Home » Društvo » Analiza i kritika » Mladićeva presuđena pobjeda i avangarda fašizma

Mladićeva presuđena pobjeda i avangarda fašizma

Pobjedonosni plamen antifašizma izrodio je Bosnu i Hercegovinu kao modernu državu prije tačno sedamdeset i četiri godine, zbog čega se dan prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, 25. novembar, obilježava i kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Polažući cvijeće na Vječnu vatru, spomenik oslobodicima Sarajeva od fašističke okupacije, gradonačelnik Grada Sarajeva, Abdulah Skaka, ove godine izjavljuje kako je 6. april dan pun simbolike, jer je to, između ostalog, i dan pobjede nad antifašizmom. Mnogi su u riječima unuka nekadašnjeg regrutanta sarajevske mladeži u SS diviziju vidjeli lapsus. Međutim, Skaka nije mnogo pogriješio. Kraj ZAVNOBiH-skog koncepta Bosne i Hercegovine upravo je počeo 6. aprila, ali 1992.[1]

Piše: Jasmin Hasanović, Novi plamen

Nakon smrti ratnih lidera, Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića, individualna simbolizacija jugoslovenske tranzicije iz „zatvorenog“, „totalitarnog“ društva, u „otvoreno“, „slobodno“ i „demokratsko“ društvo, nekako je ostala personalizirana u liku i djelu „kasapina iz Bosne“, kako ga nazivaju svjetski mediji. Iako je prvostepenom presudom osuđen na doživotnu kaznu zatvora i proglašen krivim za deset od jedanaest tačaka optužnice, Ratko Mladić i njegova ideologija ipak su pobijedili. To je u nedavnom članku za britanski The Guardian konstatirao i britanski novinar Ed Vulliamy, iako ozbiljno zapostavljajući nekoliko ključnih činjenica pozadine njihovog morbidnog trijumfa. Konačno sahranjivanje antifašizma okončano je 21.11.1995. godine potvrđujući društveni poredak stvoren na etno-klasnoj agresiji, potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. Zadnji politički sistem u Europi građen na deportacijama, etničkom čišćenju i genocidu bio je Treći Reich kojeg je, svojevremeno, omogućila tadašnja „međunarodna zajednica“ sa britanskim diplomatom Chembrlainom, politikom popuštanja kojom je Europa anestezirana za do sada najveću manifestaciju trijumfa zla – Drugi svjetski rat.

Ovdje ću se stoga osvrnuti na neke od dimenzija irelevantnosti pomenute presude u odnosu na sveprisutnost i stvarnost Mladićeve pobjede.

Ed Vulliamy zaboravlja ulogu sopstvene države u legitimiranju političkog sistema post-antifašističke Bosne i Hercegovine, kao geografije crtane vizijom ideologije Ratka Mladića – tenkovima i kostima. To je omogućilo da se iz jednog etno-nacionalizma izrode i drugi, stvarajući nove virtuelne identitete, potvrđujući ih geopolitikama mržnje i istovremeno konstruirajući nove klasne antagonizme zarad etničkog prisvajanja društvenih resursa. Daytonski sporazum koji je za cilj imao zaustaviti rat na osnovama ovjeravanja rezultata nasilja, unutar sebe nije ni mogao sadržavati bilo kakav blueprint za novu državu, jer je unutar sebe političku moć osigurao gospodarima rata na sve tri strane. Današnja podijeljena Bosna i Hercegovina upravo je vizija novih etno-nacionalizama koja kao tvrda realnost oblikuje politički i društveni poredak u kojem se nalazimo, zakone kojima smo podvrgnuti, te, najopasnije od svega, kontaminira našu svijest.

Živimo u surealnoj situaciji u kojoj, ne zadržavajući se na proturječnostima prirode djelovanja Tribunala, Daytonu nije samo (pre)suđeno u Haagu, već je njegov dehumanizirajući, rasistički, ksenofobni i šovinistički potencijal u kroz slučaj Sejdić-Finci potvrđen i u Strasbourgu. Stoga, cijela je (post-) daytonska Bosna i Hercegovina poput plašta nad zločinima kojima je popločan proces tranzicije iz samoupravnog socijalizma u liberalnu demokratiju. Može se zaključiti kako je post-jugoslovenska, te ujedno i post-antifašistička tranzicija sažeta u tri riječi – udruženi zločinački poduhvat – istovremeno bivajući ovjeren, ali i osuđen od strane međunarodne zajednice. Unutar ovakvog poretka, jedino etno-fašizam može biti kalup ideologije, koncepta i političkog nacrta koji može da se uklopi i nastavi reproducirati svoje pravno i političko postojanje. Iako su pojedinci osuđivani, njihova pobjeda je u sveprisutnosti i legalnosti njihove ideologije koja nekažnjeno međuprožima političku arhitekturu, od koje oboje neodvojivo ovise. To je u pozadini onoga što Vulliamy ne uspjeva, ili ne želi da identifikuje kada govori o problemu obožavanja zločinaca i sveprisutnosti njihovih portreta i imena u javnom prostoru.

Negiranje zločina i heroizacija ratnih zločinaca zato ne treba da čudi ni sa jedne od strana. Oni su neizostavno gradivno tkivo post-daytonske Bosne i Hercegovine, ali i postjugoslovenskog Balkana, dok je mirnodopska iluzija omogućila instaliranje takvih ideologija u konkretne institucionalizirane oblike i stanja svijesti. Još konkretnije, sam je društveni poredak omogućio direktnim učesnicima i sljedbenicima takvih politika da i danas nesmetano budu dio vlasti. Rušenje socijalizma i stvaranje novih država na Balkanu, u manjem je ili većem omjeru, pored kriminala, šverca i drugih oblika raspodjele društvenih resursa i etno-determinirane akumulacije kapitala, ovisilo i od oživljavanja ZAVNOBiH-skih suprotnosti iz onog rata koje su postale ideološke baze etno-nacionalnim programima. Stoga su u samoj suštini današnjih nezavisnih država na Balkanu direktne ili simboličke reinkarnacije fašizma, bilo da su se one ispoljile 90tih godina, ili se tek počinju oblikovati danas.

Ratko Mladić i ostale apologete rušenja jugoslovenskog samoupravnog socijalizma kao dijela jedne epizode u globalnom kraju historije, rušenja zidova i pobjede slobode i liberalizma, zapravo su avangarda, prethodnici današnjeg povratka fašističkim ideologijama europskih, ali i svjetskih populista istog političkog spektra – od Donalda Trumpa, preko Marine Le Pen, Norberta Hofera, Viktora Orbana, Geerta Wildersa, Jarosłava Kaczyńskog… U prilog tome su i intenzivni i blagonakloni odnosi jednih spram drugih. Balkan se devedestih godina prošlog stoljeća balkanizirao sa početkom svoje europeizacije, dok se danas Europa kao „melting pot“ istih onih ideologija koje su dovele do sukoba 90tih godina na Balkanu europeizira balkanizacijom. A promatrati današnju Bosnu i Hercegovinu izvan konteksta globalnih i europskih kretanja nemoguće je iz dva razloga – prvog – jer je njen sadašnji politički poredak uvjetovan međunarodnim okruženjem, te drugog – što je svijet postao međuovisno mjesto unutar kojeg krupnije lokalne promjene nisu moguće bez globalnog angažmana.

Kontinuirana produkcija krize u Bosni i Hercegovini, zapravo je kontinuirana proizvodnja statusa quo koji poredak održava stabilnim, a u čemu svakako pomažu i odluke međunarodnih sudskih tijela, koje selektivnom podjelom pravde mogućnosti rekonsilijacije obesmišljavaju, čineći je praznom riječi bez značenja. Strah od ratnog sukoba treba, zato, za početak zaboraviti. Sadašnje elite, koje svoju političku moć crpe iz proteklog sukoba, to jednostavno neće dozvoliti jer bi potencijalni novi sukob doveo i do produkcije novih društvenih odnosa unutar kojih bi se postojeća etno-klasa izgubila, ili eventualno morala iznova izboriti za moć. Priče o trećem entitetu, odcjepljenju Republike Srpske ili unitarnoj Bosni i Hercegovini, mišljenja sam, samo su simbolički kapital za političku samolegitimaciju etno-klasa, ali ujedno i njihov najveći strah koji bi u slučaju ostvarivanja ujedno značio i kraj mogućnosti njihove političke mobilizacije.

Kapitalizam koji egzistira od jedne do druge krize, kada propada počinje da smrdi na fašizam. Stoga, u krizama može biti šansa. Unutar postdaytonske i post-antifašističke Bosne i Hercegovine, politički, nužno je otpočeti producirati ozbiljnu političku alternativu koja bi morala da ide s onu stranu poretka. Jer, ukoliko se novi i slobodnomisleći ljudi ne okupe oko takve jedne vizije, koja tek treba da bude stvorena, postoji opasnost od strane novih generacija socijaliziranih u podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu, unutar svjetskih i globalnih dešavanja koja doprinose da se Drugost shvati kao višak. Takvim mladima, koji već sada predstavljaju novu generaciju etnički determiniranih klasa infiltriranih po studentskim udruženjima diljem Bosne i Hercegovine, dijele mnogo otvorenije i radikalnije stavove od svojih starijih kolega. Njihovo nezadovoljstvo statusom quo koje ide zajedno uz ekstremizaciju bosanskohercegovačkog društva bila bi konačna pobjeda ideologije (o)suđenih europskih avangardista sa Balkana s početka 90tih godina proteklog stoljeća.

Ta bi se pobjeda, još uvijek, mogla i obuzdati.

[1] O napuštanju koncepta ZAVNOBiH-a kroz njegovo negiranje od strane dominantnog srpskog političkog diskursa, odnosno irelevantnosti od strane dominantnog hrvatskog političkog diskursa, stvara se dojam kako je 25. novembar praznik samo jedne etničke skupine, oslobađajući ovaj datum dominantnom bošnjačkom političkom diskursu koji mijenja njegov sadržaj, postepenim udaljavanjem od antifašizma i ZAVNOBiH-a, situirajući ga u novi historijski okvir o čemu sam detaljno pisao u tekstu „Re(tro)vizija historije: Dvadeset i peti novembar protiv ZAVNOBiH-a“.