Home » AbrašMEDIA » Lutke za kraj ne znaju – razgovor s Robertom Waltlom

Lutke za kraj ne znaju – razgovor s Robertom Waltlom

Ove godine navršava se 65. godina od začetka značajnijeg razvoja lutkarstva i lutkarske umjetnosti u Mostaru. Tim povodom razgovaramo s jednim od gostiju koji se već upisao kao značajan dionik u održavanju i razvoju mostarskog lutkarstva. Riječ je o Robertu Waltlu, glumcu, redatelju, voditelju Mini teatra i lutkaru iz Ljubljane.

Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA

Teatar su uvijek i prije svega – ljudi. Najprije oni s idejom, pa onda oni koji je razvijaju. U ovom tekstu spominjemo se i dotičemo onih koji su odredili smijer. Nemamo namjeru mistificirati, već samo podsjetiti na strukturu procesa zvanog – lutkarski teatar. Na koncu možda baš zbog njih kao i njihove publike teatar zapravo i postoji. Lutkarski teatar u gradu Mostaru, kao i sve drugo nastalo u kulturi nakon rušilačkog impulsa Drugog svjetskog rata, djelo je jednog čovjeka – u ovom slučaju Đorđa Bovana. Isto tako, svoj prvi ansambl Bovan je pronašao u tada neizbježnom RKUD Abrašević – te među učenicima Učiteljske škole. Međutim, sam Bovan je bio školovani lutkar i njegovo predratno školovanje upravo je počelo u Ljubljani. A ova veza sa Slovenijom u mostarskom se lutkarstvu održala suradnjom s brojnim imenima – posebno s Edijem Majaronom i Sašom Kovačevićem, a sada se nastavalja preko Roberta Waltla. Sveprisutni početni Bovanov entuzijazam uskoro su kao najodgovrniji kreativci podržali Safet Čišić pa Antonije Ante Karačić. Prvi redatelj u svojoj desetogodišnjici uspostavlja veze sa Slovenijom, a od teatra stvara zaigrani i prometni prostor kojim pored glumaca, koji neprestano vježbaju nove tehnike, prolazi čitav niz scenografa, kostimografa, tehnologa lutaka, električara te majstora svih praktičnih zanata i ostalog osoblja. Uz sve ovo, iako jednostavni, od samog starta prisutni su i pokušaji stručne kritike predstave, a nije manjkalo ni javnih rasprava na temu uloge predstave u odgoju djece te poduke i oštre kritike nastavnika zaduženih za isto. Teatar već tada jasno zna – ukusi i očekivanja publike ne igraju veliku ulogu, prije je obratno – teatar je taj koji se brine kako o educiranju tako i o razvoju ukusa i izborima.

Nakon Bovana, redateljski posao nastavljaju ravnatelj Ante Karačić i glumac – redatelj Risto Vujević. Karačić još više nastavlja s praksom čitanja i postavljanja autorskih tekstova. Tako ’60-ih godina još jača rad fokusiran prije svega na kontinuitet, planiranje i istraživanje (ovo se da isčitati iz velikog broja naslova koji su se pojavljivali po sezonama i kojima je prva značajka – tematska i autorska raznolikost), a ne toliko na samu svrhu, konačni rezultat obično praćen rutinom i samozadovoljstvom. Već se u ovoj deceniji pojavljuju prve interaktivne predstave u kojima i djeca imaju značajno mjesto. Uspostavljaju se prve jače veze s inozemstvom, s Čehoslovačkom pa uskoro i s Poljskom te Sovjetskim Savezom. ’70-e i ’80-e donose međunarodni iskorak i mnogo priznanja, dok je neprekidno traganje i suočavanje s novim tekstovima i stilovima ostalo prisutno i kao proizvod zajedničkog promišljanja i kao neki osjećaj izazova pred nadolazećim vremenima. No, ’90-e godine označiti će prekid i kraj ovakve organizacije u lutkarskom teatru.

Ipak nema mira za lutkarstvo, jer ako i jednog trenutka ova odgovorna umjetnost postane samo posao – ako ta gruba i dosadna riječ uđe u vokabular – čarolija i sreća nestaju brže od ljetnje magle i nastupaju kreativno sivilo, rutina i nezainteresiranost.

S Robertom Waltlom razgovaramo o stanju u umjetnosti lutkarstva, o umijeću glume, kao i o Mini teatru, njegovim predstavama, premijeri i predstavama koje se spremaju.