Home » Društvo » Antifašizam » Kumovanje fašizmu

Kumovanje fašizmu

Sredinom 2011. godine u redakciju portala u kojoj je ovdje potpisani novinar tada radio javio se Velimir Bujanec, tražeći da se objavi reagiranje na tekst predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava Zorana Pusića. Pusić je u tom tekstu komentirao gostovanje glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića u emisiji ‘Bujica’, gdje je Miklenić pokojnog svećenika Luku Vincetića, dosljednog humanista i suradnika Feral Tribunea, prozvao kao doušnika Udbe. Zgražajući se nad Miklenićevom zloćom, Pusić je uzgredno spomenuo i domaćina ‘Bujice’, podsjećajući da je ‘Bujanec godinama bio glasni promotor najcrnje ustaške ideologije i obični ulični nasilnik’ i da ‘spada u kategoriju novinara B. Hategekimane, novinara iz Ruande koji je pozivao Hutue da likvidiraju Tutsije, zbog čega je osuđen u Haagu na doživotni zatvor’.

Piše Hrvoje Šimičević, Portal Novosti

Velimir Bujanec, koji se u to vrijeme kao marginalna pojava nastojao profilirati u ozbiljnog novinara koji poziva sve političke opcije u svoju emisiju, pravdao se preko telefona da nije fašist, odašiljući krotko i pomirljivo priopćenje u kojem je, između ostalog, napisao da on ne može kontrolirati riječi koje izlaze iz Miklenićevih i bilo čijih usta te da je, uostalom, prerastao problematične epizode u profesionalnoj biografiji.

‘U pubertetu su bubuljice potpuno normalna stvar, a problem nastaje ako ih na vrijeme ne istisnete… A ja sam upravo to učinio – raskrstio sam na vrijeme sa stavovima na kojima bi mi netko mogao zamjeriti i u profesionalnom novinarskom smislu dokazao kako se radi ozbiljan i općeprihvaćen posao’, napisao je tada Bujanec.

Budući da je u tekstu izrekao nekoliko prijesnih laži i pokušao relativizirati huškačke epizode iz mladosti, svaljujući krivnju na medije koji su tobože lažirali njegove izjave iz devedesetih o poticanju na masovne likvidacije Srba, Bujančevo reagiranje nikada nije objavljeno.

Šest godina nakon toga, Bujanec je iz one neistisnute bubuljice evoluirao u podbuhli čir, koji posljednjih nekoliko godina tri puta tjedno fila hrvatski javni prostor nepatvorenom mržnjom, lažima i hajkama na nepoćudne građane ove zemlje. Ta pulsirajuća izraslina na hrvatskom društvu spektakularno je prsnula u petak, 1. rujna, zajedno s vatrometom koji je obilježio konac njegova vjenčanja. Bujanec je, naime, i službeno promoviran u prvorazrednu zvijezdu hrvatske desnice. ‘Onaj koga nije pozvao na svoje vjenčanje sigurno nema neku osobitu političku perspektivu’, napisao je novinar Mark Cigoj u velikoj reportaži Nedjeljnog Jutarnjeg, izdanju tog lista koje je inače rezervirano za ležerne tabloidne lifestyle priče o uspjesima perspektivnih dionika društva.

Zahvaljujući tom tekstu, naime, doznali smo da su vjenčanje pohodili Bujančev kum Josip Klemm, jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića, desničarski kolumnist Tihomir Dujmović, šefica udruge U ime obitelji Željka Markić, bivša novinarka Hloverka Novak Srzić, slovenski revizionist Roman Leljak, pjevač Marko Perković Thompson, korifej desnice Anto Đapić, HDZ-ov ministar Goran Marić, HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, vladar hrvatskog nogometa Zdravko Mamić, pravomoćni osuđenik za ratne zločine Dario Kordić i mnogi drugi istureni predstavnici hrvatskog društva.

Bukete je odaslao Milan Bandić, a čestitke su uputili premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević, bivši SDP-ov ministar financija Slavko Linić, šef SDP-a Davor Bernardić i nekolicina njegovih stranačkih suboraca. Kako to već biva u izdanjima rezerviranima za ležerne priče o uspjehu, sreći i luksuzu, Jutarnji je garnirao tekst nizom fotografija s nasmiješenim licima uzvanika, uz završno poglavlje u kojem novinar Cigoj pruža Bujancu priliku da istakne kako on nema veze s ekstremnom desnicom, već je ‘suverenist i slobodnjak’, poput političkih uzdanica Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih.

Dvadeset i dvije godine prije ovoga teksta, novinar Cigoj bio je član uredništva tabloida ST Ekskluziv, kada je mladom Bujancu pružena prva prava prilika da se okuša u novinarstvu. Na naslovnici i u opremi teksta uredništvo je najavilo da je ‘počeo otvoreni lov na vještice Mladih hrvatskih desničara i njihovog predsjednika Velimira Bujanca, koji se umjesto paljenja i razbijanja prihvatio pisaće mašine’. Bujanec se već tada, zahvaljujući senzacijama željnih tiskovina poput Globusa ili Slobodnog tjednika, javno etablirao kao fašistički nasilnik koji mlati ljude po tribinama, razbija spomen ploče borcima NOB-a, štuje Adolfa Hitlera, fotografira se dok spaljuje Feral Tribune i Arkzin te čekićem demolira Titovu bistu, prijeti smrću predstavnicima srpske manjine i aktivistima koji sprečavaju deložacije srpskih civila, zaziva likvidaciju trećine Srba, protjeruje ‘crnčuge’ iz UNPROFOR-a i ‘prljave Židove’, promovira povratak jasenovačkog logora, nazivajući se cijelo vrijeme hrvatskim ustašom.

Zahvaljujući uredništvu ST Ekskluziva Bujanec se dakle ostavio palice i primio novinarstva. U prvom tekstu na duplerici je problematizirao činjenicu da u njegovom Varaždinu živi ljubavnica Vojislava Šešelja, inače ‘rasipna zvijer’ i ‘sumnjiva četnikuša’ koja financira projekte izabranika svoga srca, s kojim dijeli hendikep. ‘Dok je Šešelj urođenu ćosavost kompenzirao pojačanom agresivnošću, tako je i ona šepavost nadomjestila suviškom negativne energije’, podučava Bujanec, navodeći kućne adrese dotične ‘kurve’, imena i prezimena djece i tadašnjeg joj supruga, a uredništvo časopisa, u kojem je sjedio i gospodin Cigoj, sve je to fino garniralo fotografijama ‘Šešeljeve ljubavnice’, njene kćeri, poslovnih objekata, automobila i registracijskih oznaka. Na kraju teksta Bujanec frustrirano zdvaja nad time što građani Varaždina odbijaju pomisao da je riječ o Šešeljevoj ljubavnici, nad time što tamo još uvijek djeluje Srpska pravoslavna crkva i što u gradu ‘i dan-danas’ žive mnogobrojni Srbi. ‘U Varaždinu ima ustaša i prije ili kasnije pravda će biti zadovoljena!’ zaprijetio je Bujanec postavljanjem bombi, najavljujući nastavak razotkrivanja četničkih ‘vještica’ po cijeloj Hrvatskoj.

Sljedeći broj, međutim, javila se gospođa istog imena iz Varaždina, ističući da su objavili njenu fotografiju, iako nema veze sa sadržajem teksta. Uredništvo u kojem je sjedio Mark Cigoj ispričalo se zbog ‘nenamjerne greške’, svaljujući krivnju na ‘vanjskog suradnika’. Bit će to svojevrsni pravi početak Bujančeve novinarske karijere, u kojoj se specijalizirao za poticanje na likvidacije ‘četnika’ i domaćih izroda koji sprečavaju deložacije pojedinaca čiji su sinovi bili pripadnici Hrvatske vojske. Uzgredno će promovirati i najsiroviji oblik fašizma, predstavljajući se kao ‘tajnik za promičbu’ Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, u čijoj je tiskovini, ‘Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, veličao ustaše zajedno sa svojim znancem Zlatkom Hasanbegovićem.

Tih je mjeseci Bujanec upao na osnivački skup Srpske samostalne stranke. Dok je Milorad Pupovac držao govor, Bujanec se digao i govorio da će Srbe ‘brijati tupom britvom’, pitajući ih ‘kako namjeravaju živi izaći odavde’. Kada mu je iz publike netko glasno prigovorio, Bujanec ga je odgurnuo i pogodio stolicom. Potom se automatski okrenuo i počeo davati intervju OTV-u, dok je napadnuti pojedinac ostao ležati na podu. Četrnaest godina nakon tog incidenta, Bujanec će na OTV-u dobiti emisiju ‘Bujica’. Prije toga zauzdat će javnu manifestaciju nacizma i prijeći na sličan oblik pornografije – tabloidno novinarstvo. Dojučerašnji nacistički gnom u raznim će žutim tiskovinama ‘razotkrivati kriminal’ plasiranjem indiskrecija iz privatnih života javnih osoba, dajući potom prostora ‘svim političkim opcijama’ da u ‘Bujici’ razglabaju o čemu god žele. Tako su tamo do 2013. godine gostovali brojni SDP-ovci koji danas kritiziraju Bernardića zbog čestitke Bujancu. Gostovali su i Mirando Mrsić, i Gordan Maras, ali i sam Bernardić. U svim spomenutim emisijama Bujanec je podilazio SDP-u, do mjere da ti intervjui izgledaju kao da su plaćeni.

No 2014. vraća se onaj Bujančev politički ekstremizam iz devedesetih, počevši od predizborne predsjedničke kampanje u kojoj nekritički promovira Kolindu Grabar-Kitarović i zauzvrat dobiva mjesto u počasnoj loži na njenoj inauguraciji. Sličnim stilom promovirat će i ekstremističku politiku Tomislava Karamarka i svog druga iz mladosti Zlatka Hasanbegovića. Od tada će Bujanec, zahvaljujući desnom političkom mejnstrimu, biti promoviran u zvijezdu hrvatske desnice i u neslužbeni kanal za većinu njihovih huškačkih pohoda, od šatoraških prosvjeda, proustaškog revizionizma, napada na predstavnike srpske manjine, do napada na institucije poput HAVC-a ili Agencije za elektroničke medije.

Samo, umjesto prijetnji ubojstvima, kako je to radio devedesetih godina, tu je ulogu nešto mudrije predao svojim sugovornicima, koji iz tjedna u tjedan u ‘Bujici’ vade utrobu ‘četnicima’, ‘antihrvatima’ i ostalim nedovoljno domoljubnim elementima u hrvatskom društvu. Bujanec više ne pali novine, on samo priprema lomače. On više ne razvaljuje ulične ploče, već ih dobiva od ustaškog suborca Zlatka Hasanbegovića. On više ne proganja Šešeljeve kurve, on radi intervju s njime. Bujanec, ukratko, više nije novinarska ‘roba’ koja veliča ulični fašizam i služi za nekritičko dizanje tabloidne tiraže, on je sada predmet revijalnih rubrika jedne od najtiražnijih dnevnih tiskovina, gdje se ugledni uzvanici, inače ubojice, kriminalci, nasilnici, ratni zločinci i vjerski fundamentalisti, prikazuju kao nositelji ‘suverenističke i slobodarske’ desnice. I to nije problem citiranog teksta u Jutarnjem, već poprilično vjerno prenesen izgled današnje hrvatske desnice, zahvaljujući srednjoj struji koja ga je prigrlila u naručje i, uostalom, medijskom mejnstrimu koji posljednjih godina revno ignorira bujanje neofašizma u Hrvatskoj, čiji je Bujanec ključni protagonist.

Umjesto policijskih prijava koje je dobivao devedesetih zbog širenja mržnje, taj isti i nepromijenjeni pojedinac dobiva čestitke od ‘umjerenog’ političkog establišmenta, počevši od premijera Andreja Plenkovića pa do bijednih prvaka hrvatske socijaldemokracije. Stoga malo što toliko razotkriva stanje hrvatskog političkog mejnstrima koliko priča o vjenčanju fašista Velimira Bujanca.