malih partija.

Na ovim izborima, birači još nisu u toj fazi razvoja svoje političke svijesti i na tom nivou političke kulture da bi partijskim elitama suprotstavili političko djelovanje zasnovano na principima građanske samoorganizacije. Drugim riječima, na izborima dominiraju partijske elite. Zato je opredjeljivanje birača danas nužno posljedica borbe partijskih elita i privlačenja birača na stranu jedne od njih. To je, naravno, ozbiljan nedostatak postojećeg modela predstavničke demokratije, ali je jednostavno tako.

Partijske elite nude svoje programe i kandidate, a birači se opredjeljuju za njih. Da bi bilo drugačije, odnosno da bi građani sami, bez posredovanja političkih elita učestvovali u političkim procesima, potrebno je da se stvori potpuno nova politička kultura. Njeno stvaranje započinje drugačijim odnosom prema političkim strankama i izborima. Izbori se ne smiju posmatrati kao vrhunac političke participacije građana. Naprotiv, oni su samo jedan od oblika te participacije. Glasanje nije moralna obaveza građana. Oni nemaju „građansku dužnost“ da glasaju, kako im se često poručuje.

Navodno, ako ne glasaju, nemaju pravo da se poslije bune. Stvar treba posmatrati upravo obrnuto – građani koji se bune, ne treba da glasaju. Izborna apstinencija treba da postane oblik političkog protesta. Naravno, takav politički protest je neopravdan onda kad postoji alternativa. Svaki građanin koji smatra da alternativa postoji, treba da glasa. Ali, ogroman broj građana ne glasaju zato što smatraju da alternativa postoji, već zato što smatraju da je to njihova moralna obaveza, da bi pobijedilo „manje zlo“, da bi došlo do bilo kakvih promjena, čak i kad nisu uvjereni da će one zaista nastupiti. Stvari se posmatraju tako da je potrebno nešto pokušati, dati svoj doprinos, čak i ako nema uvjerenja da će se time bilo šta promijeniti.

Promjene radi promjena svode se na personalne promjene. One znače zamjenu jedne partijske elite drugom. Glasanje bez uvjerenja u postojanje alternative svodi se na samoobmanu. Neću da glasam zato što neću da budem saodgovoran za buduću politiku onih za koje sam uvjeren da neće donijeti boljitak – u tome je suština izborne apstinencije. Neću da glasam samo zato da bih umirio svoju savjest, da sam navodno nešto pokušao i da onda samog sebe amnestiram od obaveze da u naredne četiri godine bilo šta pokušam kao politički svjestan i aktivan građanin. Jer, ako prihvatim elitistički koncept demokratije, pronalazim izgovor za vlastitu pasivnost i trpljenje. Taj izgovor nalazim u stavu da sam glasao i da se na tome završio moj politički aktivizam, a da nakon čina glasanja odgovornost preuzimaju oni koji su je od mene tražili i dobili.

U naprijed rečenom je opravdanje izborne apstinencije. Ona nije puki protest protiv postojećeg stanja i iskaz da političke elite nisu u stanju da ga promijene. Ovaj protest treba da posluži kao polazna tačka građanskog samoorganizovanja i otpora. Jer, dokle god građani vjeruju političkim elitama ili se barem nadaju da će se one jednom promijeniti, šanse za samostalnu političku ili širu društvenu aktivnost građana biće bitno umanjene, ako ne i isključene. Stoga se izborna apstinencija ne može posmatrati kao izolovan čin, već kao početak stvaranja nove svijesti o političkim odnosima u društvu.

Neko će reći da izborna apstinencija ni najmanje ne škodi političkim elitama, jer će izbori svakako biti legalni. Ova tvrdnja je tačna samo ako se posmatra sa stanovišta puke legalnosti. Izbori će biti legalni, ali će u očima znatnog broja građana biti nelegitimni. Samim tim, u njihovim očima biće nelegitimne vlasti koje budu uspostavljene. Naravno, to samo po sebi ne mora i neće voditi bilo kakvim promjenama, ali je opet temelj da se o njima počne razmišljati. Jer, građani teško podnose svaku vlast koja ne radi u njihovom interesu, a najteže podnose onu vlast koja ih tlači, a uz to je smatraju nelegitimnom.