Home » AbrašMEDIA » Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

Maske je jedan od pokretača Hardcore Punk festivala Monte Paradiso. Razgovarali smo u “Jazbini”, u podrumu bivše kasarne Karlo Rojc u Puli, 2010. godine.

Razgovarao: Robert Jandrić (AbrašMEDIA)

Festival ste pokrenuli 1992., dok je u Hrvatskoj još trajao rat. Sa kakvom ste idejom krenuli u organizaciju Monte Paradisa?

Maske: Jednostavno, počeli smo kao klinci koji su tražili neki prostor za sebe, neko mjesto gdje ćemo prazniti svoju energiju. Svi smo bili u điru sa tim pankom, već smo imali neke bendove i odlučili smo početi raditi koncerte u jednom napuštenom mjestu u našem susjedstvu i tako je krenulo. Mi smo se tada, u proljeće ’92. počeli skupljati na Tvrđavi. Do tada smo se družili po nekim drugim mjestima, oko škole, nekakva šumica… Uglavnom, odlučili smo da bi mogli ići na Tvrđavu. Prostor je tad bio relativno prazan. Niko nije dolazio osim povremeno par budala. Nakon par mjeseci skupljanja u tvrđavi, došli smo na ideju da bi mogli gore napraviti koncert. Početkom sedmog mjeseca ’92. napravili smo prvi Monte Paradiso. Sviralo je pet bendova, tu lokalnih, pulskih. Mi smo bili klinci tada, imali smo 15, 16, 17… i bilo je super. I onda ’93. godine, godinu dana kasnije smo napravili prvi festival koji je trajao dva dana. Okupili smo svu ekipu iz Hrvatske, što je bila u điru, Slovence, Proleterijat, Nula je svirala, Apatridi, FPO, Enklava iz Pule, Dark Busters… Uglavnom, koncert je bio odličan.

Fort Casoni Vecchi, Pula. Autor: Aldo Šuran (Istarsko povijesno društvo)

U kakvom je stanju bila Tvrđava prije nego što ste u njoj počeli raditi festival?

Maske: Tvrđava je bila napuštena, zatrpana smećem. U onom atriju gdje su se poslije radili koncerti raslo je grmlje. Prostori su bili zatrpani sa po pola metra pijeska. Mi smo tamo organizirali akcije. Svi smo mi živjeli negdje u krugu kilometra od tvrđave. Nas je bilo par iz nebodera, nekoliko iz obiteljskih kuća pa je neko imao kariolu, uzelo bi se nekoliko lopata, grablje, motike, vode, išlo bi se na tvrđavu i gore bi se radilo cijeli dan. Bilo je zanimljivo, kao neku kućicu da stvaraš.

Već deset godina nismo u tvrđavi (odnosi se na 18. izdanje festivala, 2010., op. a.), sad smo u Rojcu. Za Tvrđavu smo osnovali jednu udrugu, koja je kao dijete udruga od Monte Paradisa, koja se zove Casoni Vecchi, Udruga za očuvanje i zaštitu austrougarskih utvrda. Jedan dio naše ekipe je osnovao tu udrugu i na kraju smo s tom udrugom dobili rješenje kojim nam je data tvrđava na korištenje. Gore danas imamo sasvim drugu priču, koja nije direktno povezana sa Paradisom, mada surađujemo. Ipak, to je, kako bih rekao, jedno tijelo.

U okolici Tvrđave, ima jako puno kuća, zgrada… Odjednom u takvo okruženje dolaze stotine pankera, kasnije i hiljade. Da li je bilo nerazumijevanja, problema sa stanarima?

Maske: Imali smo brdo problma sa susjedima, sa murijom, sa svima živima. U kvart u kome živi recimo dvije, tri tisuće ljudi, odjednom dođe tisuću, tisuću i petsto pankera i cijeli kvart je okupiran. I onda uvijek nekom nešto smeta. Vide ujutro nekoga pijanog pa svi govore droga, alkohol, ovo, ono… Ali, mi smo se borili i izborili. OK, u svemu tome ima i droge, ima alkohola, ima i zajebancije, ima i gluposti… Ali, u principu mi gledamo da su ljudi većinom pozitiva, zbog toga sve to i dan danas radimo.

Mislim da danas s pravom možemo reći da je Monte Paradiso jedan od najprepoznatljivijih kulturnih simbola Pule. Na festival dolaze ljudi iz raznih krajeva svijeta i po mišljenju mnogih Monte je najznačajniji DIY Hard Core Punk festival u jugoistočnoj Evropi. Kako ste uspjeli preživjeti ovoliko godina? Jeste li imali podršku od grada?

Maske: Bilo je nekih problema u početku, ali u principu grad je uvijek bio na našoj strani. Dali su nam podršku. Ne bi nam dali lovu, možda su nam jedne godine dali pet tisuća kuna, ali dali bi nam dozvole, a za neke stvari bi nam čak i držali leđa. Tu se par vlasti promijenilo. Drže nas kao neku marginalnu skupinu, ali kontroliranu. Ovdje imamo prostore, vodimo se od posebnog značaja za grad i za županiju, grad nam pokriva sve troškove. Nije loše, nećemo se žaliti.

Bendovi koji nastupaju ove godine su i ranije nastupali na Monte Paradisu. Ovogodišnji program me podsjeća na feštu sa bendovima koji su godinama pratili i podržavali festival.

Maske: Meni je to ful drago. Vidim neke ljude sa kojima smo prije deset, petnaest godina svirali i zajebavali se. To su sve ljudi koji su naši dobri prijateli, ljudi koji drže cijelu scenu na ovim prostorima, da li je to Hrvatska, Slovenija, Bosna, Srbija, Italija, Austrija… Uglavnom, mi smo ovdje povezani. Ljudi pitaju, zašto Paradiso, zašto ta tradicija, zašto toliko godina? Zato jer ljudi shvaćaju Paradiso drugačiji način nego sve druge festivale. Kao što je Strpić jedanput rekao, pankeri ne doživljavaju novu godinu od prvoga, do prvoga, nego od Monte Paradisa, do Monte Paradisa. Svi znaju da će se ovdje naći, da će se sresti, da će se ovdje moći vidjeti. Mi smo uvijek ostali iskreni. Zašto smo mi opstali? Zato što smo uvijek ostali isti, otvoreni prema ljudima, prijateljski raspoloženi. Za nas su pričali svašta, da smo profiteri, ovo-ono. Mi smo uvijek svirali i furali pank đir, slobodan način razmišljanja i kroz sve te godine smo opstali. Danas smo već prebrodili prvu fazu, imali smo jednu smjenu generacija, koja sada vodi klub. Mi smo se malo povukli sa strane, uvijek im dajemo podršku i mislim da to funkcionira.

Dobro je vidjeti da su mlađi ljudi preuzeli odgovornost za organizaciju festivala, to nam daje nadu da će festival održati.

Maske: Dečko koji je mene zamijenio na mjestu predsjednika Monte Paradisa je mlađi od mene dvanaest godina. Ja vidim da smo mi napravili jedan dobar odmak, sigurno ne bi dali Paradiso u ruke koje ga ne bi znale koristiti. Mislim da je to uredu.

Maske hvala ti puno na ovom razgovoru.

Maske: Vidimo se sljedeće godine.

Pročitajte još:

FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati

Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte

Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici

Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

Penny Rimbaud: CRASS je bio nevjerovatno efikasna mašina

Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška

Ženevski dekret: Lajali smo, kritikovali sistem, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo

95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro

Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“

Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva

Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…

Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu

Moca i biznismeni: Socijalni protesti u BiH su najprogresivnije društveno dešavanje u zadnjih 20 godina

Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo

Luka Marijanović: Crustalno Jasno bi trebao biti odgovor na sve ono što nas muči